Čovječe, kakav blog!

što više razmišljam, a pokušavam sve manje, ispada da je valjda moralo tako.
Sve je to čudno: da je u ovom mjestu odrasla moja mama, da ja nisam ovdje ni dolazila nego slučajno jednom 2019. u rujnu, a eto tad da sam te srela bi li što ispalo bolje... Čudno je da se ja zatekla iz Zagreba u Lici, tko normalan to uopće radi. I da sam te srela, i tako lako progutala sve tvoje priče- znaš, kažu da sam pametna ženska, ali ja nisam kužila stvari koje je očito trebalo skužiti.
Čudno je da sam, ja ovakva a nisam baš mila, učinila sve po tvome, i da se ti u jeku navodne sreće zbog svega, ispunjenosti tvoje najveće želje i "kockice koja nedostaje" na taj način oprostiš sa svime. Čudno je, da ga jebeš, da smo se uopće morali sresti. Možda jednom kad budem stara, a nadam se da nikad neću biti baš jako stara nego onako taman da me klinci ne trebaju više, shvatim od kakve je pređe i kojim bodom ta priča istkana. Tko ju je tkao. Tko je to želio i zašto na ovaj način.

U moru teorija, od karmi do reinkarnacija preko vibracija i ne znam ni ja više čega.. Nisam spoznala ni logiku po kojoj se stvari događaju, niti sam uspjela naslutiti gdje si sad. Nisam od maštanja na tu temu, svaki put se samo osjećam glupo jer realno ne znam i pošteno je reći da ne znam. "Profesore, upišite mi 1 a ja ću se javiti idući sat"- znaš, bolje nego ispadati kreten. Ne znam zašto, ne znam gdje si, i ne znam koja je poanta.

Danas sam išla gledati višnje i trešnje, pa sam usput s onim crvenim lavorom pobrala veš. Divno se sušio danas, znaš kako sam se uvijek divila što ovdje ima puno prostora za osušiti sve, a ne jebada sa sušilicom. Sve je ovo mogao biti raj (mogao je, da je mogao?) i učini mi se, tamo na drvenoj terasi: ti si tamo.
Jer bilo je vrijeme kao ono naše, kao onda kad smo pričali, smijali se i ljubili. Sjećaš se možda i ti, mada ne znam ako svijest opstaje: tko sam ti pobogu i bila. Očito to nismo isto gledali, jebo me pas ako bih ja tebe ikad mogla napustiti. A znaš, nisi mi bio ljubav života niti sam te toliko ludo voljela- ali vjerovala sam u nas i voljela sam te sve više. Bio si mi drag, navikla sam na tebe, oslonila se na tebe i željela da se nasloniš na mene. Divili smo se koliko je lakše ujedinjeni nego sami. Bili smo ogrezli u samoću, ti kao lički vuk i posljednji Mohikanac, ja kao samohrana mama koja si je zadavala visoke standarde i umorila se rano od svega. Djelovalo je kao oaza, kao zelenilo za djecu i nas.
I rodila sam ga, zdravog i čitavog i veselog. Križaju se babe kad ga vide koliko ti liči, rekla je ova tu blizu nas da se NAJEŽILA. Ona uvijek ima te izraze, žestoke.

Imala sam osjećaj da si tamo i da me gledaš, što je već lagano put za ludilo. Zato sam ustala već nakon par sekundi s te naše klupice i s crvenim lavorom pod rukom otišla u kuću. Cvjetaju grmovi ruža, rađaju voćke, vjeruj mi sve je to samo da bi me uvrijedilo. Jer ne vrijedi, mili. Nema se tu što.
Znaš, vrijeđa me čak i taj dio koji meni ostaje kao vanbračnoj supruzi. Neću uživati ništa od toga, sve će malom. Vrijeđa me. Jedino vozim tvoj auto jer su mi rekli da ga se ne isplati prodati, a za taj novac bolji dobiti neću. Imam neki otpor prema tom autu, ne želim ga ni usisavati, to baš kad se nakupe zamalo miševi malo sredim. Ali ništa mi nije drago jer ispada da sam ja profitirala tvojom smrću. Dobro sam se udala, da.
Osim što se nisam ni udala- ovog proljeća sam ispratila bijele cvjetne čipke na krošnjama i zavidjela im na vjenčanici koju sam proljetos ja trebala obući, tako si pričao. Tako si srao.
Osim što sam za nekakve jebene nekretnine dala malo jebenije stvari- da je to bila trampa, ne bih pristala da je milijun puta više, ne, nema tih zidova, livada ni lima koji vrijedi ovoga. Znaš, sjebao si mi dijete, čupamo iz osjećaja besmisla nekoga od 12 godina. Znaš, njega ti teško opraštam, a red je da se mrtvom oprosti sve.
I teško ti mogu oprostiti što djeluje da jesu u pravu ovi koji su rekli nešto odvratno: da si ti već dugo bio sjeban, da si napravio nasljednika i dao mu ime po svom neprežaljenom titanu ocu, da bi potom miran otišao na onaj svijet ispunivši tradiciju, uzuse i dobivši sljedećeg posljednjeg Mohikanca.
Samo, tvojim željama usprkos, on ovdje rasti neće.

Volim vjerovati da ćemo se jednom ipak sresti.
Napravili su ti spomenik, u obliku suze, piše tvoje ime i prezime, "Ita" i 1976-2023.
U fotofinišu, uopće ne znam reći ni jesmo li ti išta značili mi koji smo došli na sam kraj.
Nama si značio, trebao i teško je raščešljati pomutnju nastalu iza tebe.
Nesporazume s ovom selendrom povodom tvog suicida i vječnu reputaciju Ukletih, riješit ćemo vrlo lako: odlaskom. Ne nadaj se čuvarici ognjišta, ne sad kad je zgarište.

Ali ostaje jedan nesporazum između nas dvoje: što je to sve skupa trebalo značiti?
Vjerujem da ću te imati priliku pitati neke stvari.
Ako zbilja katkad prošetaš ovim dvorištem, voljela bih da znaš: ja te ne vidim i ne pomaže mi ništa ako sjediš i buljiš.
Trebao si biti ovdje kao muž, otac i muškarac. Tako da slobodno možeš odjebati.
Uopće se nemam namjeru pomiriti s tobom zato što si mrtav. Ljuta sam i uvijek ću biti ljuta na tebe.
Kad dođem gore dobit ćeš svoje sljedovanje. Nisi to smio napraviti da ga jebeš.
Ali sad kad već jesi, kao HDZovac nažicaj Boga da se ispetljam iz ovog sranja i da djeca budu super.
Nažicaj mi posao, inspiraciju i optimizam, da budem uporna u ketogenoj i da se nabildam.
A što se ljubavi tiče, nisi me volio. I nisi ni trebao. Ali mogao si reći i ne iskoristiti me za svoj neki cilj.
Na kraju dana, ispada da si tražio nekoga da ti rodi dijete (i neka sam, ne bih ga dala za svijet!), i da ga obeštetiš u vidu nekakvih kvadrata, pustopoljina, čega li.

Ali trebao si reći da je to takav deal, da ti puknem dva šamara i odem.
Ovako, ti si otišao. Nisi mi pukao dva šamara, razjebao si me do temelja a ni na to nemam pravo jer imam djecu.
Razjebao si me do temelja, i sad se goni Boga moliti da nađem snage i da sve mogu.
Što ono? "Biti jaka"- a ti nisi bio.
I znaš da mi se to gadi, takva sam.

Danas ti sin ima 10 mjeseci, a ti čuči pod mramorom s ćaćom i materom.
Siroče koje je bez ćaće ostalo sa samo 21 godinom.
Ej, ajde da odem iz ove pičke materine i da ne dođem nikad više.
Zašto da ti ispunim ijednu želju? Sve sam ti napravila potaman, ali jebalo se tebi, i ako postoji reinkarnacija želim ti da iskusiš slično kao moja djeca, a onda slično kao ja.
Lako se ubiti, ali postoji nešto što se zove čast.
Puno si o tome volio baljezgati, šta je je.

Ne mogu ti oprostiti i zasad ti nisam otišla ni na jednu zadušnicu.
Nisam, Ita. Neću ni da nas Bog miri- On nek prašta, zato valjda i je Bog.