Umorni Bukovsky

Jutros sam svojoj majci rekla:

– “Molim te, ne mogu pričati isprazne priče uz kavu, volim šutjeti. I da, neću jesti ništa, ni najmanje me nije briga što ćemo kuhati i… znam da te bole ruke, ne trebaš petnaesti put jutros ponavljati”.
Bez riječi je otišla od mene.
Bih mi žao k’o ćuki istog trena. Potražih je kraj masline, sjedila je mirno ispod zraka ranoproljetnog sunca. Uputih joj osmijeh i rekoh:
“Hoćemo li kupiti Voltren mast, onaj crveni dobar je za bolove, evo ja ću skuhati ručak, vidi sunca konačno…“
Ne rekoh joj oprosti. Nabrojih milijun sinonima za oprost. Tisuću ispraznih kompenzacija.
No ne izustih…
A njeno lice granu od sreće s milijun refleksija sunca. Zasjeni sva proljeća. Bez “oprosti”.
Pa se upitah, kakvi smo to mi ljudi. Zašto je ne mogu jednostavno zagrliti i prošaputati čarobnu riječ?
Zašto glupasto kompenziram molbu za oprost Voltarenom? Lakše je kupiti kremu, nego nanijeti gel od istinskog kajanja na rane onih koje smo povrijedili.
Lako je udariti šamar onom tko ti neće vratiti. Lako je povrijediti onoga tko te bezuvjetno voli, jer znaš da će te uvijek voljeti.
I praštati i bez onog “oprosti”.
Ali ima u narodu ona poslovica: „Možeš kako hoćeš, al’ ne možeš dokle hoćeš“.
Ima u narodu sva mudrost, jednostavnim, kratkim istinama satkana.
A možda ovoga trena komet udari Zemlju.
Možda ovoga trena stane srce osobe koju smo povrijedili računajući unaprijed na oproštaj. Možda ovog trena ta osoba nestane zauvijek iz našeg života.
Što onda?
Možda ostatak života provedeš gledajući u nebo, možeš iz petnih žila vrištati tu prokletu, tešku a tako jednostavnu riječ “oprosti”, plakati, vikati. Uzalud, neće te čuti.
Jer je otišla.
Umorna od prokletih riječi koje olako kažemo onima koji nas vole.

Pod garancijom oprosta.

Imaju li ljubav i oprost garantni list, rok trajanja?
Nemaju. Ali ima ga vrijeme.
A ono curi, bespoštedno, dok mi nijemo gledamo one koji nas bezuvjetno vole i mislimo da će uvijek biti tu. Jer računamo na to da oni znaju da ih volimo, da riječi ne znače ništa. A riječ zna biti oštrija i bolnija od mača.

I zato…
Zagrli one koje si povrijedio.
Ma jako, zagrli jako, da nestanu sve teške riječi, odlete u nebo.
I do vraga, izgovori tu prokleto jednostavnu riječ:

Oprosti!

Nije teško…probaj.

Izvor: buka

Simpa priča i tiče svih nas. Nisu u pitanju samo najbliži. U pitanju su sve žive stavri...
Znao sam kidati ruže i govoriti, oprosti.
S ljudima je uvijek teže

Vidiš im oči.

Ovdje na blogu, kao sa cvijećem; oprosti!

Misliš? :))
Ja imam hologram, sve vas vidim :))

Priča je s fejsa. Kopirana za sve nas. Bilo mi je žao da postoji mogućnost da nitko od vas to ne pročita.

Objavljeno u grupi: "Onima koje volimo"

Hmm, da to je to...

Priča, a mene odmah podsjetilo na moju majku, zašto se umire u proljeće?

Glim je u snovima, grlim je na slikama , ma grlim je do suza....


i podsjetnik za ono što smo trebli a nismo, najviše boli.

Lady, znaš onu: daj prosjaku, možda je Isus. Poklonimo osmjeh Nepoznatom, djetetu. ptici, možda je duša naše majke s njima!?

Joj da, i mi trebamo imati oči i dušu djeteta.
Onda je sve in ordung :))

Budi dobro i oprostit ću i sebi i tebi :))

Hvala Medo!

Iva, priča , podsjetnik, zar ne?

"Ponekad nam se čini da je sve što se događa na internetu kao igra jer ne vidimo i ne čujemo osobu s kojom komuniciramo. Zato je jako važno uvijek imati na umu da su s druge strane računala stvarni ljudi prema kojima se treba pristojno ponašati.

Ne moraš se slagati s izrečenim, ali svoje mišljenje moraš izraziti na pristojan način i s uvažavanjem.

To što ste online i imate mogućnost ostaviti svoj glas/komentar kad god želite – ne znači da morate i da možete reći bilo što."

NRZ

Sve više mi se nude tekstovi na internet koji me uče i koje odobravam.

Jel to tako pred odlazak ...nekamo?

Nažalost, to nitko ne zna. Ili na svu sreću?!

Tomo: " Selekcija je danas prestala biti prirodna i postala umjetna.!"

Mojoj Tonki( psu ):
“Kada bih znao da je danas posljednji put da te gledam kako spavaš, zagrlio bih te svom svojom snagom i molio se Bogu da mi dopusti da budem anđeo čuvar tvoje duše. Kada bih znao da je ovo posljednji put da te vidim, rekao bih ti “Volim te”.

Ne spominjem suprugu: ona će mene duboko i beskorisno jako nadživjeti. Osjećam da imam još vremena njoj svašta reći.

Eto, tako se može ubiti vrijeme i s lijepim emocijama!

" Nitko nas neće pamtiti po mislima koje smo skrivali. Zamolimo stoga Boga za mudrost i snagu da ih izrazimo!"

Još jedna tuđa mudrost ( starost odnosi bivše mudrosti a nove treba zaslužiti i čekati ):

"Ako ste u ljubavi prema drugima, a prema sebi niste, gdje ste vi onda?"I

Zgodna životna pričica :)
Znam li i ja tak nekaj napisati?

Sve sjebeš na svoj način. Na svoj način , meni ne razumljiv a i nepotreban. Obrisat ću te iz svog zapis. Moja će supruga za mene, mrtvog, vjerojatno biti beskorisna.Njen život . bez mene, će biti njern život. Nisam na to mislio. I onda napišeš takve loše vibracije ...meni. Imao sam prekrasan dan, da nije bilo tebe Ima u tebi dosta toga nerazumlhivog ...i tebi. Ali, tu si!

Da, znaš , Meija.! Ali... Nemaš na blogu za koga se truditi . Tu su neke strane corone grupe, koje ne vole ništa naše, Blog je jedna negativna vibracija za zemlju u kojoj postoji, za Hrvatsku.

Medo, ružno i tužno što me spomenu u nekom kontekstu koji nema veze samnom? Ja sam na svom blogu pisala o svojim lijepim sjećanjima! Tek potom nekima pa i tebi ona bodu oči... Al adresiraj to njima kak sam i ja tebi ( Mai -polovična i zadnji put )

Ja sam obična naivna stara budala.

Mislio sam da uz YU voli i Hrvatsku. Nažalost, ne.

Medo, nemoj, pusti...
Makni se od ljudi koji ne žive u tvom svijetu i osjećaš ih toksičnim
To možeš!
Zbog sebe....

Meija, čak , moram!

Ne znam tako lijepo pisati, ali ima tko zna.
Medo, sugeriram ti da pročitaš (ako još nisi) bilo koju knjigu kratkih priča Alice Munroe i naići ćeš na pregršt života u malom, ali snažnom broju riječi i rečenica.

Buga, volm ja i komentare, iako priča nije moja....Moja je majka.

Mai , ja tebe neću na ignor. Ne želim te mrziti ni formalno. Neka ti Bog, ili drušvo da kao i meni. Mislim financijski, jer društveno ti nisam ni blizu.

I zdravlja kao meni. Molit ću se za to.

Voljeti ili biti voljen?

Ha?