Ni zmajeva, ni dubina, ni visina... samo ljudskog srca

Nažalost, kao i mnogi, pogledala sam u neka srca, poskliznuo me život u ljudska srca koja su najstrašnija mjesta na kugli zemaljskoj. U Glaksiji. U Svemiru.

Što su tigrovi i lavovi, virovi i potresi, vulkani i zvjerad, tamne i mračne crne rupe naspram gadnog, šupljeg i izopačenog ljudskog srca?

Dugo sam izbjegavala pogledati u ičije srce. Da opet ne vidim najstrašniju zbilju univerzuma. Bože sačuvaj.

Ne bojim se lavova, ne bojim se smrti, ne bojim se nigdje ničega, ali bojala sam se pustiti ikoga blizu. Reprize nekih stvari doista nisu nužne.

Dok nisam shvatila jednostavnu istinu, iskrivljenu lošim učenjem o prihvaćanju / tolerancijama / kršćanskoj ljubavi / praštanjima / iscjeljujućim moćima ljubavi i ostalim razornim tandrkanjima - kad nisu u pravom kontekstu i dovoljno jasno rečene.

Postoji loši i dobri ljudi.

U nečijim prsima su vrata paklena, ne prilazi, u nečijim prsima je ljudsko srce.

Naučila sam se na jezive prizore ljudskih duša. Ali, pogledam, kao zmiju i okrenem se i zaboravim. Ne mogu pobjeći od toga da je pakao u ljudskom srcu i nigdje drugdje.

Ali, nema razloga da se bježi od istine da je i raj u ljudskom srcu. Ili barem - ljudskoliki krajolik u kojem ljubav uspijeva, svim poplavama i potresima usprkos.

Valjda je to još jedan korak oporavka. Da iz potpune traume razabirem obrise dobra i zla. Da se iz mraka počinjem kretati nekim putem koji ima smisla- da vidim da u kaosu postoji saveznički teren gdje je mirno i u redu. Nažalost, mračno srce i tamna rupa bezdana nije samo u bivšim partnerima. Ta šuplja cijev patnje prelijeva se iz naših djetinjih iskustava, iz zbira nevaljalih ljudi koji su nam bili roditleji, rodbina, susjedi, učitelji, naopak svijet koji je nekako našao put da poput trulog crva pokaže svoje gadne zube našim nejakim dječjim dušama.

Razvodi su ponekad jako dobra bura koja razvija sve oko sebe i ostavi nas na čistini. Bez prijatelja koji to nisu bili, bez rodbine koja u srcu nosi stvorove Modrora koju može ukrotiti samo pristanak na manipulaciju.

Pitanja zašto i kako su tu i uvijek će biti, ali zapravo nisu toliko bitna koliko činjenica da naučiš gledati u ljudsko srce i odmahnuti na ona strašna mjesta u kojiam caruje zlo i imaš drugu šansu odabrati srca u kojima živi čovjek.

Eto, ne bojim se više onoga što ću vidjeti. Strepnja je gora od onoga što se stvarno dogodi. A konačno znam da se neće dogoditi ono što ne dozvolim. Kažu - vrag ti neće ništa ako mu ne priđeš.

Eto, čuvajmo se kvarnih ljudi i stvari bi trebale ispasti dobro.

14.02.2016. u 14:51   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar