...

čarobno zrcalo

ona
je carica
i ima čarobno zrcalo
u kojem se ogleda svaki dan
i svaki dan načini smotru svojih trupa
ona ima uspješnu političku karijeru
sve neprijatelje je dotukla osobno
uz diplomatski smiješak ili buzdovanom, svejedno
najljepša je od sviju žena
nema ni bore ni staračke pjege
ne muče je koljena ni jutarnja ukočenost
ona vidi pred sobom
krasne osmijehe i blistave zube
jer tako želi njeno ogledalo
zaslužuje ih svojom bezgraničnom dobrotom
i strpljivošću, naravno
ruke u obožavanju, smrznute čekaju
njen ushićen poklik da bal je otvoren
ona će tada odabrati svoje mezimče
i blagonaklono ga s carske visine
dotaknuti rubinom na vrhu zlatnog žezla
automatski će izračunati potencijalni trošak po riznicu
livreja za ađutanta
narudžba za cvijeće
večera u budoaru
sa šuškanjem radoznalih sobarica o jelovniku
ah, zabava uvijek košta
ogledalo neće ni trepnuti
ona je carica
koja stoji pred ogledalom
i divi se svojem carskom veličanstvu
a iza njenih carskih smežuranih leđa
stoje dvorani u stavu mirno
i šapću:
carica je gola
carica je gola
carica je gola!

ponekad se naprosto prepuštaš, tijelo kaže da treba odmoriti, i misao treba odlutati, da se vrati na stazu, ali u nekom drugom vremenu. ponekad poželimo da možemo trčati petljama da dostignemo sve najedamput, zavežemo u čvor i imamo, i nosimo sa sobom dalje.

Zapravo često en znamo razliku između bitnog i nebitnog, naučili smo da ppoštujemo neka pravila, a nikad se nismo pitali jesu li korisna, čemu zapravo služe i jesu li i kada su opravdana, smislena, a kada nisu. odrastamo tako dalje vukući svoje pretpostavke, stavove koje su nam ucijepili i dan-danas nas uvjeravaju da je to jedino ispravno... i tako odrastajući u kuli bjelokosnoj nikad ne izađemo na svjeto dana. uporno nastojimo izgladiti nekakve površine koje nam, zapravo, uopće više nisu potrebne. zove li se to sazrijevanje?

moja baka mi je u posebnim trenucima naklonosti davala u ruke prvo izdanje knjige, devetstodvadesetineke, crvenih korica u reljefu, na naslovnici bratac jaglenac i sestrica rutvica, s prekrasnim crtežima iznutra. čitala sam je i iščitavala tokom godina, sve više razumijevajući, svaki put pronalazeći neki novi moment, objašnjenje kkoje mi govori ono što prije nisam razumjela, i nisam ni shvaćala da ne razumijem. potpuno su mi bile daleke misli kako postoje neki plemići, a njihovi podanici moraju puzati po mokroj travi i tražiti nekakve glupe zagubljene ključeve, pa to je okrutno, osim tooga, kako su onaj bratac i sestrica mogli biti bez nadzora i slobodno lutati livadama i jesti nekakvwe bobice, i kakva je toogromna ptica koja može nositi djecu, i tko opasuje skupocjeni pojas tek tako... za regoča mi je bilo jasno, to je bajka, onakva kao i crvenkapica i vuk i kozlići, mam mi je pričala basne, pa znam da životinje u njima govore, to je potpuno jasno, isto tako za mokoš je jasno, ona druga baka je pričala kako su slaveni došli na more i imali svoju mokoš i patuljčiće...eh...i danas ih čitam i nalazim poneku nerazumljivu rečenicu...valjda sam još uvijek dijete :)

onaj kojeg je sažgala vatra, prekrila voda, oteo mu se uzduh iz pluća i zasipala ga tvrda zemlja. taj odlazi i među zvijezde.

ponekad se naprosto prepuštaš, tijelo kaže da treba odmoriti, i misao treba odlutati, da se vrati na stazu, ali u nekom drugom vremenu. ponekad poželimo da možemo trčati petljama da dostignemo sve najedamput, zavežemo u čvor i imamo, i nosimo sa sobom dalje.

ima nešto antičke uzvišenosti i ponosa, odmak od mutnoga, pružanje dlanova koji su čisti, čvrsti, i djelatnni.