...

draga moja
ja sam umro

sama činjenica da čitaš riječi nekog tamo pokojnika
ne mora nužno da bude tragična
ne
sjećam se jednog Čovjeka
iako nerado koristim velika slova
(kažu da se iza njih kriju mali ljudi)
za njega to moram
taj Čovjek
nesrećnik po zanimanju
odgovarao je jednom drugom čovjeku
isto nesrećniku po zanimanju
na beskrajan niz pitanja
na kraju
(jer na kraju se uvijek sakrije pokoje veliko slovo)
taj čovjek pitao je tog drugog Čovjeka
kako ste tako kontradiktorni
vaši stavovi
vaši stihovi
vi
uvijek ste u protivrječju sa samim sobom
taj Čovjek je odgovorio tom drugom čovjeku
moguće je
jer imam dvije ruke
i mnoštvo svjetova na njima

dakle
draga moja
ja sam umro
sama činjenica da čitaš živahne riječi nekog tamo pokojnika
ne mora da bude nužno tragična
ne
znam da si primjetila da nerado koristim tačke i zareze
i ostalu nadzvučnu signalizaciju
(jer često se baš iza nekog od njih zna sakriti najiskreniji uzdah ili riječ
ptica ili stih)
za Tebe to moram
na kraju
(na kraju se od njih da napraviti jedan cijeli pulsirajući svemir)
kažu
ja sam umro
draga moja
i opet ostao živ

a kako je to moguće

ja sam umro
draga moja
već nekoliko puta
i opet ostao živ
jer imam ruke
Tvoje
dvije
i mnoštvo cvjetova
na njima
iz kojih mogu ponovo da proklijam

je li to koincidencija, ako jest, onda je vrlo neobična, iakko je osnovna tema ista, završeci su potpuno drugačiji. pjesma je sve toplija, sve nježnija, nekom čudnom vansenzoričkom brzinom gubi žalac i otire otrov, na posljetku završavajući jednom od najljepših ljubavnih izjava: predajom u ruke. predajom? ne, zapravo ne, sjedinjavanjem! eto, bit će da je tu odgovor!

V: Nešto kao otvaranje jalovih padobrana....Mekše pristajanje na tvrdu i hrapavu podlogu...Ovaj put od riječi...i, ako ne sublimiram, poješće me...a, niko ne voli da bude pojeden! Hvala Vam,za čitanje i iskren komentar!

u svakom slučaju, vrlo vješto, vrlo vješto!

početak komentara se tu odnosio na neobičnu slučajnost da sam već pred nekoliko tjedana pisala neke zgodne stihove, onak, više natuknice, no osjećala sam da pjesma nije sazrela, nije zaokružena, i da još tu fali puno fine dorade. kad sam pogledala na kraju sve one bilješke i stihove, nabacivane danima i danima, učinilo mi se zgodnim da ih objedinim, osjetila sam da su dosegli kritičnu masu dovoljnu za pjesmuljak. io nda sam samo to stavila na ekran, tu i tamo promijenila raspored riječi. i jučer je osvanula pjesma . o Čovjeku. i danas malo švrljam, i vidim ovu Vašu, i primim se za glavu, da netko ne pomisli da sam plagijator! a onda sam uvidjela toliko detalja da me eventualno netko može (nepravedno i neopravdano, prosim lepo!) optužiti da sam samo ukrala glavni motiv. ljudskost. nisam.

V: Ne plašite se , ljudskost se ne da otuđiti!

S :))) ima neke poznatosti u ovome ili samo zelim da je tako

ja: mislim da se radi o esencijalnoj ljudskosti koja je prispodobiva onima koji ne žive isključivo na nagonskom nivou ili pod utjecajima mišljenja serviranih pod kožu tko zna otkad, tokom odrastanja i sazrijevanja. radi se o onoj vrsti razumijevanja i empatije koja je s diskretnim odmakom od svakidašnjosti njegovana u nečijim dušama, dovoljno suptilno svjesno, a dovoljno impulsivno i živinski snažno da nam je imanentno, neodvojivo, neotrgljivo od tijela i uma.
ne znam detaalje, ali, gđo S. , bilo bi sjajno da je vaša želja zapravo ostvarena kroz to prepoznavanje, i njezina potvrda ostvarenosti.