jebeš tajne službe

Baš težak mjesec. Rujnost se tek nazire u jutarnjim bistrinama i čarapama koje skidam kad se vraćam s posla. Pričam s prijateljicom o nemilim političkim događajima zadnjih dana i složimo se oko jednog: lakše je proživljavati stvari na općoj razini, ono o čemu sam često pisala: opće ideje, opće ljubavi, grliti svijet koji te u stvarnosti ne dodiruje jer živiš svoj mali hermetični život naizgled samostalno. No, kako zadržati bushido, vertikalu, moralnu čvrstinu kad se očeše o vlastitu tzv dnevnu kožu? Teže, u svakom slučaju.

Čitam danas neke tekstove da je Zvonko Bušić-Taik ipak likvidiran. Jedna liječnica piše o svojoj sumnji o činjenici da se nije čuo pucanj, gdje se najčešće puca kod suicida, kakav je forenzički nalaz rasprskavanja krvi itd. itd. Ne krijem, jeza me lovi i ne želim vjerovati da je tako nešto uopće moguće. No, kad vidim ovo grčevito i začudno inzistiranje ( po cijenu zamrzavanja EU fondova) na nepoštivanju Eu uhidbenog naloga, bahatom inzistiranju na legalitetu zakonodavstva kad je u pitanju dvojezičnost u Vukovaru s jedne i nepoštivanje pregovora prije pristupanja EU s druge strane, ne bih se začudila da se opet igraju nekakva kola čudnih koraka tako tipičnih za bivšu „Udboslaviju“.

Čitajući neke portale i tiskane medije, ali i gledajući i našu nacionalnu TV vidim na djelu istu retoriku i isti agit prop kao prije trideset-četrdeset godina. Dovoljno je otići u NSB i pročitati tisak iz npr 80-ih, jedan prosječan dnevni tekst napr. Nenada Ivankovića ili prolistati koji srbijanski list iz doba Jogurt revolucije. Čak ni rječnik nisu osvježili, nimalo. Ta jezična matrica je zapravo podjednaka od Staljina preko Četvročlane bande pa do Rankovića, Miloševića, Yong ila do sada.

Sve isto, na dlaku.

Pljuvanje po nacioonalnim simbolima, naivni agit prop koji ponavljanjem laži postaje istina ( vrhunski majstor bio Milošević), zatvaranje očiju pred vlastitim zločinima, pljuvanje po crkvama ili bilo kojoj jačoj društvenoj organizaciji suprotnog predznaka, selektivna demokracija. ..

Ma, da nije ponavljanje povijesti još bi im netko i povjerovao, ali baš da je sve u tim medijima ( uglavnom EPH-ovci Nine Pavića koji duguju državi enormne svote neplaćenog poreza) isto kao i člancima prije 30 godina u partijskom tisku jednostavno je otužno, ali i zastrašujuće.

Otužno, jer se podcjenjuje kolektivna memorije, a zastrašujuće jer to izgleda pali jer te memorije nema.

Tako pročitam da je Taik terorist jer je ostavio minu koju je policajac nestručno deaktivirao i na žalost, pri tom poginuo, a istovremeno se zaboravlja na mine koje je ostavila jugo-četnička banda od kojih i dan danas stradavaju hrvatski ljudi, hrvatska djeca. Zaboravlja se doslovno svršavanje od ushita na tzv lijeve radikalne anarhističke skupine koje nisu „terorističke“ jer se bore za neke internacionale, svjetske države, svjetske ideje. Zaboravlja se na onaj slavljeni „bombaški proces „ ljubljenog im Tita koji je za me bio i bit će samo gadni diktator i zločinac prema hrvatskom narodu.

Jer, čitajući sve to, pitam se tko može normalan shvatiti da nakon svih progona, ubojstava, golog otoka, pa jugo-četničke agresije, porušene zemlje i toliko poginulih naših ljudi još uvijek u ovoj jadnoj zemlji caruju mrzitelji Hrvatske uz ove ljigave oportunističke kukavelji koji bi prodali sisu vlastite matere samo da mu mlađi brat nema što dojiti.

I tako, ono što je Bruno imao kao platformu u emigraciji i platio životom ( ipak ideja pomirdbe), a Franjo Tuđman pokušao u praksi, Taik je sad na kraju, platio. Samoukinućem. Bespotrebno, reći će mnogi. Ali, možda i nije mogao drukčije ( u nadi da nije likvidiran od crne udbaške ruke) jer, ja kao malo zrnce prašine prema njemu kao nacionalnom monolitu, povremeno pošizim na to hrvatsko udvorništvo i lakejstvo, na tu nesložnost, na tu raskoljenost hrvatske biti da mi dođe toliki jad da bih najradije odustala. Ponekad od svega. Ali, imam zaštitne faktore, imam minucioznu hermetiku vlastitih misli, troje, četvoro ljudi koji slično razmišljaju, svog sina i sjećanje na svog oca koji me i s onog svijet, hrabri i bodri.

A, on? Možda je tuga i beznađe bilo toliko jako da se nije moglo ni korak naprijed, a nazad se moglo samo do onih 32 godine robije.

Robija naprijed, robija nazad.
Druge nema..
Nego..

U „čatrnju misto sića“..

( lanena- 8. 9. 2013.)