pisati pisma, pričati priče

Nešto se događa: u posljednjih sam mjesec dana ovdje češće nego u posljednjih nekoliko godina. Ne znam zašto je tako, doznat ću.

Jutros sam krenula čistiti arhivu poruka, brisati stare, zaboravljenih nickova, mnogih već izbrisanih ili tek promijenjenih. Uglavnom, onih koje sama više ne pamtim, baš kao i oni mene, vjerujem.

Ali, da li bismo se zapamtili da smo se susreli uživo, izašli iz crnila tipkovnica, iskoristili ono sada i tu koje smo tada imali? Ne znam. I ne želim znati. Možda bi me rastužilo.

Da, nešto se događa: ponovno osjećam snagu jednog sada i tu. Ženska intuicija ili ono što priželjkujem? A možda su me u snagu ovog sada i tu gurnuli neki dan glasno izgovoreni stihovi:

"Ti ne znaš, ne znaš, ali ja znam
Život se živi kad nisi sam.
Ti ne znaš, ne znaš, al' znaju ptice:
na mome licu, tvoje lice."

Da, stihovi su opasni, izviru iz nesvjesnog i zato se često ispunjavaju. Iz njih se još ponekad zacrveni kralj herc iz jednog starog špila.

Možda je došlo vrijeme da otvorim novi?
Baš sada i baš tu:)

Mislim da te nisu zaboravili. Ovdje se ne čitaju često blogovi poput tvojih. Zapravo, nema ih već dugo. Lijep pozdrav. :)

Natay, hvala. Otpozdravljam:)

Špil da, nick ne :-)).
Pravi je užitak doći nakon nekog vremena i vidjeti tvoje tekstove :-)).