Sound of Silence

 
Zagrmilo je. A ja gledam u jednu sliku koja gleda negdje drugdje. Zaogrnuta dekom na kockice, raščupana, noge mi razgovaraju jedna s drugom preko papuča.  Zapalila sam mirisni štapić da promijenim miris zraka, no uporno ga davim cigaretom i ne dam mu da razgovara sa mnnom.
Jučer sam vidjela tri vještice. U tri različita autobusa. I jedno dijete je vikalo "vidi mama, vještica." Sve su imale one šiljaste šešire i crno našminkane oči kojima su gledale kroz prozor. Vidjela sam i jednu dobru vilu, ali su mi vještice bile nekako zanimljivije. Zamišljala sam kako bi bilo zanimljivo da u busu počne neki fajt između sila dobra i zla i da ja uletim zaogrnuta svojom dekom na kockice i letim po autobusu mašući šalicom kave, monitorom i kutijom cigareta, vičući kako sam ja najveća sila u svemiru.
Nisam spustila rolete i sad mi staklo gnjavi kiša.
Boli me ruka. Nešto lakše dišem i srce mi je na odmoru, no nisam ga uspjela nagovoriti da ne uzme posao sa sobom.
Ne volim taj osjećaj kada imam neki osjećaj koji diše negdje unutra i neznam kako da ga napišem.
ugrigbvfeqirzqhčioebiefgzuftdfigogf56d...
 

pih, lako ti elcedejom mavat, ajd ovim monitorom maši... ;)

riječi su ti rijeka, nabujala, sviđaju mi se, uvijek :)

leprsavo kao jesenji list nakon laganog povjetarca ... kojemu vjetar pomalo nestasno kao dijete povremeno mijenja smijer i odnosi iz jedne u drugu ulicu suhih plocnika u ponoc dok ilicom prolazi tiho zadnj tramvaj.