Bajka o vratima

Život je poput putovanja u vlaku.
Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našeg putovanja. Primjerice, naši roditelji... Nažalost, istina je posve drugačija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlaku će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje susrećemo i koje ćemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovrate u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas da su mnogi putnici koji su nam najdraži u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku našeg putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih je već netko drugi zauzeo.
I takav je život.
Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikada se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakom od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnoga kolosijeka netko od saputnika može „iskliznuti“ te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo možda „iskliznuti“ s kolosijeka. I vjerujemo da će se naći netko tko će nas razumjeti. 
I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši saputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao zauvijek sići s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje, naučio ih saditi korijenje života kako ne bi morali izmicati i bježati.
Trudimo se i nastojimo imati sretno putovanje te da se na kraju sva muka i bol stostruko isplatila.
Na koncu,
Pokušajmo pri silasku s vlaka zahvaliti na neizrecivom Božjem daru i podjednako neizrecivom Božjem povjerenju. Na tragovima iz kojih smo se u svako doba ili barem gotovo u svako,  mogli prepoznati zakriljeni  ljudskom brižnošću i dobrotom. Na prijateljima i ljudima koji su nam darovani, koji su nas dotaknuli svojom prisutnošću nakon čega više nismo isti...
Pokušajmo s ponosom ostaviti prazno sjedalo s kojega smo pomagali bližnje, upoznavali sami sebe i davali životu više nego što smo primali. Prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!

Jednom davno, u dugoj hladnoj noći, četiri su svijeće polagano gorjele svaka sa svojom sjenkom na svodu staroga hrama. Bila je tišina  i čuo se njihov razgovor, koji se na prstima provlačio stidljivo kroz pukotinu kamenih zidova da bi na kraju nestao u lišću obližnjeg hrasta. 
Sa sjetom su se prisjećali vremena kada su na svakom stolu svoj vosak radosno preljevale u razne oblike i boje. Djeca bi na pečate tople kroz smijeh rukice grijale, slušajući priče velikih, dok se miris kruha i pečenja zrakom širio... , razigrano i veselo sva djeca i veliki i sjenke oko stola u kolo bi se dohvatili. Tisuće iskri u noćima svijeća.
 
No, vremenom su veliki prestali oko stolova sjediti...
 
Počela je priču prva svijeća: „Ja sam MIR, ali nažalost, ljudi me ne uspijevaju sačuvati, nije im stalo do mene, puni su straha i bijesa, njihova srca su utonula u tvrdu tamu, traži se onaj tko je prvi udario, ne zato da mu se oprosti, nego da mu se uzvrati udarcem. Zlo izaziva zlo. Nasilje rađa nasiljem, nepravda slijedi nepravdu, mislim da ću se ugasiti.“ 
Nestao je plamen na svijeći...samo miris u tišini. 
Nakon kraće šutnje druga svijeća je progovorila: „ Ja sam VJERA, ali nažalost, mnogi ljudi spavaju  iako toga nisu svjesni. Oni se rađaju spavajući, žive spavajući, odgajaju djecu spavajući, umiru spavajući bez da se ikada probude. Oni nikada ne spoznaju ljupkost i ljepotu ove stvari koju nazivamo ljudsko postojanje, imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam, nema smisla da i dalje gorim.“
Svjetlost u hramu postala je bolna... 
Treća je svijeća žalosno nadodala: „Ja sam LJUBAV, ali nemam više snage, nažalost, ljudi zaboravljaju na mene i na to koliko sam im potrebna; zaboravljaju da dužnost bez ljubavi stvara ljutnju, odgovornost bez ljubavi bezobzirnost, spretnost bez ljubavi okrutnost, prijateljstvo bez ljubavi licemjerstvo, čast bez ljubavi ponos, vlasništvo bez ljubavi bijedu ; oni ne ljube ni svoje najbliže.“ reče i bez oklijevanja se ugasi...napolju je bijesnio vjetar.
 
Odjednom su se otvorila željezna vrata hrama i na njima se pojavilo malo dijete velikih plavih očiju. Kad je ugledalo tri ugašene svijeće zavapi pružajući promrzle rukice. „Što je to? – Vi ste trebale svijetliti do kraja.“ Rekavši to, počelo je plakati. Na to, savršenom iskrenošću sasvim tiho je progovorila četvrta svijeća: „Ne boj se, dok ja gorim, moći ćemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam NADA! Gdje postoji opraštanje, tu mrtvi više ne traže krv živih i tu mrtve više ne treba osvećivati. Ponovo će hodati i neće se umoriti.“
 
Djetetu su zablistale oči od radosti dok je s upaljenom svijećom vraćalo svjetlo ugašenim svijećama...

Da bi shvatili, morate razumjeti kako je bilo u to vrijeme.U to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. Tople pahuljice su bile vrlo tražene jer su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom.Ljudi koji nisu redovito dobivali tople pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kralježnica skvrči te bi potom umrli.Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice.Svaki put kad bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: "želio bih imati tople pahuljice."Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice. Kada bi pahuljica ugledala svjetlo dana, nasmiješila bi se i procvala u veliku, čupavu toplu pahuljicu. Tada bi ju postavio na rame, glavu ili krilo osobe i ona bi se privinula i rastopila na njegovoj koži i učinila da ga prožme dobar osjećaj.Ljudi su stalno jedni od drugih tražili tople pahuljice i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nije nikad bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga bili sretni i osjećali se najčešće toplo i pahuljasto.Jednog dana zločesta je vještica postala ljuta jer su svi bili sretni, zadovoljni i nitko nije kupovao njezine napitke i masti. Bila je vrlo lukava te je smislila opak plan. Jednog prekrasnog jutra došla je čovjeku dok se žena igrala s njihovom kćeri i šapnula mu u uho:„Pogledaj, vidi koliko toplih pahuljica žena daje kćerkici. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda više neće ostati niti jedna za tebe.“Čovjek je bio zapanjen. Okrene se vještici pa joj reče: „Želiš li reći da neće više biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?“ A vještica odgovori: „Ne, naravno da neće, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati.“ Potom odleti dalje na metli smijući se i krešteći.Čovjek to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi žena davala tople pahuljice nekom drugom. Čak se zabrinuo i uznemirio jer je volio ženine tople pahuljice i nije htio ostati bez njih. Bio je uvjeren da nije u redu da troši svoje tople pahuljice na djecu i druge ljude. Počeo se žaliti svaki put kad bi vidio da ih daje nekom drugom, a kako je i žena njega voljela, prestala je često davati tople pahuljice drugim ljudima i počela ih čuvati samo za njega.Djeca su to promatrala i uskoro pomislila kako je pogrešno davati tople pahuljice svaki put kad te netko traži ili se tako osjeća. Oni su također postali vrlo oprezni. Promatrali su svoje roditelje i kad god su osjetili da netko od njih daje previše toplih pahuljica, počeli bi prigovarati. Bili su zabrinuti i kad god bi oni sami drugima davali tople pahuljice. Iako su uvijek nalazili tople pahuljice kad bi posegnuli u torbu, sve rjeđe i rjeđe su za njima posezali i postajali su sve više škrti.Ubrzo su ljudi zamijetili nedostatak toplih pahuljica i počeli se osjećati sve manje toplo i pahuljasto. Kralježnice su im se počele savijati, a ponekad bi i umirali zbog bolesti i nedostatka toplih pahuljica. Sve češće odlazili su zlobnoj vještici kupovati njezine napitke i masti, čak unatoč tome što se činilo da ti pripravci uopće ne djeluju.Dakle, situacija je postala vrlo ozbiljna.Zla vještica koja je sve to promatrala nije stvarno željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne kupuju njezine napitke i masti) te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj s toplim pahuljicama, osim što je ta torba bila hladna. U vještičinoj torbi nalazile su se hladne bodlje. Te hladne bodlje nisu činile da se ljudi osjećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se umjesto toga osjećaju hladno i bodljikavo. Ali su sprečavale da se ljudima savijaju kralježnice.I od tada, kad god bi netko rekao: „Ja želim tople pahuljice“, ljudi koji su brinuli da ne iscrpe svoju zalihu bi rekli: „Ne mogu ti dati tople pahuljice, ali želiš li možda hladne bodlje?“Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahuljice, ali bi jedan ili drugi odmah promijenili mišljenje i završili bi dajući jedan drugom hladne bodlje. I kao posljedica toga vrlo je malo ljudi umiralo, ali je vrlo mnogo ljudi bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.Od dolaska vještice razmjenjivalo se sve manje i manje toplih pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je dovelo do toga da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih nabave. Prije nego što se pojavila vještica, ljudi su znali biti u grupama od troje, četvero ili petero, ne zabrinjavajući se previše tko kome daje tople pahuljice.Nakon dolaska vještice, ljudi su se počeli odvajati u parove i čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedan za drugoga. Ljudi koji bi se zaboravili i dali svoje tople pahuljice nekom drugom, odmah bi se osjetili krivim zbog toga što su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog gubitka toplih pahuljica. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su mnogo raditi da bi za njih zaradili.Neki ljudi su nekako postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali tople pahuljice ljudima koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.Drugo što se dogodilo je da su neki ljudi uzimali hladne bodlje, kojih je bilo bezgranično mnogo i koje su bile lako dostupne. Bojali su ih u bijelo i pahuljasto i davali ih kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i izazivale su dodatne teškoće.
Kako su mislili da razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postajali zbunjeni, pa zbog toga nisu otkrivali da su njihovi hladni, bodljikavi osjećaji zapravo posljedica činjenice da su primili mnogo hladnih plastičnih pahuljica.Tako je situacija bila vrlo, vrlo zloslutna, a sve je započelo dolaskom vještice koja je ljude uvjerila da jednog dana, kada to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i ondje više ne naći tople pahuljice.Nedugo nakon toga, mlada žena širokih bokova, rođena u znaku vodenjaka, došla je u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je kao da ona nije ništa čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad ju nisu tražili. Zvali su ju Žena-bok i osuđivali jer je djeci dala ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su ju vrlo voljela jer su se uz nju osjećala ugodno i sretno i počela su međusobno darivati tople pahuljice kad god su osjetila da za tim imaju potrebu i da im se to sviđa.Odrasli su bili vrlo zabrinuti pa su odlučili donijeti zakon kako bi spriječili djecu da crpe svoje zalihe toplih pahuljica.Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezrazložno davanje toplih pahuljica, bez dozvole. Mnoga djeca izgleda da za to nisu brinula. Unatoč zakonu nastavila su darivati jedna drugoj tople pahuljice kad god su željela i kad god ih se tražilo. Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo koliko i odraslih, počelo je izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.Teško je reći što će se dalje dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Hoće li se odrasli pridružiti Ženi-boku i djeci i iskoristiti priliku da će uvijek biti toplih pahuljica koliko god je potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju jer su ih ljudi davali od srca, velikodušno i slobodno.

Svaka žena na planeti zemlji pomiješala je svoj dah s mirisom ruže, i prošaptala je drhtavim usnama dražesne riječi, plamteće riječi koje nitko ne zna, nitko osim ruže, koja je sama najužareniji drhtaj.
Drhtavi san u srcu djevojke nitko, nikad ne smije upoznati,nitko osim nekoga, ruže.Izvan života, izvan smrti, sjedinjene u blaženstvu nedjeljive od svega što vidiš ispod zlatne duge...Ne pitaju "zašto".

Molim Te...nauči me umijeću malih koraka...Učini me sigurnim u razdiobi vremena da se mogu nositi s gotovo bilo kojim "kako", a da za to uvijek imam "zašto". Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim Te...za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da se krećem prema onom što dolazi poslije, da zapazim svjetlost i vrhunce, da nađem vremena za ljepotu u odrazu vode. 
Molim Te...Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da bez žurbe sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Molim Te...Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.
Molim Te...Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će me boljim činit i strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Molim Te...Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Molim te...Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Molim Te...Nauči me umijeću malih koraka...dostojanstveno u vlastitoj osobnosti.

Jednom davno...  
...svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našle su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je,uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje skrije, Pobjednikje među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, Radoznalost upitala: "Kakva je to igra?" "To je jedna igra", počela je objašnjavati Ludost "u kojoj ja pokrijem oči, brojim do milijun, dok se vi ne sakrijete. Kad završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga zadnjeg pronađem taj je Pobjednik." Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesiralo.Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je na kraju svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije prvi predložio igru. Oprez nije htio riskirati. Ludost je počela brojati:"jedan,dvatri..." Prva se sakrila Lijenost, odmah iza prvog kamena na putu, Vjera se popela na nebo, Zavist u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg stabla. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije, jer joj se svako mjesto činilo savršeno za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost provirila kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu žutih leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla sklonište samo za sebe! Laž se sakrila na dnu duge (laže, bila je na dnu oceana). A Požuda i Strast u krateru vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kad je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla sklonište jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši prekrasan ružičnjak uskoči i prekrije se pupoljcima. "MILIJUN", zavikala je Ludost i započela potragu. Prvu je pronašla Lijenost, zatim Vjeru u glasnoj raspravi s Bogom, a Strast i Požuda su same iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije ni trebala tražiti. Od tolikog traženja Ludost je ožednila i tako u kristalnom čistom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona i tako nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na dnu oceana, a Zaborav je zaboravio da su uopće igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje da pronađe. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kad se već razbjesnila ugledala je ružičnjak. Zašla je među ruže uzela suhu granu i bijesna i iznemogla počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči. Ludost nije znala što da učini. Pronašla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide...

...Čim izađeš iz magle i opaziš da se Svemir svjetluca, ne dozvoli srcu da se odviše naslađuje, već skupi snagu za borbu bez žeđi. Pronađi i zapamti mjesto gdje završava jedan i počinje drugi planinski vijenac. To ćeš lako otkriti.
Planina koja je nekoć bila prelijepa i mila, niža je od sjajne zvijezde. Tamo gdje se planine spajaju, gdje se svjetlost u svjetlosti krije, tu počinje tjesnac bez neba, počinje prolaz s jedinim prozorom gdje se čuje nepodnošljiva rika. Znaj, u borbi ima zraka živa što uvijek mora tamu da pobijedi. I biti će tako, samo žuri da najkasnije prije zalaza odlučnosti skupljene u Molitvi za plovidbu budeš na početku tjesnaca.
Tada se protok vode u prolazu mijenja, prostora sve manje biva. A smijehu ni traga. Poželiš li povratak već je nemoguće. Ne boj se, više od ruku stišću se planine, ne dozvoli da ti sjećanja uduzmu snagu. Iščeznuti će sva ta mržnja koja nad svime vlada čim izađe mjesec, a voda poteće kao rijeka za tebe u povoljnom smjeru. Nagli uzlet vjetra što opasuje oko slijepih čela napuni će ti jedra plamena i ti ćeš još prije svitanja, ako još budeš živ stići kamo si toliko žudio, s onu stranu! U djeliću leta trepavice dok se na drugu oslanja dodirnuti ćeš bogate i beskrajne prostore slobodnih mora. 
Zakasniš li u tjesnac, ne znam gdje ćeš i kako dočekati zoru...