Bajka o vratima

Pitoma ptica bijaše u krleci, slobodni ptić bijaše u šumi.
Kada im se ispuni vrijeme, sretoše se jednog dana voljom sudbine.

Slobodni ptić kliknu: „O ljubavi moja, u gaj odletimo!“
Ptica u krleci prošapta : “Dođi ovamo da oboje živimo u krleci.“
Slobodni ptić upita: “Gdje li je tu među rešetkama prostor da se krila raskrile?“
Jaukne ptica u krleci: „Jao, ja na nebu ne bih umjela naći prečke da otpočinem na njoj.“

Od čežnje im ljubav bivaše sve to jača, ali oni nikada ne mogaše letjeti s krilom uz krilo.
Gledaše se između šibaka od krletke, i zaludna bijaše želja njihova da upoznaju jedno drugo.

Čežnjivo lepeću krilima i pjevaju: „Primakni se, ljubavi moja!“
Slobodni ptić kriknu:“Sve je zaludu, strah me zatvorenih vrata krletke.“
Ptica u kavezu šapnu:“Jao, krila su moja nemoćna i mrtva.“

Vrijeme učini svoje.

Njihova čežnja bijaše gorska bujica te uzdigne njihov um do visina strasti te oni zapjevaše.
"Spremni smo spoznati bol od preobilne nježnosti.
Spremni smo biti ranjeni svojim shvaćanjem ljubavi i krvariti radosno.
Spavati s pjesmom noći za predragoga u srcu, u zoru se buditi laka srca.“

Slobodni ptić ushićeno:“Želim u tvojoj krletci raskriliti krila da s tvojim jedno ispletem!“
Pitoma ptica ustreptalo:“Želim letjeti tvojim nebom mojih snova i ne tražiti prečke osim tebe !“

I sve beskrajno postade njihovo.

Na početku, još dok bijahu pobacane zvijezde svuda neizmjerno, postojaše svjetlost na rubu nebesa.

Ne zna se točno koliko je vremena prošlo od tad kad su te dvije male trepavice meko treptati stale, načinivši mjesta jutarnjem svijetlu da dotakne oči duše. Do danas, u srcu svijeta skupa, u svom savršenom letu bez prestanka naslanjaju se unutrašnjom tišinom jedna na drugu.

Ta je ljubav između gornje i donje trepavice jednostavna kao pjesma. Nikakve sjene iza ove ljupkosti, nikakve težnje za nemogućim. Nikad ne traže što ne mogu dohvatiti, uvijek imaju sve što im treba i ne posežu u prazninu za stvarima kojima se ne mogu nadati. To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog skrivanja; ponešto osmijeha i ponešto suza, ponešto male stidljivost i ponešto beskorisnih svađa, ponešto besmislenog ponosa i ponešto slatke ljutnje. I nije im tijesno. Ne, nikad ne drobe radost bez kraja i konca da bi iz nje iscijedili boli. Kad već moraju plakati, neumorno se mole , sve dok se ne nasmiju. I počnu se smijati te dvije male trepavice. Jednostavno kao pjesma.

U svojoj tišini znaju tajne dana i noći, znaju da blago njihovih bezgraničnih dubina počiva u njihovim mislima. I ne važu svoje neznano blago i ne ispituju dubine svoje spoznaje. Jer je bezgranično i neizmjerno. Znaju da ljubav nema drugih želja osim da sebe ispuni. Da daje samo sebe i uzima samo sebe, ne želeći biti ničija. Te dvije male trepavice sve to znaju i zato su dostojne ljubavi. Jednostavno kao pjesma.

Svi njihovi dani su krila koja lebde od njihovog gornjeg „Ja“ do njihovog donjeg „Ja“ i tako sve do zadnjeg treptaja. A tad?

Ja sigurno znam samo jedno; Sa sobom će ponijeti sposobnost da su umjele voljeti. Bit će naslonjene vječnom tišinom jedna na drugu, negdje na pola puta između najvišeg vrha i najsjajnije zvijezde. Jednostavno kao pjesma.

Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, vjerojatno se svi krećemo u krugu, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani…Samo se putuje, važno je imati nekoga s kim se mogu dijeliti osjećaji. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra, jedino žele da se novo stanje što prije vrati na prijašnje, da bi mogli nastaviti živjeti i razmišljati na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed. Hrabri su uvijek tvrdoglavi.
Sa neba, Gospod se zadovoljno smješka – jer to je upravo ono što On želi – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. Uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima...

Dvojica su odlučila poći. Ponijeli su sobom svoje svjetiljke i krenuli na put za koji su znali da će biti dug i sav život. Nakon nešto puta, reče prvi: »Mnogo je još puta pred nama. Tko zna hoćemo li ikada dospjeti do njegova kraja? Odlučio sam, prije no što bude prekasno, vratit ću se.« Drugi mu odgovori: »Zašto odustaješ? Tek si krenuo. Ako se vratiš, izgubit ćeš sve što je pred nama. A, osim toga, kome ćeš se vratiti? Ondje nema više nikoga i nitko te ne čeka.« Reče prvi: »Zar da čitav život idem? Ne, ja ću se radije vratiti i živjeti u miru. Ovdje sam gladan, a tamo me čeka obilje hrane. Dočekat ću starost i umrijeti kao što umiru gotovo svi, u noći, dok ću spavati, a drugi neće ni osjetiti.« Drugi mu odgovori: » Ja ću nastaviti sam. Možda i neću prevaliti sav put, no, učiniti ću sve da dođem što bliže i da svoju svjetiljku odnesem što dalje. To što ću ići, davat će smisao mom životu. Na kraju puta pouzdano netko čeka i vjerujem da me treba. Ako mu ništa drugo nemam dati, mogu makar sav život ići k njemu. Bit će toplije umrijeti u njegovoj blizini, a i moja će mu blizina, možda dati topline.« I pođoše svaki na svoju stranu. Nakon mnogo vremena i mnogo puta, drugi zastade umoran. Dok se opirao o štap, svojim je slabim očima gledao uz put kojim je išao. Reče: »Star sam i malo je dana pred mnom. A toliko puta koliko sam prešao, još je pred mnom. Ne. Neću dospjeti. Daleko sam i odande otkuda idem i odande kamo idem. Umrijeti ću, a da nisam učinio ništa. Neće mi biti toplo, niti sam dao topline.« Jedan glas, koji mu progovori iz blizine, učini da protrne. Glas reče: »Nisi daleko. Stigao si. Onog dana kad si krenuo k meni, krenuo sam k tebi. Tražio si me, a i ja sam tebe tražio. I sada, kad smo se sreli, zauvijek ćemo biti zajedno. I jer si osjetio što znači putovati, jer si osjetio život, saznat ćeš da smrt nije istina.«
Kad dvoje najintimnijih ljudskih bića shvate da među njima ostaje beskonačna distanca, mogu stvoriti divan život jedno uz drugo, uspiju li voljeti tu međusobnu udaljenost, koja omogućuje obojima da vide drugog u cjelini... 
 

Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg. Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu. A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu. Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam. Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo. A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole…

"Kada te mišljenja i postupci drugih ne mogu dosegnuti, više nećeš biti žrtvom bespotrebnih patnji."
Postoji indijska legenda o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednom vrtu. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene. Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno - plod, lišće, grane i stablo. Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke bile su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više. Oko posjetitelja koji je slušao samo žalbe zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutu. Sagnuo se i upitao ga: " Zašto se i ti ne žališ kao ostali?" Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidjeo joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi to učinio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao".
 
 

U trenucima totalne praznine koja ga je obuzimala, želio se prisjetiti da li se ikad iskreno radovao drugima i sebi,  a da se pri tom nije skrutio i zatvorio od straha da ne doživi razočarenje i bol. Koliko je samo puta vidio ljepotu pa i onda kada nije bila lijepa, a svoj život nije pokušao nadahnuti njezinom prisutnošću. Mogao je mnogo puta zaplesati divlje i neobuzdano,  pustiti da ga ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju da je malo manje bio svjestan ljudskih ograničenja. Nije bio dovoljno snažan da stoji u žaru vatre i ne posustaje, da bude ponekad sam sa sobom i voli uistinu osobu koja jest...Osjećao se kao izdajica pred punim srebrenim mjesecom.
Od smrti ga je dijelilo vjerojatno tek nekoliko sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči,  uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta.  Nije ih uspio prepoznati.  Zatvorivši oči upitao ih je:  - Prijatelji, tko ste vi? Jedna od prilika reče: - Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti. - Žao mi je zbog toga - reče starac - ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama ipak došli oprostiti od mene na kraju mog života. Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila: - Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe - došli smo umrijeti s tobom…

Mladi je putnik istraživao Francuske Alpe i naišao je na veliku pustu dolinu.Bila je suha, doimala se zabranjena, izgledala je ružno. Bila je jedno od onih mjesta na kojem se ne želiš zaustavljati.Tada, odjednom, mladi se je putnik šokirao.Nasred ove pustopoljine u sredini ničega nalazio se stariji čovjek, pognutog hoda. Na leđima mu je bila vreća žireva. U ruci mu je bio veliki željezni štap. Čovjek je koristio štap kako bi napravio rupe u zemlji. Tada bi iz vreće uzeo žir i stavio ga u rupu. Kasnije je starac rekao pustolovu : - “Posadio sam više od stotinu tisuća žireva. Vjerojatno će samo njih desetina izrasti“. Rekao je da su mu žena i sin umrli, te je na ovakav način odlučio provesti svoje posljednje godine. - „Želim učiniti nešto korisno“ rekao je.Nakon dvadeset i pet godina sada već ne toliko mladi putnik vratio se na istu pustopoljinu.Ono što je vidio zapanjilo ga je, nije mogao vjerovati svojim očima. Zemlja je bila napučena predivnom šumom, 2 milje širokom i 5 milja dugačkom. Ptice su pjevale, životinje su se igrale, a divlje je cvijeće zamirisalo zrak.Putnik je stajao tamo prisjećajući se one pustoši koju je prije vidio; sada je tu stojala predivna šuma – samo zato jer je netko mario.
Nemoj dozvoliti da te prošlost zadržava; propuštaš lijepe stvari.

...Ni vječnost nekad nije dovoljna da se zaboravi ono što trenutak stvori...
...I onda, kako god bi Vanja pogledao ili poželio neku lijepu djevojku, svijet je bio sve veći i veći, a Sanja sve manja i manja... - Neću da živim više sa svima vama! – govorila je tužno – Suviše ste svi veliki, trapavi, grubi i mnogo vičete kad govorite! Uz to ste i prevrtljivi i neprestano lažete. Ne držite se obećanja! Ne umijete da budete vjerni. Idem natrag u svoju bajku! Pred njom se nalazilo divno, bistro jezero smaragdno plave boje. U jezeru se ogledao zamak, lijepi princ, dvorska svita, konji, konjušari i sve ostalo sto živi po bajkama. Sanja htjede da zakorači na stazu što je vodila ka dvorcu, ali se sudari sa glatkim zidom papira – sve je to bila samo tiskana ilustracija. - Oh, hoću li se ikada probuditi iz ovog ružnog sna! – uzdahnu ona i zaspa na jastučiću za igle...
S vremenom je postala toliko mala, da ju je nosio na svoja putovanja, jer ga je bilo strah da je ostavlja samu kod kuće. Mogla bi je pojesti neka zločest mačka ili odnijeti slučajna vrana...Stavljao je Sanju u mali džep od kaputa, tamo gdje se drži bijela maramica. Sanja je voljela da gleda svijet iz Vanjinog džepa. Kada bi joj dosadilo, pokrila bi se maramicom i zaspala. Na poslovnim sastancima, svi su mislili da Vanja u tom džepu čuva neku naročito dragu olovku. Niko nije ni sanjao da mu je unutra prva i najveća ljubav!
Ne znamo što je bilo jedne večeri između njih dvoje, ali već sutradan, umjesto da raste, Sanja opet počne da se smanjuje. I smanjivala se, smanjivala, sve dok ne postade nevidljiva golom oku i to više nije imalo svojih dobrih strana. Onda je Sanja zauvijek nekuda iščezla. Nitko ne zna kuda? I tek onda, kada je više nije bilo, ona počne strašno da nedostaje Vanji. Svaka stvar ga je podsjećala na nju... njene lutke, krevetac, male ljestve, globus po kome je putovala, male rosule, sve... Jednostavno, Vanja nije znao kako da nastavi život bez nje. Sve one ljepotice za kojima se nekada okretao na ulici, za kojima je čeznuo i koje je sanjao, izgledale su mu nekako trapavo, suviše velike i ružne. Sada je čeznuo za Sanjom. Osjećao je da se nalazi negdje blizu njega, samo nije mogao da je vidi. Uzalud je kupio veliko povećalo pa čak i mikroskop – Sanja kao da je propala u zemlju! I zamislite, sve zvijezde iz Sanjinog jata ponovo su bile na broju! Možda je ona njena tamna zvijezda na koljenu, koja se godinama pretvarala da je samo običan madež, odvela Sanju natrag, na nebo? Ko zna? Vanja onda počne da je traži u bajkama i svi su se čudili šta jedan star čovjek traži u knjižarama po odjeljenjima za djecu? I znate što? On je još uvijek traži... Lako ćete ga poznati po tome što uvijek ide pognute glave, polako, korak po korak gleda pred noge da slučajno ne zgazi Sanju. Svi oni, koji traže nešto važno, nešto dragocjeno, nešto što su davno izgubili, koračaju na isti način. Poznat ćete ih po tome, što ih na ulici ništa drugo ne zanima: samo gledaju ispred sebe, gledaju i traže, traže... A možda je Sanja još uvijek sa Vanjom? Možda je toliko sitna, kao najsićušnije zrnce zvijezdane prašine zalutalo na planetu Zemlju? Možda mu je u kosi, u uhu, možda mu je u zjenici oka, pa mu zato svijetle oči; možda je zaista tamo, samo što on to ne može da zna?
I eto,... sada se ispravimo ako griješimo, kad kažemo da je ovo priča za sva vremena ...

...Ni vječnost nekad nije dovoljna da se zaboravi ono što trenutak stvori...
...Dogodilo se da je jedne noći neka mala luckasta zvijezda iz čista mira napustila svoje zvjezdano jato i počela da pada i pada kroz čitav nepregledni kosmos. Padajući tako, prošla je kroz sunčevu galaksiju i slučajno se spustila na planetu Zemlju....Zvijezda se na svom putu nije dala nikome, nego je pala pravo u rodilište na kraju grada.... Točno u ponoć kada se rodila jedna djevojčica Sanja. Na čijem se lijevom koljenu zalutala zvijezda pretvorila u mali ljupki madež. Dogodilo se da se iste noći u isto vrijeme, rodio jedan dječak. Vanja. Zašto bebe, uopće plaču? Kažu zbog toga, što im je bilo mnogo ljepše tamo odakle dolaze na svijet...Ali, Vanji je bilo mnogo ljepše u rodilištu, nego tamo odakle je došao jer je dobio nešto odmah pokraj sebe, Sanju, u koju se zaljubio čim je progledao – znači, zaista, na prvi pogled! Pošto je kasnije prohodao jer je bio pomalo lijen, Vanju su vozili duže od Sanje pa su mu zbog toga oči postale plave. Onda su se jednoga dana slučajno sreli na klackalici. - Kakvo ime si dobio? – upita ga Sanja - Vanja! A ti? - Sanja! – reče ona sa olakšanjem jer se plašila da im se imena neće slagati. - Sanja i Vanja! Kako se to divno slaže! – reče čovjek koji je prodavao balone, slušajući njihov razgovor. Onda su ih njihove mame uzele za ruke i odvele svaka na svoju stranu. Dugo su se osvrtali jedno za drugim... I tako je počela njihova ljubav... Slavili su istog dana rođendan... Onda su prolazile godine, a oni su zajedno rasli. Igrali se školice... Sjedili u istom razred... u istoj klupi... Dobili su u isto vrijeme ospice... pa onda zauške... Pa, prvu nagradu za sviranje u četiri ruke. Zajedno su se klizali. I išli u zajedničkom kišnom mantilu, samo da se ne bi rastajali ni za trenutak. - Hoćeš li da budeš moja žena? – upita je. - Hoću! – odgovori ona tiho – Ali samo ako se zakuneš da ćeš me uvijek voljeti. - Kunem se! – zakleo se Vanja. - Vjerujem ti i molim te da nikada ne zaboraviš svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj život!
Onda su se vjenčali i na ovom mjestu bi se završila svaka bajka, recimo da bi živjeli dugo i sretno i imali zlatnu dječicu, da Vanja nije bacio oko na lijepu Sanjinu kumu. Kuma je zaista bila zanimljiva i privlačna. U tom trenutku, Sanja se saplete o vjenčanicu. Vjenčanica je bila kao i ranije, ali Sanja nije. Smanjila se za deset centimetara. Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u našim očima. Kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to poslije izvjesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne smeta. Možda zbog one male luckaste zvijezde na koljenu, Sanjin slučaj je bio izuzetak, ona je htjela sve ili ništa! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu. Sanja se nije smanjila u sebi – ona se stvarno smanjila, ali u tom trenutku nitko nije primjetio. Sve je češće morala da zavrće nogavice svojih najdražih izblijedjelih hlača, čija je boja podsjećala na Vanjine plave oči...I kad god bi Vanja poželio neku od ljepotica, koju bi vidio u prolazu, Sanja se smanjivala za po koji centimetar.
Onda je Sanja počela da se oblači u prodavaonicama dječje konfekcije, jer su joj stvari za odrasle postale prevelike. Ponovo je nosila svoje omiljene crne lakirane cipele sa srebrnom kopčom, kao kad je bila mala i pjevala sa Vanjom u školskom zboru. Mada je tada imala već dvadesetjednu godinu, nije bila veća od kakve devetogodišnje djevojčice.
Onda se Vanja, koji je bio dobar čovjek, trudio da ne misli više ni na jednu drugu osobu i prestao je jedno vrijeme da se okreće na ulici za ljepoticama, znajući da će svaka njegova želja smanjiti njegovu prvu ljubav – Sanju, koju je mnogo volio. ...Ali lakše je bilo reći nego činiti, ma koliko poslije žalio...
Da se ne bi slučajno izgubila u krevetu, Vanja joj je kupio divan krevetac u kome spavaju lutke i namjestio joj ga na noćnom ormariću. Sanja je i dalje voljela da se lijepo oblači, ali bilo je teško pronaći odjeću za tako malo stvorenjce, koje je, uz to, bilo i žena sa mnogo ukusa. Šta su radili? Kupovali su lutke Sanjine veličine i presvlačili je u njihove haljine. Nitko od gostiju nije više mogao da razlikuje Sanju od njenih malih prijateljica – lutaka... i to je često izazivalo smiješne zabune. Kada bi netko ušao u sobu bez kucanja i zatekao ih u razgovoru, pomislio bi da je Vanja poludio i da se igra sa lutkama. Ali to, naravno, nije bilo točno – on je tješio Sanju što je tako mala, tvrdeći da je voli još više nego prije...

...Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!" Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol... Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći. ...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu...

- Možeš li mi dati nešto o što bih se mogao oslanjati dok idem svojim putem? - zamoli dijete svog anđela.               - Imam samo ova dva štapa - reče anđeo.  - Koji će mi bolje poslužiti? - Onaj za koji se tvoje srce odluči - reče anđeo. - Jedan je čvrst. Koristeći se njime, moći ćeš ići hitro. Dok ga budeš imao u rukama, svi će se sklanjati pred tobom. Oni pak koji se ne dospiju skloniti, klanjat će ti se i služiti sa strahom. Tim ćeš si štapom moći pribaviti gotovo sve što poželiš. O njega se opirući, stići ćeš daleko. Drugi je posve krhak. On će te učiniti gotovo neprimjetnim. Dok ga budeš imao u rukama, moći će te uočiti samo oni u čijim će se dušama jasno odražavati tvoja duša. Oskudijevat ćeš, ali ti ništa neće nedostajati. Ne znam kako će te daleko odvesti, ali dok se budeš oslanjao na njega, svaki će ti korak ispunjati čitavo biće...

...Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: "Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?" Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana. Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.Narod je započeo - kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. "Mora da se šališ", rekao je. "Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka i suza."Da", rekao je starac, "tvoje izgleda savršeno, ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadić srca i dam je toj osobi i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam." Jako je tužno ići kroz ovaj život s cijelim, netaknutim srcem...

"Onaj tko radost teži vezati uza se ugušit će taj život slobodni; No, tko poljubac tek radosni utisne dok nad njim prelijeće, taj živi u osvitu vječnosti."
Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi: Dobra volja, Tuga, Znanje... ...i Ljubav.No, jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti i pripremili su svoje brodove kako bi ga napustili.Jedino Ljubav je željela ostati do posljednjeg trenutka.Kada je otok gotovo cijeli bio pod vodom, Ljubav je odlučila potražiti pomoć.Bogatstvo je prolazilo u blizini, i ljubav je upitala: «Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?» «Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta.»Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. «Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?» «Ne mogu ti pomoći, Ljubavi.» - odgovorio je Ponos. «Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod.»Tada je ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: «Tugo, molim te, povedi me sa sobom.» «Oh, Ljubavi!» - odgovori Tuga. «Tako sam tužna, da ne mogu.»Kada je dobra volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije ni čula kako je Ljubav doziva.Tada Ljubav začuje neki glas: «Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom.»Bio je to starac na malenom čamcu. Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode.Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: «Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio! Možeš li mi molim te reći?» «To je bilo Vrijeme.» - odgovorilo je Znanje. «Vrijeme?» - upitala je Ljubav. «Pa zašto bi me vrijeme spasilo?»Znanje puno mudrosti odgovori: «Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.»
"Stvari koje su najvažnije nikad ne smiju biti na milosti stvari koje su najmanje važne."

Ž i v j e l o 
jedno pleme u predjelima močvare i mraka.
Životarili su kao biljke bez sunca. Pokreti su im bili spori i bez cilja, misli sumorne i buntovne. Glavinjali su kroz pomrčinu, ispod tmastih krošanja, udišući otrovne hlapove baruštine.
Tako je prolazilo vrijeme, smjenjivala se pokoljenja i doba, dok jednoga dana jedan dječak, pomisli da bi možda mogao pomoći svojim suplemenicima. Znao je da negdje mora postojati kraj, gdje svjetlost pljušti obilato  i gdje su ljudi snažni i radosni. On nije znao gdje se nalazi taj kraj, ali je znao da ga vrijedi tražiti. Počeo je pričati svojim suplemenicima o tomu kraju obilja i svjetlosti. Oni su ga slušali, kao što se sluša netko, tko umije pričati bajke. Pričao im je riječima, koje su same svijetlile kao iskrice. Slušali su ga sve pomnije, sve željnije. Pričao im je svake večeri i ljudi su odlazili na počinak sa slikom nepoznatoga kraja u sebi pa im se u snu činilo da već hodaju tim krajem  i da je on stvarniji od njihove močvare.
 
Prolazile su godine.
 
Dječak je odrastao u snažnoga mladoga čovjeka.
Njegova vjera je bila zarazna, njegova snaga uvjerenja kao da se napajala obećanom zemljom u daljini. Jednoga dana ljudi se podigoše da pod njegovim vodstvom pođu u potragu za nepoznatim krajem obilja i svjetlosti. Gomila je krenula na put kroz močvaru. Bauljali su kroz mulj i vodu, spoticali se o divovsko korijenje, padali su i rijedili se; tama kao da je gusnula, nigdje nikakve najave otvorena neba i sunca. No gomilu je još uvijek pokretala mladićeva vjera. Ali kako zaredaše kojekakve nevolje, ljudi stadoše gunđati, stadoše se kolebati, snaga u njima stade otjecati. Već su otišli jako daleko od svoje nekadašnje domaje pa su se uplašili da će se izgubiti u beskrajnim prostranstvima močvare. Svoj strah i bijes okrenuše tada na vodiča. Optuživali su ga da ih je zaveo lijepim pričama, da su zbog njegovih varavih sanjarija napustili svoje domove i upustili se u smrtonosnu pustolovinu. Mladiću je srce pucalo od bola i samilosti. On ni časka nije sumnjao u to da će naposljetku otkriti zemlju svojih snova, ali se plašio da smućena rulja ne izgubi razum i ne krene natrag.
 
Oko njih je bila tvrda tama.
 
Odjednom mladić posegnu u grudi, za gorućim srcem, podigne ga kao baklju, da bi ljudima osvijetlio put. Srce je gorjelo visoko u njegovoj ruci. Gomila je sad srljala, pijana od nade da će se dočepati čistine pod nebom. U mahnitom trku kroz prašumu, predvođeni bakljom srca, ljudi se iskobeljaše iz mraka i močvare i izbiše na čistac, u svijetao dan. Tek sada je krenuo topot i vrisak. U ludom trku prema suncu, odgurnuše mladića, stjesniše ga, srce mu izbiše iz ruke i pregaziše ga pa i ne primijetiše što su učinili. Srce je još kucalo i žarilo, onako zgaženo, a na pragu svijeta, kojega je najavljivalo. Potom se rasprsnulo u neumrle iskre, što kruže obzorjem u sumrak.
 
Od tad, kažu da se u noći mladog mjeseca nakon dana nepobjedivog Sunca može čuti nenametljiv, skladan, ritmičan i iscjeljujući zvuk:
 
...znam ruke s blistavom kožom, Meke su, tople, čarobne ruke - obožavane.Toliko šaptaja plahih i prevrelih želja,Toliko topline srca i kucaja u njih je položeno.One, koju narod u srebro okiva i svoju vjeru, sudbinu i život u nju polaže.
Ponekad se uzdignu ko bijeli Ijiljani k suncu, a zatim klonu - na buri slomljene grane -Te ruke, što znadu za rad i umor,
Topli, krvavi, sveti materinski zagrljaj, Strašni ledeni dodir ljubljenog mrtvaca ...
Te ruke - koje su držale neviđene tajne,Tanki su prsti zauzlavali plemene uzlove -I na njima se nekad nizahu prstenovi Ijubavi, kao nestvarno blještava mistična zvonca. Eto ruku, u čijim drhtavim okovima Bjekstvo ne žeđahu, uzetu slobodu ne žuđahu ...
Danas su one skrštene i tako ravnodušne i spokojne, tako ravnodušno osamljene i tako prazne, Prazne od zla i dobra, od tuge i od radosti. One će otići - samotne, bespomoćne i prazne -Onamo, gdje nitko od nas ništa ne odnosi...