Čovječe, kakav blog!

Link
E. Šta će mi muž bogati. Nema tog što Ličanka ne može kad se kupusa i špeka najede. IMA LI PRIGOVORA?

NEĆU VODE IZ FRIŽIDERA, HOĆU ONE IZ:

a) posude od kera
b) Plitvičkih jezera
c) čaše od pedera

Obrazloži odgovor.
Najbolja ili najbolji dobivaju pršut od medvjeda.

Pa radije bih dala bubreg negoli ijedan drugi organ.
Zbog trauma vise s muskim rodom ni na ulicu ne idem bez pancirke a kamoli pit kavu i koketirati... i one price ispocetka- sto je tko u horoskopu i voli li film taj i taj... ne.
Tu sam da lupim tekst, prokomentiram, procitam sto me zanima. Ali ne trazim nekoga a i tko mene kani naci nema se tu kaj. Ja sam napustila svijet ljubavi, ideala i seksa. Mogu vam eventualno na pvt pomoci uletiti nekoj odavde i mozete me pitati kaj vam bolje stoji za neki blind date.
Ne smatram se vise zenom nego sam nebinarna osoba i zovite me "oni"- evo dotle je doslo, nemam vise ni spol. Ako meni uletite znaci da ste polupederi pa nek vas to sprijeci. Danas bar ima nacina i koristim ih da vam objasnim. Ja sam sad nebinarna osoba.

Ja u to apsolutno vjerujem, čak imam i ta dva čudna sna koja mi se vrte od djetinjstva, i ne znam objasniti zašto je osjećaj tako realan.
Antireligiozna sam, poštujem svačije uvjerenje, nisam ni budist, čak mi najviše smisla ima ovo što izađe kad uguglate "hyperianism" ali ni tu se ne mogu određivati. Nisam duboko u tim stvarima, iskreno nisam bila uopće, ovo je nešto u zadnje vrijeme nakon njegove smrti. Imala sam taj neki osjećaj kad sam čula da se ubio, radi se o sekundama, ali imala sam osjećaj da je sve ovo "u slojevima" i da je on otišao u "lakši zrak". Imala sam osjećaj da je sve ovo neka vrsta simulacije, da mozak imamo da bi ta ideja opstajala, i mi u njoj (u smislu: da ne odeš u kurac i ne živiš život kao da si vječito na halucinogenim drogama). Nakon par sekundi tog ludila ili baš možda bistrine, osjećaj je nestao. Ali tih par sekundi nešto kao da sam kužila.

Definitivno vjerujem da postoji neki meni i ljudima sasvim vjerojatno neshvatljiv, vjerojatno matematički prije nego drugačije objašnjiv, mehanizam, po kojem stvari postoje, traju ali i- opstaju.
.......................

Moja dva sna mi se javljaju periodično i toliko su živa da ja to ne mogu opisati; osjećaj je drugačiji nego ijedan drugi san iako su moji snovi bogati, ima tu i lucidnog sanjanja, razgovora u kojima sam bistrija nego dok sam budna, ali ovo je druga jedna sorta i javlja se od djetinjstva.

U oba sam žena, i u oba sam to ja, ali neka verzija mene- skuži se da jesam ja, po crtama lica.
--------------------

Prvi san odvija se na nekom otoku i vidim pomorsku bitku. Nedovoljno poznajem povijest da bih znala odrediti mjesto i vrijeme, ali radi se o Mediteranu. Izgledam kao sad ali sam mršava, nosata i s puno više pigmenta. Ja sam seljanka i to se vidi po mom ruhu. Relativno sam mlada. U idućoj sceni nalazim se u kamenoj kući i kroz vrata vidim gomilicu muškaraca koji su u uniformama, smiju se, pijani su i naoružani. Jedan je izrazito svijetle puti i plave kose. Osjećam užasan strah i želju da pobjegnem, ali ne mogu.
San se tu prekida.
------------------------

U drugom snu - to je definitivno 70-ih ili 80-ih godina, šetam s meni nepoznatom crnokosom ženom i smijem se. U tom snu sam obučena dosta neukusno, natapirana kosa blajhana. Prostor je jako sličan Savskoj, ali nije to, ne mogu ga odrediti, no tu je uvijek taj isti kiosk od bijele cigle.
Ususret nama ide čovjek, visok i mršav, obučen je u svijetao kaput.
Ja mu se obradujem- očito je da tog muškarca volim (kasnije mi se znalo učiniti da je pokojni Ivica taj čovjek, naravno nikad mu to nisam pričala). Totalno se ushitim i krenem u njegovom pravcu- san je toliko stvaran da provjereno mogu reći da nosim neudobne štikle. On izvadi pištolj i ubije me bez jebemti, tu se san završava.

-----------------------

Vjerujem da ovdje dolazimo s nekim unaprijed zadanim razlozima. Ne kažem da je sve zadano, ali nije slučajno. To je moje mišljenje, tuđe poštujem makar i drugačije, zašto ne.

Favorit na Eurosongu? Naravno, prvo ide naš, Baby Lasagna. Super je dečko!

Ali... Irkinja su me oduševili (tako se valjda kaže za nebinarne osobe, ne kužim baš taj dio, jebiga imaš li karinu ili mačkicu i doviđenja... ali poštujem, evo).
Toliko dobra pjesma... Toliko moćna, toliko legendarna. A to što mnogi ne shvaćaju što je uopće pentagram, što je uopće vještica, koji se boje i nemaju informaciju... A jebiga nije se rodio tko bi kolača svijetu napekao!
Ovo ima elemente teatra, performansa, "sotonski" je zapravo u prijevodu metal, a ovo "vještičarenje"... Pa dajte poslušajte malo riječi... Kod mene su odjeknule, bolno, ženski, ja bih ovo rekla Nekome Kog Ne Spominjem...

Ona UNIŠTAVA uspomenu na tipa koji je bio sjeban i radio sjebane stvari, živio laž, imao ožiljke u očima, imao krive izbore, tu vještičari... Koji ju je uništavao svojim debilnim ponašanjima, koji je birao doomsday blue i njoj stvarao doomsday blue. Kao neki još... I speak to destroy!

Tko ima smisla za to, neka pogleda koliko je ovdje suptilnosti u slojevima!
Ona jest vještica, ali upratite malo što čini partneru... Upratite da skida svoju vještičju odjeću da bi u interakciji s njime porazila demona. Meni je ovo apsolutni trijumf umjetnosti, sceničnosti, atmosfere i teatra. Simbolika nije za bukvaliste i površne ljude, ali tko se potrudi shvatit će vrlo lako da je ovo puno suptilnije od (čekaj, prvi put čujemo metal?) "sotonizma"?
Upravo suprotno.
Crown the witch!!! Ovo je vještica koja itekako dobre stvari govori, osjeća i žestoko iznosi, u ljepoti, nostalgiji, strasti, DOBRO pogledajte što radi u nastupu. U moru banalnosti Eurosonga imamo tri minute UMJETNOSTI. (A ona je tu da umiri razmrdane, i razmrda mirne!)
Uživajte, ali pozorno pogledajte i proučite (pa i sporni simbol pentagrama - prvo se informirajmo).

SJAJNO!
Kakav sotonizam jebote :))))))
Paganizam, da. Egzorcizam, možda.Sotonizam nikako! Umjetnost SVAKAKO! Oduševili su me Bambie Thug, evo jebote konačno i neki viši nivo u tom što je često iritantno i neslušljivo, ili pak ta naricanja kao kad mi pošaljemo "udri me nogom u jami vukovi umiru sami" ili Franku Batelić da iskaljava svoje ženske frustre i nesigurnosti jebe li Čorluka još koju. Kom se jebe za to.
Irci su prejebali sistem ove godine, bez obzira na rezultat, ovo je viši nivo!

RESPECT.
Link

svim čitateljima ujedno želim reći da sam dobila proljev jer sam u gospiću kupila kuglicu sladoleda od jogurta. imao je savršen okus ali toliko sam puta od jutros išla na toalet da ne mogu ni sjediti

u to ime idem šetati jer me onda manje boli rektum

pouka: kupujmo Ledo sladolede zapakirane ili još bolje nemojmo uopće jesti šećer
ako već jedemo nemojmo sumnjive stvari.

za razliku od mnogih mojih muških čitatelja, ja nemam iskustava takvih i nisam znala da šupak može boljeti tako užasno. ovo je strašno, čak razmišljam uzeti voltaren. mislim da je ovo dno života kad te rastura bol u šupku, živiš u šupku svemira i šupak ti se objesio na štriku.

ja sam spremna da krene nabolje. mora. znači evo ovo je dno, idem po voltaren za šupak jer sam pojela pokvareni sladoled i imala cca 20 proljeva od jutros. dno. dublje ne može, jedino još da me vuk napadne u šumi. idem šetati i nadati se da će proći ova bol. moj život nema smisla, ovo je neki matriks, neko ludilo. pijem voltarene za analnu bol, pa što je sljedeće i dokle dragi Bože

Odlučila sam da nakon porodiljnog neću raditi u struci.
Razlog nije što nisam njega spasila, jer to ne bi ni Batman kako stvari stoje, druga stvar ja nisam ni kužila da je tu nekog spašavati nego voljeti i biti. Mada možda i to, nekim dijelom.
Razlog je što sam tek sad, kad sam i sama trebala pomoć svoje struke, shvatila koliko je to... Pa evo nemam riječi.

Osobno nisam išla nigdje, ali sam okrenula sve ljude na apsolutno svim linijama. Ti razgovori su bili hrpa floskula.
Moj je pok. svekar bio zubar i u ovoj kući je još uvijek njegova ordinacija. Kad brljam po tim svrdlima, brusilicama i svemu mislim si "stari Petre, ti si nekome doista i POMOGAO". TO je pomagačka struka. Ovog svog sam se počela sramiti i ne želim se time baviti. U idućoj inkarnaciji želim biti zubar ili fizioterapeut. U ovoj planiram tražiti posao na kiosku ili u kafiću ili sl.

Nikad više baviti se ovom strukom jer nažalost nema smisla. Moje mišljenje o tome je kao na početku ove pjesme, znači realno za to mi služimo- tko ima živaca nek posluša prvu minutu, znači ne, nisam ta osoba za takav rad, jemtimater to je to. Za to sam ja studirala 5 godina.

Svaki poso pošten poso, za novu diplomu nemam vremena i mogućnosti, a ovu smatram promašajem. Mislim da bih bila dobra prodavačica ili konobarica, solidna sobarica, neki kurac ću već biti. Sjediti doma neću, ali ni baviti se svojom strukom jer tek shvaćam sad koliko je to nažalost... pa evo no comment, poslušajte si link. Link

Psihološki mi je najviše pomogla žena s pumpe čiji se ćaća ubio. Nijedan psiholog za mene nije napravio ni 2% koliko ona, i ne želim se time više baviti jer nema smisla. Bolje nešto počistiti pa na kraju dana znati što si napravila.
Ako imate ideju, slobodno šibajte u inbox (je li to legalno? ak je, možete me prek veze zaposliti kod sebe pošto ste svi menadžeri... jeste pičku materinu kolko sam i ja iz Like balerina).

Mislim da želim biti konobarica, uostalom obožavam ovu pjesmu i to mi je top zanimanje, puno poštenije od ovog mog, ne želim za to uzimati pare. Ajde Sinane bi li da ti ja jednu kavicu složim sa srdašcem od pjene? Link
Da, mislim da sam odsad, uskoro, konobarica po struci.

Nikad više jednu o njemu neću reći, a tko jednu o njemu kaže nećemo više govoriti.

Link Goca Tržan- Ako je Bog

Pusti me na miru sad i ne dolazi mi u snove. Samo mi sjebeš jutro i posereš mi se u dan.

San mi je da kuma, ja i netko tko može biti na Leovom nivou, rekreiramo ovaj spot na Cimosu, onoj zgradi nedovršenoj gdje se narkići šusaju u žilu. Tko je taj, plaćam 20e? Moraš raditi sve što i Leo i micati usnama da kasnije jedan mali Branimir to namontira i stavimo na yt i na blog. Kuma i ja smo ove (ja prirodno slijedom trauma i nervnog sloma, ona uz Pelinkovac kojeg ionako pije ko vodu)
Link
Dobrovoljac- 20 e je tvojih pošteno. Na Hreliću ti nabavimo kožna čehla, ti samo imaj stav.

Odjebite moje potonje tekstove i dođite da se nasmijemo malo ovom. Inače, ovaj pjevač je poznat po tome da se hvali da ga zovu izvanbračnim sinom Zdravka Čolića i po izjavi "mnogi bi dali guzice da pjevaju kao Čolić".
Ovo mi je njegova najdraža pjesma što zbog ritma (stvarno je volim), ali i zbog stiha:
"dođi do mene da se malo osušiš!"

Link

U moru pervetita koji te zovu da se ovlažiš, Amir Kazić Leo ti garantira da ćeš biti suha ko barut uz njega. Počastimo ga jednom čagicom- tko će sa mnom jedan stiskavac uz ovu božanstvenu pjesmu nek se slobodno privije uz mene i primi me za guzicu koje nemam. Najdraža pjesma IKAD!

Uđem u neki dućan jer su u izlogu lutke obučene kao babetine, to je ono što mi treba jer u Lici i nemam života osim sahrana i sudova raznoraznih. Treba mi nešto ozbiljno i tamno. Crno. Inače, na dan kad se on ubio jutro sam provela na Aboutyou sajtu guglajući bijele haljine i pičke materine. Ispostavilo se da je, u svom suicidalnom umu, zapravo srao o tome da ćemo se ovog proljeća vjenčati i krstiti dijete jer... tako to hoće samoubojice, kaže mi jedna kolegica, malo srati prije nego što odu. Večer prije je pojeo četiri vrećice gumenih bombona (inače je pazio na vitku liniju i nikad nije jeo slatko) i cerekao se kao lud na brašno. Mislila sam: veseli se bebaču. Pojma nisam imala. Da me sad vratiš u te dane, ja i dalje ne bih skužila. Tek kasnije sam u ladici vidjela buntove psihijatrijskih nalaza- ima tu svega, ali i prethodnih pokušaja. Lagao je i srao do beskraja, prije mjesec dana sam saznala njegovo pravo radno mjesto, puno toga vjerojatno nikad neću saznati niti me briga.
Ovog sam proljeća primijetila da bijelu haljinu nisam obukla ja, ali zato jesu krošnje jabuka, krušaka, šljiva ili koji god kurac da su ova stabla. Naslijedila sam i voćnjak, dabogda propao što se mene tiče. Da nije i djetetovo, puno tog bih ja sravnila sa zemljom, a prvo te voćke koje su nosile moje vjenčanice i rugale se što je mene dopala crnina.

Pa eto, izabrala sam neku nakaradnu suknjetinu i bluzu kao da svoju tetku ili strinu oblačim. Mada, priliči to mojim godinama, blizu sam četrdesete. Moje je osobno ludilo što mi mozak nije prerastao 16-u, zato i živim tako usran život, jer vjerujem ljudima, vjerujem da je život lijep, stala sam na idealima i lijepim pjesmama, i vjerovala sam i njemu onako kako vjeruju gimnazijalke a ne žene koje bi, ako ništa zbog djece, trebale odrasti u nešto suvislo. A ja sam stala negdje na 16 i pol. I jednog ću dana morati smisliti jebeno dobru ispriku svojim sinovima, i unaprijed sam se pomirila s time da će mi zamjeriti. Ako je utjeha, oboje ih volim kao bogove, ako je utjeha više neću ništa ni s kim, ako je utjeha svakom ću ostaviti bar dvije nekretnine i platiti im privatne fakseve i sve što treba, eto ovaj kreten je, ispalo je, imućan. Uopće ih neću trovati svojim debilizmima i naivnim idealima, nadam se da će biti potpuno drugačiji od mene i smatrati me luđakinjom i kretenom, ja se prva takvom smatram i serem se na sve i jednu svoju logičku pogrešku, uključujući:
"ja sam s 47 godina sam jer sam čekao tebe i jedino što mi treba to je da imam dičicu, vidi ovaj zeleni raj, ti si moja vila".
Kako je dobro srao taj tip, svojim smirenim odmjerenim glasom, kako je dobro igrao predstavu o sigurnosti i miru i sreći, meni koja sam bila spremna raskrstiti sa svim zabludama promašenog svijeta i gradskog života i priče da mogu sama.

Kako je to meni sjelo, kao budali šamarčina, kako nije bilo bolje žene da bude glupa i naivna, od mene, ganute njegovim jednostavnim ličkim načinima, toplom tradicionalnošću. Čak je s Narodnog svirala "Ključ života" kad sam prvi put ušla u njegovu kuću. Što bi to bilo nego sreća? Sreća za mene, koja sam zaslužila, i sreća za njega, kojem je želim dati.
Što bi tu moglo poći po zlu?

----------------------------------------------------

Suknjetina i bluza su mi stajale kao krmači sedlo, kao prava pravcata babastrina, pleše mi to oko dupeta, noge kao štapovi ispod nakaradne suknje ispod koljena, platila sam taj užas iako bi netko meni trebao platiti za duševne boli što moram to sranje nositi, idem to odnijeti u gepek da što prije zaboravim na što to liči.
Imam ključeve za auto s onim gumbićima i nikad ne kužim koji je za što nego to klikćem kao debil, a često pokušavam ući i u tuđi auto (meni je sve to isti kurac, nedavno sam cca 10 minuta pokušavala ući u crni BMW, znam ulaziti i u tamnoplave Opele nekakve, moj je inače tamnosiva Insignia, meni je to zaista sve isto. Normalno, ne ulazim baš u crvene, žute i sl., ali te tamne ozbiljnije, bez greške pokušavam otvoriti. Ovaj put nisam imala taj problem, jedino što sam par minuta tražila gdje sam se u pizdu materinu uopće sparkirala, a onda sam krenula drkati s tim ključem. Iz nekog razloga znam i upaliti alarm ali ne znam kojim procesom, nekad jednostavno krene urlati alarm i ja samo kažem "marš u tri pičke materine" i nekak zgasim, a ni to ne znam kako. Samo klikćem. Inače taj auto izgleda kao kurčina, ovaj ga je lickao, a ja pošto mrzim taj auto tepem pepeo od pljuge na pod i nikad ga ne perem. Izgleda kao shit i boli me kurac. Kad se nakupi baš previše shitova onda zbog djece to sredim, ali imam neki hejt prema tom autu u zadnje vrijeme baš zato što ga je Ita volio. Trebala sam ga možda i prodati ali ne mogu.

Stojim iza tog debilnog auta ne bih li ta govna od bapske odjeće stavila u gepek i zaboravila dok ne budem morala na te prilike zbog kojih sam to ruho morala i kupiti.
Iza mene dolazi Zadranin kojeg sam sasrala u bircu.
-----------------------------------------

Pita me gdje sam otišla i da me tražio, da bi volio popričati sa mnom malo.
Kažem mu da žurim. Sladak je, simpatičan je, drag, možda nešto stariji od mene.
Da ćemo drugi put (mislim si: kurac, nikad više ovi šokovi vožnje do Zadra, baš je ružna i teška dionica btw), da mu se još jednom ispričavam.
Pita me jel bi me smio zagrliti malo ka tjovik.
Nasmijem se i kažem "a bi, bome bi, mogu i ja tebe?"
I zagrlimo se. Dugo, čvrsto, zdrobili smo se. Zagrlimo se ludi glasni Zadranin i ja sjebana ruina, zagrlimo se kao da je cijeli Svemir jedno. I sad se naježim.
Pita me broj. Razmišljam u datom trenutku da mu dam fejk broj, ali dam mu svoj.
Još i kažem ... Sva ta svoja klasična sranja- ako prolaziš Likom, .... pa onda krenem nabrajati: janjetina, šljivovica, pička mile matere...

Zvao me te večeri, nepoznat broj, vidim sličica na WhatsAppu, on je.
Razmišljala sam da li da ga nazovem, simpatičan je, stvarno.
Odlučila sam broj blokirati.

-----------------------------------------------

Za ovaj život je pizdarija dosta. Sve što sam lijepo željela i mislila ispalo je totalni horor.
Čija god da je ovo igra, ja ću odrobijati, ali više ne nasjedam na priču da je život lijep i da ima ljubavi.
Ne, moja djeca više neće vidjeti nijedan ljubavni promašaj debilne mame koja je zapela na 16 i pol, gimnazijskim pjesmama, Fellinijevim filmovima iz starog kina na Tuškancu, bolida koji se nadisao halucinacija Đorđa Balaševića i zamislila da je život lijep tko ga živjeti zna.

Mislila sam da znam. Danas znam da ne znam. Danas se bojim toga koliko jebeno ne znam. Koliko sam retardirana, glupa, jadna i idiot. Koliko sam imbecil u uvjerenju da je život lijep. Isti ovaj život, gdje postoje onkologije i bombe i gladna kosturska djeca- da, baš meni slijedi ljubav i obiteljska sreća, eto jer ja tako želim.
Hoćeš kurac mila moja.
Ali nećeš više.

Blokirala sam broj, blokirala sam sebe, i želim odrobijati dok moram, najbolje što znam, i da klinci budu OK.
Ja odavno nisam, nikad neću biti, ali ima jedna jebena stvar: 12 godina sam išla na dramsku kod čuvene Zvjezdane Ladike i uz malo teške šminke i banalnih blond lokni (koje su suštinski odvratne)... Život je karneval.

U sebi, ja sam zgađena svime skupa. Legitimno je da Edita Majić ode u samostan, legitimno je i da ja više ne vjerujem ni u što i ne usudim se ništa, nikud iz zone komfora, iz svojeg uvjerenja. S kim želim piti kavu? S BM, s njom jedinom znam na čemu sam. I vrijeme je da i ta neke stvari sazna, po mogućnosti u bluzi, suknji do sredine koljena i neudobnim ali odraslim cipelama za ženetinu.
Gdje sam? U kutu najusamljenijeg birca, s leđima okrenutim od svijeta, uronjena u knjigu, svoj svijet, razmišljam što ću za ručak, kojem klincu ću što kupiti, frendicama javljam da sam bolesna kad me zovu na kavu, muškarcima da sam pokojna i tipkam kao astralna projekcija.
Ako me itko pita što pijem, frende solnu kiselinu, samo mi se skini s pogleda.

Vrijeme ideala i ljubavi je završilo. Danas znam jednu stvar: ovo je ružan svijet, poligon teških iskustava, i najebao je tko se nada sreći, pravdi, ljubavi i skladu. Jadna mati takvom degeneriku, a moja je najjadnija što je rodila mentalno zaostalu jadnicu koja je proćerdala život nikad ne prerastavši 16 i pol, pa eto i pravda je da odjednom imam stotinu.
I imam.

Link
Miruj, počivaj u miru, niti sam te varala niti ću te ikad. Bezveze si se bojao smiješnih stvari, nekakve tobože moje mladosti, života, veselja... Ne, Ita, imam stotinu godina, sve si uspio, čega da te strah, miruj...
Kad si se ubio, inspektor koji te osobno poznavao ušao je u kuću vičući "je li ona živa? je li je ubio? tražite je"- našli su me kako spavam na katu ove velike kuće. Danima nisam oka sklopila zbog grizodušja što sam spavala a ne tebe spašavala, dok nisam pala u nesvijest od umora pa su mi dali nekih sedativa i onda sam se ispavala.
Odahnuli su vidjevši da sam živa i da mi nisi napravio ništa- samo si sebi. Meni ni dlaka s glave nije falila, kamoli da si me ubio... Selo i danas, do nepodnošljivosti i progona, priča da si se ubio zbog žene (mene).
A ti si se pokvareno smješkao s užeta. Imam stotinu godina i uopće nisam jedanaest godina mlađa, da bi se trebao bojati što činim i što mislim, i spočitavati mi, i strepiti. Stotinu punih si mi nabrao, ne ruža, godina ipak jesi.

Imam divnog frenda, profesora na Kemiji, koji mi je još kao curi na faksu posvetio jednu pjesmu.
Stigla je i sad uz poruku "čitao sam, yeah!"
Link

Slušam, yeah! :)*

Bit će nastavak Zadra (part 2) ali kad se meni digne, jednostavno sam naelektrizirana i ne piše mi se trenutno.

---------------------
Na grobu mu nisam bila mjesec dana. Ljuta sam jer nam je napravio sranje na puno razina, i želim prodati njegovu didovinu najgorim kupcima, planiram nekome, i zaboraviti Liku. Prodat ću je Srbima ili Ciganima, njih je mrzio. Hoću, Ita. Sve si sjebao, to moraš znati. Malom ću kupiti stan u centru Zagreba, nisi ti zaslužio da ja zbog tebe izmišljam toplu vodu u Lici. Idi u kurac i nek ti netko drugi kiti grob, ja ga zaobilazim i što ja imam s tvojim usranim ličkim mjestom koje si uostalom i ti napustio. Idi u kurac i ti i moj umirovljenički spartanski život pokore i muke s 37.

Neću ti dati dušu, stavit ću te na mjesto koje si uostalom odabrao ti. Smislit ću način da nas izvučem iz ove kuće strave i iz Like koju ti prepuštam, nije ovo moj život. To ti moram reći, to mi u grlu stoji. Nisi vrijedan ove pokore za tvoje grijehe. Želim te zaboraviti, idiote. Pa opet, još uvijek se pitam: jesam li IPAK nešto mogla.

I ne zaboravljam da si imao čudan, jebeno čudan smješak, kad su te skidali s užeta. Tu scenu sanja moj sin, i o toj sceni će već od nekoga čuti naš sin. A što ću ti prodati didovinu, tvoju svetu ličku zemlju. Zar mi da tu živimo, među neukim ljudima, u sramoti i stidu nakon tvog čina kojeg beskrajno pogrešno reinterpretiraju? Želiš da tvoj sin bude "sin od onog luđaka koji se objesio?" Želi. Želi iz groba. Uzalud želi. Ja ću po svome.

Voljela sam te. Sve sam ti dala, đubre jedno. Sve si dobio što si želio, kao da nisam BM nego biblijska predpotopna ženica koja se pokorava i sluša Matana. Gledaj u kojem pičkovcu sad okajavamo TVOJE ludilo. Zar vječno? Ne, ne. Još me ima, makar sjebane. Ne dam ti dušu, ne dam ti razum, ne dam ti djecu i ne dam ti sebe. Goni se. Kad dođem gore, na pedeset metara da mi prišao nisi jer ću te toliko ispljuskati da ćemo oboje završiti u paklu. Ali iz ovog pakla u Lici, spasit ću djecu i sebe, a tvoja didovina nek ide u tri pičke materine što se mene tiče. A tiče me se, jer tebe ne, tvojom voljom. Završili smo, Ivice. Nije ovo moja pokora, nije moj život beskrajno tvoj. A jesam ti dala sve što sam imala, i nije bilo malo. Nije bilo malo, sunce ti jebem nezahvalno i idiotsko. Nisi vrijedan ni božura, ni suza.

Nisam ja Ona Itina, imam svoje ime i jebem tvoje misto u tri vražje matere. Liko, idi kvragu i ostavljam ti njegove kosti, želje, fotografije i sjene.
Radi s njima, Liko, što te volja. Meni se za moje korijene jebe, zanima me dokle mogu rasti.
On je birao zemlju. Ja sam vatra. Moje je ovo što je niklo. Moje je da grijem njih, i palim što prijeti.

Nisi me pokorio, Ivice. Ne ostajem u Lici s pitanjem "što sam mogla napraviti?" za čovjeka kojem ništa nije bilo važno, osim sjebati si mozak alkoholom do ludila. Sramota me da sam i pokušala, tražeći te u obrisima Velebita, zvijezdama nad terasom i maštajući da je ovo cvijeće iz vrta nešto što mi daješ ti, koji mi cvijeće nisi dao ni kad sam ti rodila sina.
Zašto da ti kitim grob?
Voljela sam te, ali nije bilo važno.
Zar da budem čuvarica ognjišta u kojem si se sablasno, i na vječnu sramotu i nesporazum s ovim primitivnim mjestom, objesio?

Napustio si me kad sam u rukama imala dvomjesečno tvoje dijete. Sebe si čitav život, pročelniče, inženjeru i muškarčino, žalio što si s 21 godinom ostao jadan bez oca. On je imao dva mjeseca, ljudino. Hej, ljudino. Rasparana kao plišani medvjedić, s gnojnom ranom od carskog reza, s tvojim djetetom u rukama, gledala sam svog sina kako u nevjerici bos trči i viče "što se događa!"
I ostala sam maštati kako ovi božuri u vrtu niču jer ti mene zapravo voliš.

Jebena glupača, ulovila sam se sjekire, trimera i peleta. I mogla sam, i mogu. A sad ti kažem: neću.
Ostavljam ti svo cvijeće u vrtu, a tvoje kosti u grobu kojeg nikad više neću posjetiti.

Ivice, završili smo ti i ja, Lika i ja, i ideja da je moj život tek beznačajni eho tvojih promašaja, ludila i kukavičluka.
Stid me i ovih par mjeseci što je trajalo moje ludilo i uvjerenje da mi je mjesto na tvojoj didovini, čuvajući uspomene na tebe i ostvarujući tvoje želje. Nijednu igračku nisi stigao kupiti svom sinu, nijednu mu priču ispričati, i savršeno te bolio kurac.
Lokao si do zadnjeg. Ne brini, prije nego odselim, kupit ću Badelov konjak da zalijem zemlju oko tvog groba.

I to je sve što ti dugujem, da se razumijemo konačno ti i ja. Nikad više neću doći u tvoje mjesto, nijednom više na tvoj grob.
Zbogom, Ita. Zbogom, Liko. Živote, opipaj mi puls, kao da nekog kurca i ima tu? Raspiri moje vatre, Bože ili Đavle ja ne pitam tko će, ali učini da mogu i daj mi puls. Moram. Mogu. Želim.

Link

Zadnji put te spominjem i zadnji put ću još danas požaliti što nisam radila ličku pitu i pekmez od šljiva iz vrta tvoje majke, još danas ću zavidjeti mirnim životima zaštićenih žena koje imaju muža i sve to nešto o čemu sam tako čudno puno sanjala i toliko strašno željela, da mi se pričinilo da je ovo taj dom, da si ti taj čovjek i ja ta žena.
Ali polako shvaćam, polako se nazire, moj put nema kuću, ja sam možda i ciganče a ti si sigurno i svakako mrtav.
Ne šalješ mi cvijeće u vrt, niče jer ga je tvoja mati posadila, a ja mu jebem ćaću a ne da ću ga zalijevati.
Idem u Zagreb i još samo danas maštat ću uz kavu na terasi što je moglo biti.
Ja sam stvarno htjela ovdje raditi kretenski ajvar. Debiluša, kao da kupovnog nema?

Ja sam vam već lagano u teoriji da je ovo sve matriks, nekakav unaprijed zadan program. Znači, nadrealno kakvih sranja i katastrofa, pa u pičku materinu više! Znači, moram hitno po ozbiljnu robu ZA SUD I JOŠ JEDAN SPROVOD- jebena katastrofa. Ne mogu znači u ovom što ja inače nosim a to su šarene tajce, galaxy tajce, tajce na ruže i tajce na šljokice. Da, znam da bi tajce trebale nositi ženske s okruglim a ne spljoštenim dupetom- nek se poredaju odavde do ćoška i nauče kako to mama radi bez guzice. As if!

Nego, prijatelji moji, ja moram do Zadra, a bojim se: brze vožnje, tunela, svega. Jer nema ovdje normalne odjeće za kupiti, a za webshop nemam vremena čekati. Mater i ćaća bili tu, čuvaju djecu, ja moram sjesti u Zadar i obaviti to. Doživljavam ENORMNE stresove, paniku, šokove, molim naglas, čak u jednom momentu puštam radio Mariju il kak se to već zove, znači teška šiza od tunela i brzine. Nisam ja za to, moje je do dućana, do Gospića, malo tu okolo gdje nema vozača, sparkirat se gdje nema nigdje nikoga.... a ovo sve drugo je teški užas, teška muka. Stoput se preznojih.

Konačno dođem do Zadra, idem se obući, ali prvo se osvježim vlažnim maramicama u wc-u i usput odem da oprostite pišati. Pogledam se u ogledalo i zaključim da sam propala na pravdi Boga Isusa. Što ne znači da dušmani moraju znati. Iz torbice vadim šminku i sređujem se- makar u WC-u shopping centra, i za cca tri minute izgledam kao žena koja gotovo da uopće ne živi pakao života, kontemplira kako da probije matriks i spiralu (zapratila sam razne frikove na yt i to noćima gledam, pokušavam shvatiti niz sjebanih situacija i može li čovjek mislima utjecati na to), izgledam točno kao žena koja je u Zadar došla bez stresova, šokova i užasa. Maltene kao sretna žena. (A vi recite da se ne isplati uzeti Diorovo rumenilo i Guerlain ruž, kako da ne... Treba mi najbolje da prekrije horor).

Idem ja prvo na kavu sjesti, idem i na deset ako treba, da dođem k sebi, da se popravim od svega i od jebenog puta.
Nadrkana sam a vrlo visoka i prekrupne građe, konjske. U meni nema ništa dražesno, kao da su me šumski partizani pravili.
Na to se još blajham, pa malo i na trandžu sve to skupa vuče... jebo mi pas mater, opet sam nekako najseksi na svijetu, ne znam koji je to fenomen.

Tresnem ključeve auta i fejk torbicu na stol, zapalim cigaretu i skoro da naglas kažem "u pičku materinu više"- ipak u sebi kažem. Sjedim i s priličnom količinom subliminalnog živčanog sloma promatram svijet oko sebe, te alapače i graktače (ne leže mi Dalmatinke, nek me život demantira, nek nađem najbolju frendicu iz Dalmacije i ja ću pojest govno...ali eto, ne leže mi). Gledam i Dalmatince, jebem im sunce (nisu mi ni oni krivi, ali prvi muž Trogiranin pa eto i njih nekako ne.... Osim Miše Kovača, za njega samo ljubav). Nadrkana sam, djeco. Umorna, izmučena, ispaćena, ljuta, subdepresivna, sjebana, nabrijana, u kurcu sam i još moram tražiti neku ozbiljnu garderobu.

Pijem tu kavu, kontam mili Bože što me ne pogodiš munjom, pun mi je kurac svega, tek mi sad sjeda da se ovaj stvarno ubio i koliko nam je pizdarija u život donio tim činom, kak me ostavio pizda mu materina sa svime da se hrvam, još u ovoj posranoj vukojebini... Svašta mi se vrti glavom. Kad u tom košmaru, u moj obzor uletava izvjesni debil s prijateljem koji je sasvim vjerojatno isto debil. Debilčina sjeda za stol i vrlo je glasan, žlabra kao popaljeni gusak (to je taj čuveni DALMATINSKI TEMPERAMENT- serem im se na to, to je histerija i nekultura a ne temperament), znači Zadranin je vrlo iritantan a ja vrlo živčana.

-------------------------
Prvo šutim, a živci mi rade, tip je užasno glasan i baš onako pravi debil s cvikama i svim tim rekvizitima, pederuša.
Očito je s frendom po načelu "onaj glasni i onaj koji trpi, sluša, guta".
Da se razumijemo, u nekim sretnijim vremenima i ja sam imala par frendica tihih koje su uglavnom moje performanse i debilane slušale, možda uživale u tome a možda u sebi mislile tko zna što- kako god družile smo se i tako stvari često idu.
Taj frend šutljivi je cuclao svog pivkana a ovaj se navio, upalio, s tim Dalmatincima nikad ne znaš je li to raspoloženje, dijagnoza ili kokain.

Šutim ja, svjesna da nije on toliko ni kriv koliko sam ja razdrkana i naelektrizirana. Zajebano je s tim žalovanjem što to ne ide pravocrtno: da, sve sam ja otplakala, odcvilila, racionalno shvatila (rekao mi njegov doktor- pa gospođo on je od alkohola imao mozak od 85 godina i što mislite da sam ja tu mogao ili vi mogli), sve sam ja to posložila, ali sad me jebe neki bijes na život i to je fakt, tu nema puno lijeka, možda bi se trebalo početi baviti boksom ili jogom ili nešto ali umjesto toga ja sam jednostavno zakopana u nekim svojim mislima, takva faza i valjda će i ona jebiga proći.
Svjesna sam ja da taj iritantni Zadranin nije puno kriv što bih ja sad ustala i opalila ga nogom u guzicu, mada je, definitivno je nenormalno glasan i iritantan.

Zato šutim, cuclam kavu, chainsmokeam as usual, čupkam si ionako pretanku obrvu prstima, križam noge lijeva na desnu pa desna na lijevu, ali u jednom trenutku debil krene AAAAAAAAAAAAAHAHAHAHAHA i dolazi do prekida filma. Nenormalno glasno, s pljeskanjem, znači stresla sam se. Pa pička ti materina, mislim si.

Kao prava Karen, kao tipična megabitch nadrkana, kao tipična uostalom i prosvjetarka, kao baš ona najjadnija nadrkana krava, ja namještam ozbiljnu facu, udahnem i ustajem tipu do stola. Ladno, nemrem više, moram se iskalit a opet ne radit scene. S tom ozbiljnom facom ja tipu kažem:
"Oprosti ili po dalmatinski SKUŽAJ ali ti toliko vičeš da se ne može uz tebe kavu popiti na miru. Nepristojan si, galamiš, a ja sjedim tu do tebe, imam neke svoje misli, ne moraš ti biti tiho ali ovo je frende za popizdit, znači ja te molim kao jedna žena na rubu živaca da se malo samo stišaš i ne urlaš".

Na moje iznenađenje, tip nije kontrirao, bio bahat ni ništa, nego je ustao, skinuo naočale (a jebemti koje oči.......), i rekao da je stvarno pretjerao, da on to tako zna, da mu to mnogi prigovaraju da glasno priča, da mu je žao.

I sad i meni tu postane žao. "Ma ne, nisi ti sjebo, ja sam sjebana nešto, pa mi sve smeta. Oprosti ti meni. Izašo si s frendom, malo se opustio, a ja tu... Ko sotona neka..." Zovem konobara da im platim piće, ovaj me zaustavlja, i ja tu ko za kurac pustim suzu evo da ga jebeš ne znam što mi bi... Ma sve mi bi. O tom se radi.
A ovaj glasni debil iz Zadra me gleda, sav zabrinut i nekako utučen, ja mu govorim "ma nisi ti kriv, oprosti, nešto mi se u životu događa", a on "ma ne, sidi s nama, znam ja da sam glasan, daj sidi s nama", i ja tu kažem da idem na WC pa ću doći ali odem na šank, platim nam svima pića i odem u shopping centar.

--------------------------------------------------
Zamaknem u dućan, prvo naravno idem kupiti još šminke jer to volim a odjeću kupovati mrzim (ja uopće ne znam svoj broj- i kad imam evo pristojnu kilažu kao da me jebeni Picasso slagao jer imam toliko mršavu guzicu i noge, s druge strane ramena kao Dubravko Šimenc, struka nigdje, sisa nigdje, prsni koš i rebra široko, to ko kad krava izvrne pizdu. Znači nema jebene šanse da ja skužim ni iz prve ni iz druge ni iz stote KOJI JA BROJ TREBAM.
Nonbinary građa, pronouns they, them.
Rješenje je realno da mi Donatella Versace na brdu kokaina i piramidi od speeda kroji po mjeri, ali to ćemo još morati malo pričekati.
Zato izbjegavam svu garderobu i najveća mi je kazna kad moram obući se u nešto.

Pritom je problem i taj što ja u glavi imam 16 godina i ne mogu nikako shvatiti da bih trebala po godinama i svemu, zapravo pomalo gledati tu odraslu robu. Da ga jebeš ja to ne mogu kognitivno isprocesuirati i nekako uvijek završim u robi za tinejdžere i to će vjerojatno biti i slučaj ako nedajbože doživim duboku starost. Volim i tenisice i trenirke koje se lako skidaju za srat u grmlje, iako ne bih potrčala ni da me puškom gone i mrzim sport- volim se oblačiti kao da treniram 24/7 za Olimpijadu po mogućnosti. Nabrijane gaserske trendže i prvoklasne tenisice da lakše hodam pogrešnim putevima prema ponoru!

NE MOGU to nositi za ženetine, to mi je kao da idem u maškare. Znači ispred mene je bio prevelik izazov. A šminku volim kupovati jer mi se od svega razvila nekakva opsesivnost po pitanju toga da se NE VIDI NA MENI DA SAM LOŠE i prvo što napravim ujutro to je da na sebe naserem svega po faci, prije nego me vide djeca. Definitivno se radi o nekom adaptivnom mehanizmu jer nikad to prije u životu nisam radila, a sad sam opsesivna sa šminkom. Kao ono, staviš masku i daješ klincima (i svijetu) privid da ti nije ništa. Nema to veze s ljepotom i estetikom, mentalno je stanje, i možda neloše. Još samo fali da uz samoubojicu i ja tu smrdljiva i blijeda lelujam kao avet. Tako da sam prvo kupila još jednu paletu sjenila, dva kista i dva ruža. Parfem sam razmatrala ali sjetila sam se koliko ih već imam pa ajde kao neću. I sad slijedi ta jebena garderoba, nightmare&hell.
Niti građom da znam broj.
Niti mentalnim sklopom da znam izabrati formalnu i elegantnu civiliziranu robu.
Niti stilom.
Niti raspoloženjem.
Potpuno devastirana od svega, u glavi vrtim koliko još godina moram izdržati ovu sjebanu dimenziju da klinci budu dobro bez mene, a onda pokušati kao jogi napustiti tijelo i otići u astral (protiv samoubojstva sam, ali ziher ima neka tehnika spiritualna, tko zna). Sjetim se koliko je beba mala i zaključim da do tada ima puno previše vremena da o tome razmišljam, i da se moram nositi sa životom koji jest i kakav jest.
Sjetim se i svog ćaće koji kaže "život je igra i izazov, kad ti je loše onda znaš da mora doć dobro, ne stoji ti kad si tužna goni se u pizdu materinu boktejeba glavu gore".

Gledam te jezive dućane s robom i kontam di ću se prerušiti u babetinu za sud i sahrane (pošto mi je to glavni event u životu, niš drugo osim tavorenja i horora ja u Lici više ne poznam). U sebi lagano pjevušim "evo ide četrdeseta odoh ja nadam se u raj" i kontam kak bi dobro bilo da Putin poludi i zaustavi Zemlju.


....... nastavljam

zaštopala wc školjku,
NAVODNO se radi o "kosi s četke".
Ne znam samo zašto smrdi cijela ulica po govnima