Tajna strana

...pretpostavljam da će budući da smo na iskrici većina ljudi koja vidi ovaj naslov misliti da aludiram na testise....
No-pogrešan zaključak...
....posljedica isključivo predrasude koju nam mozak nesvjesno stvara jer pokušava predvidjeti sadržaj na osnovu naslova...
Istu stvar,upravo potpuno istu pogrešku na potpuno isti način čini naš mozak kada nastoji procijeniti čovjeka koga prvi puta vidimo na osnovu onoga u što je odjeven ili njegovog izgleda....
Proklete predrasude...imamo ih svi i okruženi smo njima a najčešće smo potpuno nesvjesni upravo baš onih vlastitih.... ...svatko od nas,bez obzira na dob,spol,obrazovanje i seksualnu orijentaciju.
Nije nam to što sam rekao ništa novo niti nepoznato,sigurno je svatko od nas imao neku svoju borbu sa predrasudama... Jer predrasude nam baš svima smetaju,rade nam štetu u životima sve htjeli mi to priznati ili ne...
Ja se zapravo pitam koliko smo mi kao entiteti u stvari svjesni da nam je za borbu sa svojim vlastitim predrasudama potreban netko,netko tko nismo mi sami,netko nepristran i objektivan,koga ni ne pokušavamo izmanipulirati jer nam parira intelektualno,netko tko je uz nas potpuno svojevoljno,tko nam je osoba od povjerenja i do čijeg nam je mišljenja stalo...
Ne znam za tebe i tvoje želje no meni je jedina osoba koja mi pada napamet a odgovara opisu netko tko je moj životni suputnik/partner/bračni drug.... Ne netko koga sam svojim djelovanjem naveo da ostane(nazovi osvojio) nego netko koga svojim djelovanjem nisam uspio otjerati...
I kako ona izgleda?
Nemam pojma,nikada je nisam vidio a opet znam da mi je prekrasna...
Kakva joj je boja očiju?
Ne znam,primijetio sam samo da su duboke kao ocean...
Kako se oblači?
Ne znam,nisam uspio primijetiti jer sati mi uz nju prebrzo prođu da bih to uspio vidjeti,jednostavno nije bilo vremena...
Pa koliko je dugo poznaješ?
Na neki čudan način oduvijek...
...se upoznajemo...

Kao dvije kugle koje dolaze svaka sa svog kraja svemira mi smo...

Nosimo veliku količinu kinetičke energije u sebi i ako se sudarimo taj će sraz biti vatren,uz gomilu topline koja će se osloboditi,no energija koju smo nosili u sebi usmjerit će se protiv onog drugog i odbiti ćemo se jedno od drugoga i završiti dalje nego što smo ikada bili... ...iako je sraz bio jako jako vruć...

Da bismo se spojili u molekulu i nastavili dalje zajedno kao par,kao zajednička struktura moramo još izdaleka jasno oboje promatrati u kojemu pravcu želimo ići,da se nebi zaletili i zabili se jedno u drugoga a zatim se odbili na suprotne krajeve svemira... Moramo se truditi oboje maksimalno smanjiti kut pod kojim ćemo se sudariti,jer što je kut manji manje ćemo se odbiti i manje će nas boljeti udarac...
Ako smo dovoljno ustrajni u korekciji naših osobnih pravaca moći ćemo taj kut udarca smanjiti do te mjere da nastavimo putovati svatko svojim putem no priljubljeni zajedno...
...u tišini...

...i šetam tako psa i razmišljam si...
...inspiriran gomilom stihova,riječi i emocija iz raznih pjesama žanrovski totalno nepovezanih;u kojima sam uživao velik dio popodneva i večeri dok sam vozio....
Razmišljam o tome gdje je sve to skupa nestalo sada... ...gdje su nestali svi ti divni stihovi i sve te prekrasne note koje su učinile da mi sati samo prođu...
Pitam se također gdje su nestali svi ti ljudi iz tih pjesama,ljudi koji su uobličili sve te nježne i osobne stvari u svoje pjesme na neki divan i poseban način koji pogađa neko mjesto u svakome od nas koji slušamo i čini u nama da se osjećamo živima...
Kada je utihnula glazba sve je netragom nestalo...
Vratio sam se u svijet tišine....
Svijet u kojemu se mnogo priča a ustvari se šuti,svijet u kojem se voli očima a ne srcem...
Mislim si tako ja u sebi da bih mogao na taj način do sutra nabrajati što je sve pogrešno...,pokušavam ugasiti taj film...
Nekako se baš u tom trenutku slučajno zagledam u psa koji me prati pogledom sav sretan jer se nismo vidjeli par dana...onako...jednostavan i spontan skroz,koliko to samo pas može biti....
I dođe mi!
Trenutak prosvjetljenja!
Shvatio sam gdje je nestalo sve skupa!
Zaključano je u ormar...
Sakriveno.... Spremljeno za neke"bolje dane"...
Potisnuto.... Silom ugurano u neku kutiju,u mrak,u ladicu zaborava...
Ugušeno i ubijeno... promišljanjima,zaključcima i onim "odsada ću ovako" odlukama...

Vratio mi se je osmijeh na lice,podigao se puls i ubrzao korak... Možda je vrijeme da se izvade kosturi iz starih ormara...
...i krenuo sam dalje,šetati sa psom ...
...ulicom tišine...

...pitam se baš, čemu sve te maske,oprez,tajnovitost,čemu sve te zamke i zasjede...
Ima li nešto loše u iskrenosti prema sebi prvenstveno... Čemu strah,zar od toga da nas nebi netko prepoznao ovdje???
Čemu nevidljivost?
Zar da bismo se pravili da nas nema,da ne bismo nekoga tko prati naš profil slučajno potjerali ako pomisli kako mu samo pričamo priče jer smo cijeli dan na iskrici? Nije li to manipulacija?Neće li nas takav stav odvesti na potpuno suprotnu stranu od željene?Ustvari bojimo se istine,iznijeti ju,vjerovatno iz straha baš od toga da ne budemo izmanipulirani...Mišljenja sam vjerovatno kao i mnogi ovdje,da ako istina koju iznesemo potjera nekoga definitivno taj netko nije osoba za nas...
Generalno da,ispravno zvuči...
Međutim... neka mi netko odgovori jer možda ne vidim dobro...
...kako nekome koga na koga ste prvi puta u životu naletjeli ovdje dati do znanja da ste na iskrici cijeli dan jer samo njega čekate ne želeći propustiti priliku za komunikaciju,ništa više od toga...
Kako nekome koga niste nikada vidjeli dati do znanja da vas je fascinirao,nekom sitnicom naveo vas da razmišljate o njegovim riječima cijeli dan,da osjećate neku posebnu bliskost...
možda tako čekate cijeli dan,tjedan,mjesec...možda i cijeli život.
Da,znam...ludo,neistinito i neiskreno bi i vama to zvučalo...
Zato je valjda bolje sakriti istinu negdje...
...u tišini... ...samoće...