Čaša polupuna finog crnog vina

ili priča o tome zašto svaki svoj fail vidim kao priliku za učenje

Ne spadam u blame-frame tip ljudi. Nitko mi nije kriv. Ni za što. Svaki moj korak je donešen mojom odlukom - dijelom svjesnom, a dijelom bome i iz onog nejasnog, emotivnog primordijalno-usađenog dijela mozga? srca? duše? (čega li). U oba slučaja nitko mi nije kriv.

Ja sam ta koja jesam, koja mogu biti, i svaka moja svjesna odluka je moja odgovornost, a svako ponašanje iz onog drugog, nerazumnog, emotivnog dijela mene dio je moje ljudskosti. Krivo, pravo, loše, dobro, konstruktivno, destruktivno - ako izlazi iz onog dijela mene kojeg nisam svjesna - što da mu radim. It's how you are human. Dok ne vidiš svoju slijepu pjegu - ne vidiš.

Borim se i stradam nekad u konfliktu jedne i druge strane - o čemu je zapravo sva književnost svijeta; zabavljam se emocijama (o čemu je sva glazba svijeta) i promišljam, kontam, sistematiziram - o čemu je sva filozofija svijeta. Sve je sadržano u meni, uz faktor znanosti, računice i statistike kojom isto gledam na te svoje failove i uspjehe.

Nekad epski pogriješim. I nakon prvotnog impulsa da krivim sve, od politike do osobe u interakciji, i svega između - brzo se saberem i gledam samo ono što sam ja mogla drugačije. Gdje je polje moje odgovornosti. I to je to.

U iskustvu dejtanja (ili mojih patetičnih pokušaja da dejtam) isto mi je jasno da sam odgovorna za ono što šaljem u svijet (to i primam natrag) i mogu samo reći - all this is a mirror, baby, ona sfera iz istoimenog filma... I kad mi se ne sviđa što vidim u zrcalu, nije krivo zrcalo. Ja sam ta koja odašiljem krive signale.

Koja maskiram i šifriram ono što ne bi trebalo šifrirati i maskirati... ali maskirala sam... iz straha od vlastite ranjivosti i ljudskosti. Iz miksa predrasuda i ranjenosti, potrebe za moći i kontrolom, iz razuma i divljih ponornica...

Štogod sam ikad zaključila u bilo kojem dijelu svog života, to je uvijek bilo - više otvorenosti, više iskrenosti, više poštenja i to posebno onda kad boli. Tamo se uvijek nalazimo na polju gdje se događaju najbolje stvari.

Ništa me nije tako satrlo kao bitka, kao SF bitka iz sfere, gdje sam se na nož poklala sa osobom, a zapravo sama sa sobom. Gorak osjećaj nema veze sa drugim čovjekom. Nego sa mnom. I tako. Ne treba pomisliti da smo mudri. Glupi smo... sve dok ne priznamo jednostavnost svoje ljudskosti i zapravo to da ne možemo bolje. Nego preuzeti odgovornost i nastaviti ići dalje, pametniji. Kad osvijestimo još jedan dio sebe, kao da smo udomili još jednog napuštenog štenca. Korak je teži, ali život ljepši.

E, pa ovih sam dana u svom srcu osvijetlila još jedan neizgorovoreni ponor i pomazila napušteno, zapušteno štene koje nije imalo razloga biti šutnuto sa strane.

Bilo, pa prošlo. Još jedan argument na strani everlasting mudrosti -ne sudi nikome... Hodaj pravo. Jedi, voli, moli.

I tako na Facebooku između političkih svađa, pošalica i obiteljskih portreta nađoh čisti biser:


MY DAUGHTER ASLEEP

Carrying a child,
I carry a bundle
of sleeping
future appearances,
I carry
my daughter adrift
on my shoulder,
dreaming her slender
dreams
and
I carry her
beneath
the window,
watching
her moon lit
palm
open
and close
like a tiny
folded
map,
each line
a path that leads
where I can't go,
so that I read her palm
not knowing
what I read
and
walk with her
in moon light
on the landing,
not knowing
with whom I walk,
making
invisible prayers
to go on
with her
where I can't
go,
conversing
with so many
unknowns
that must know her
more intimately
than I do.

And so to these
unspoken shadows
and this broad night
I make
a quiet
request
to the
great parental
darkness
to hold her
when I cannot,
to comfort her
when I am gone,
to help her learn
to love
the unknown
for itself,
to take it
gladly
like
a lantern
for the way
before her,
to help her see
where ordinary
light will not help,
where happiness has fled,
where faith
cannot reach.

My prayer tonight
for the great
and hidden symmetries
of life
to reward this
faith I have
and twin
her passages
of loneliness
with friendship,
her exiles
with home coming,
her first awkward
steps with
promised onward leaps.

May she find
in all this,
day or night,
the beautiful
centrality
of pure opposites,
may she discover
before she grows
old,
not to choose
so easily
between past
and present,
may she find
in
one or the other
her gifts
acknowledged.

And so
as I helped
to name her
I help to name
these
powers,
I bring
to life
what is needed,
I invoke
the help she'll
want
following
these moonlit lines
into a future
uncradled
by me but
parented
by all
I call.

As she grows
away
from me,
may these life lines
grow with her,
keep her safe,
so
with my open palm
whose lines
have run before her
to make a safer way,
I hold her smooth cheek
and bless her
this night
and beyond it
and for every unknown
night to come.
…

David Whyte and Many Rivers Press

Jako volim Leodina Afremova, slikara kolorističnih, optimističnih, vedrih i snažnih slika koje slave ljepotu života. Divan mi je kontrast kiše i noći (što je tipično mjesto i vrijeme radnje njegovih slika) i svjetlosti, vedrine i radosti.

Malo je stvari koje mi tako ispune dušu kao slike Leonida Afremova. https://afremov.com/



Ne znam umetnuti slike, pa evo link

.Link


Slike su mu tako pune radosti, a svaka priča neku priču. Vidiš par koji je baš bio na dobrom koncertu i ide doma, ili se šeće nakon ugodnog dejta, a sve tako nevino, čisto i radosno.

Ma baš volim tog Afremova

Ne bih se trebala sekirati... ali, prije nego dođemo do zen-stanja u vezi neke teme, valjda je i normalno kad pred nas dođe novi izazov da se malo i uzrujamo, pa onda tu nešto promuvamo i na kraju se stvari slegnu u nekoj zdravoj konstelaciji.

Ja se sekiram sada jer nakon što sam iz mišje rupe i škicanja u dejting svijetu pokušala izaći i pružiti šansu ljudima da me upoznaju. I da ja upoznam njih. I onda se osjetim da bi me zgrabila šapa tu, šapa tamo, pa osjećam se kao u noćnoj mori. Kakva si osoba? Nebitno. Izgledaš kao žena, bit će da si žena, dovoljno.

Not my kind of stuff. Ljudi se općenito nedovoljno cijene i imaju premala očekivanja od života i drugih. Loši poslovi, jadni brakovi posljedica su lošeg i niskog samoupozdanja, izudaranosti životom. Možda sebe gledate kao malovrijedno biće koje će se zadovoljiti eto tako bilo čime, ali ja ne. Kao što su sebi gledam endless possiblity, tako gledam i u vama. Gledam ono najbolje i još uvijek imam moment santicity & dignity of human being kad gledam prema vama. Previše vas cijenim da bih vas iskoristila kao sredstvo za privremeno ublažavanje boli.

Možda frajeri misle da su cvijeće, pisma, zavjeti, dodiri nešto lijepo - ali nisu, zaboga. Nemojte me pokušati uloviti dok nemamo pojma jedno od drugome. Znate li vi gdje sam ja slaba, a gdje brutalno opaka? Znate li kako je biti sa mnom kad donosim važnu odluku? Možete li zamisliti što znači nervoza koju osjetim i kad me sašije rok i kad trebam niti ne znam sama što? Ne bojite se pustiti u život ženu o kojoj ništa ne znate? Zaboravila sam kuhati. Mrzim kućanske poslove. Plaćam pomoć u kući. Sama si plaćam životne troškove, ali ako bismo bili skupa, plaćali bismo ih zajedno. I nisu niski. Imam svoj raster trošenja novca u kojem wellness u ***** hotelu nije skup, ali s druge strane imam limite na neke druge stvari jer su mi životna osiguranja dionice i čuda užasno bitna. Zajednički život traži veće troškove. Radim kao lav, imam određene ciljeve koji bi se mogli tući s vašima... I sklona sam riziku. Ja sam poduzetnica. Živim divan i povremeno neizdrživo naporan život. Jel možeš to podnijeti i voljeti? Ajde prvo vidi i doživi, pa donesi odluku, ako te zanimam, ali za stvarno. Ne kao lupocet za samoću.

Govorim iz perspektive osobe koja želim ozbiljan, trajan i stabilan odnos. Ako želite avanturu, to je super, preskoči. Nije mi to ništa zazorno, razumijem - ali ja neću. Bar dok mogu, i dok me pamet služi.

U mom svijetu, upoznati nekoga je višemjesečni proces. I važan - ako želiš ikakav odnos. S prijateljem, susjedom, poslovnim partnerom. Rookiji u biznisu su strašno nestrpljivi oko sklapanja posla. Dva tjedna, a nisu nas zvali.

Af kors da nisu.

Niti ja ne bih. Plešemo kao mački oko vruće kaše, pijemo to vino na poslovnom sastanku i čitamo između redaka s petero ušiju ukljčenih. Slušamo, gledamo, mislimo, prevrćenom ponude i pitamo pitanja. Možda čak ne toliko tehnička, koliko ljudska. Jesi li rizik? Hoćeš li moći izvesti posao do kraja? Hoćeš li pući i ostaviti projekt kad bude gorio? Možeš li dovesti taj kamion pun x stvari, napisati tu stvar, uvjeriti nekoga, hoćeš li uskladiti sve one silnice koje kod nas ne štimaju. Čak i kompanije se boje, jer imaju i one svojih mana, slabosti i trebaju oštroumne, humane, pametne ljude koji neće samo napraviti posao, nego će napraviti posao za njih. Diskretno, pametno i tako da zajedno isfuramo stvar, čak i tamo gdje curi, čak i tamo gdje je osoba koja koči stvari...

Pametni biznismen uvijek dere cijenu bitnu višu od očigledne. Jer, vrijeme ti neće uzeti posao. Uzet će ti realnost posla, pucanje guma putem, greške ljudi, strojeva i birokracije i onih tri sata više koliko Mara iz nabave treba tvoje pažnje. Tako nekako.

A u ljubavi? Pa tu su ulozi još i veći. I cijena je jo veća i treba uračunati jo više. Moja je kuma rekla - kad biraš partnera, mora biti biti apsolutno vau na stotu. Jer, to će se sleći. Pa da ostane bar malo, bar koja iskra koja će grijati dane.

Svatko od nas ima slijepe pjege, mane koje ne može promijeniti, luda uvjerenja i nesnosne navike. Svatko od nas ima potencijal da zabrije, ošteti i da bude čovjek u ljudskoj vezi.

Nije problem, ali daj da to vidimo. Daj da omjerimo - možemo li mi to. Ima li smisla. Ima li povrata, dugotrajnosti i mogućnosti da bude bolje. A i stvari se glade i rješavaju prije nego započne život i ranjivo intimno ja postane kemijski isprepleteno zagrljajem u neko šepavo - mi. Tada sve više boli, jer više nije dogovor dvaju ljudi, nego odnos koji je postavljen nekako i boli ga kad se čačka. Tada se stvari mogu teže pregovarati.

Želim znati s kim pijem kavu, želim zaviriti u dušu (ako je tko ima), želim se nasmijati obostranim nesposobnostima i otpisati ono što jednog dana, ako i kad budemo par, neće biti u rangu naših mogućnosti - a svaki par to ima.

Želim isto tako da te jako zanimam. Ne za prigrabit na račun šljaštećih hormona. Nego, kao čovjeka.

Znaš, ona osoba koja će se probuditi kraj tebe i dati inicijalni ton tvom danu. Jesam li ona čiji će ti osmjeh dati da ukoračaš u arenu svog posla kao kralj lavova, i jesam li ona čijem ćeš se toplom iščekivanju doma veseliti, osjećati siguran, podržan i čovjek?

Jesam li ja ona uz kojeg ćeš biti snažan, slobodan i miran - jer eto, neću ti kvocati, kritizirati, jer ću ti povidati ahilovu tetivu nježno, praviti se da ne znam i ne vidim, dok spavaš.

Mislim da možda to zaslužuješ - ako si iole dobra osoba. Samo, izaberi si kompatibilnu, pravu. Jesam li to ja? Nećemo to znat i nećemo to znati dugo dugo. Izložit ćemo se, posvaditi, trpiti iščekivanje i živjeti u napetosti između želje da ponovno osjetimo tuđe rame ispod našeg lica, ruke oko struka i kavicu u krevet. Ali, ako to nije to, nije to to. Par kavica i zagrljaja nakon čega slijedi pakao mi nije neki deal.

I hoću li ja biti sretna da te imam uz sebe? Želim znati što mogu očekivati od tebe, a što ipak ne. I da - ima stvari koje su super, ali ja ih nemam, ne dajem, ne znam ili ne mogu. Što ako je ono što ja nemam tebi preduvjet da se osjećaš kao čovjek?

Želiš li nekog tko je ugodno društvo, kime se ponosiš među prijateljima, tko će uvijek spremno ugostiti ekipu i s toplinom pružiti vrata svog doma i tvojim frendovima? Hej, i hoćeš li ti biti sigurno stijena mojim prijateljicama, drug, kolega i suborac? Kako to znati? Polako.

Dakle, ako itko ovo čita, evo manual:

1. Idemo se družiti bez obaveza. Mjesecima, polako. Bez zaključaka.

2. Idemo isprobati životne situacije - roštilj s prijateljima, kazalište, isprobavanje nove vještine (da vidim koliko si strpljiv, koliko psuješ kad nije kako ti hoćeš...), putovanje, konflikt s konobarom, zabavu i neki zajednički poslić (okopati vrt, popraviti auto, posaugati sobu, skuhati ručak...)...

3. idemo pričati o životnim ciljevima, odnosu prema novcu, budućnosti, razini čistoće doma, očekivanjima od partnera, odnosu prema djeci, prioritetima, vremenu koje nam treba da budemo sami, o intimnim potrebama i očekivanjima, osobnim granicama i vrijednostima... o tome kako će se brinuti o ostarjelim roditeljima, ofucanim nekretninama koje će nam pasti na teret jednom kad naših voljenih ne bude, o broju putovanja potrebnim za sreću... Zbroji, podijeli, uklopi u životni kontekst i dobit ćeš par mjeseci ispunjenih upoznavanjem.

I na koncu, možda se ne upoznamo, ali upoznat ćeš sebe. I možda nakon mene lakše pronaći The One. ILi ću ja biti The One. Ili ćeš shvatiti da ne želiš, zapravo, commitment - jer on traži puno. Pa bolje sad, nego kad tvoja djeca zavole moju i kad postanemo tim.

Jel itko ovo razumije što pričam?

Jer, imam 39 godina i ostalo je još puno toga u meni što želim dati, podijeliti, čime želim voljeti. I treba mi ljubav, godine i godine radosne ljubavi su pred nama...

A stalni prigovor - kakav će biti seks, seks... Sav šugav seks koji te spopao je plod lošeg odnosa. Jer si ženi bio "zec, gadiš mi se". Jer si radio krivo, jer si je nagazio, jer nije osjećala da ti može vjerovati kao čovjeku, jer nisi dotaknuo ono u njoj što, zapravo, želiš dotaknuti i osjetiti.

Eto, pa ti vidi.

Ostatak na kavi :)

p.s. I onda na kraju shvatim da ovo nema smisla pisati. Onaj tko gleda drugačije, ovo mu je glupo. Onaj koji gleda kao ja, to mu je samorazumljivo. Ali,ionako je pisanje pisanje zbog sebe samoga... Opet sam pisala sebi, da ja čujem i pobrojim što me smeta i što želim.

I onda, kad podvučem crtu, ovo je razum. A ovo su osjećaji Link

Totalno nebitno.

Odložena gratifikacija - što je to?

To je ono kad imaš cilj mimo instant žudnje za nečim i onda ne uzmeš što žudiš, nego odbiješ u interesu većeg cilja.

To je ono što je fakat rijetkost.

Muškarci su preskloni napadati žene ljubavnim pismima, cvijećem, obećanima, dodirima, komplimentima... da izgjegnu odlaganje gratifikacije.

Možda neki vjeruju u to da vole čim idiotski mišić u grudima preskoči jedan takt, zašoran divljim vodama hormona, emocija i nagona.

Drugi možda imaju silnu potrebu da vole.
-
Treći samo teško podnose apstinenciju.

A ja... jap, imam skoro 40, i propao brak iza sebe i nemam 15 godina.

Odlažem vražju gratifikaciju.

I toga da me tješi i šapuće, i toga da me grli i da se osjećam kao žena... i toga da mi večeri i noći imaju smisla, a da na posao nosim ONAJ zadovoljni smješak.

I cvijeće. I poklone. I da imam kome cviliti na telefon kad me netko uvrijedi i pokaže srednji prst na rotoru jer očajno vozim. Jap, sve bi to dali. Odmah. Sad.

Al, neću.

Ništa od toga. I treba mi sva snaga i koncentracija da se ne zakačim na šljašteći sjaj instant gratifikacije (u bilo kojem pogledu). Jebeno iskušenje. Osamljena sam. Unimaginable lonely. I onda pred mene baciš cvijet, pogledaš me s obećanjem ljubavi (jer znam ja da se i ljubav instant nabacuje, nije to samo seks, oh, ne, to bi bilo lakše šutnut nogom, uostalom, to smo riješili prvim probirom), daš mi priliku da pričam i slušaš me. I privlačiš me... zaustavljam dah, jer ono, i ja sam samo čovjek. Boli me u prsima i žudnja i nemir. Osjećam. A onda dalje ganjam odloženu gratifikaciju.

Novi level izazova prek kojim jesam u datingu je da nakon probira sasvim pristojnih, pametnih i uspješnih muškaraca s kojima sam izašla je da mrtva-hladna pogazim to predivno cvijeće, poklone, ovlašne i neprimjerene dodire koji odnekud iskoče na prvom, drugom date-u (od kojih mogu zadrhtati od glave do pete), poglede u kojima se mogu utopiti. Da si priznam unutarnju bitku i onda pogazim. Nemilice. Onim štiklama koje sam kupila, ali odlučila ne nositi. Očito ih moram nositi.

Da razganjam svakoga tko je ušao sa mnom u jeftinu i ubrzanu transakciju. Mislila sam i mislila što s tim. To je diskvalifikativ. Odmah. Bez milosti. Bez nježnosti koju sam probala iznaći. Prisiljavaš me na nivo odnosa koji nema veze s mozgom. No way.

To uopće nije bitka sa muškarcima i kakvi su oni. Svatko ima pravo kupiti, donirati, prodati, tražiti, dodirnuti (ako želi risikrati šamarčinu)... reći, ponuditi, zavoditi. Ja sam politički libertarijanka. Vjerujem u potpunu slobodu i odgovornost pojedinca.

To je moja bitka. On mogu pred mene baciti što žele. Ja sam ta koja zadrhtim.

Ali, neću uzeti nešto samo zato jer mi treba, jer želim i jer ono općeljudsko u meni zadrhti. To nije dovoljan argument.

Postoji čovjek iza cvijeta, pjesme, pogleda i dodira. Postoji implicitno obećanje žene koja primi taj cvijet sa osmijehom, prihvati udvaranje, i dopusti muškoj ruci da klizne sa čaše na ruku i sa ruke na bedro na večeri.

Možda se to više ne gleda tako ozbiljno, možda smo samo jednokratna roba... možda sam posve van konteksta, ali ja ne gledam tako.

Cvijet i ruka, pjesma i ogrlica, put na Kretu i pogled u kojem se topim su ipak simbol i znak i dio osobe, ma koliko ona htjela ignorirati sebe, mene, život i svijet i utopiti se u trenutku. Ništa te kao ne boli, i sve je kao u redu. Moje je uvjerenje da čovjek ne može nego željeti da ga se voli potpuno; sve ostalo je slomljeno srce, duša koja je ostala bez zamaha (a slomljeni smo svi u većoj ili manjoj mjeri). Kompromis.

Zato neću ništa od svih tih šljaštećih stvari. Jer, kad bih uzela, uzela bih osobnu stvar sa neosobnim šlifom i ne od nekoga, nego za sebe.

Mislim da je to definicija drolje. Žena koja uzme bez intencije da doista voli, prihvati i bude tu.

Znam ja da od mene to niti ne traži ta muška ruka koja bi tako rado kliznula sa čaše na bedro najkraćim mogućim putem i da je drolja baš upravo format koji se traži. Ali, ne mogu igrati tu ulogu. Uostalom, ne vrijedi mi uzeti mačka u vreći, ne vrijedi mi nešto za što ne mogu garantirati. Neću stvari koje su privremene ili pohabane.

Ne živim u svijetu mogućnosti u kojem nisi truly, deeply madly - tu. A hoću li biti tu i hoćeš li od mene dobiti išta pažnje vrijedno ne znam. Moramo se upoznati. Onako, dosadno, dugo, neizvjesno, neugodno, s rizikom da nakon 100 kava izbije nešto zbog čega nismo perfect match. I da, s hladnim tušem i 100 km vožnje biciklom da se umire sile prirode, ako treba, a treba.


Jer, ja to zaslužujem. I zaslužuje onaj kojeg čekam i koji akobog da čeka mene. Prvi brak sam fejlala ili je fejlao ili smo fejlali, a život ide.

Ovo uopće nije tekst ni za koga. Mislim da će cvijeće, pogledi, pjesme, Krete, izjave ljubavi vrlo brzo naći drugu destinaciju, ja sam samo tranzitna destinacija, naravno. Ovo pišem za sebe.

Kako je užasno, ali užasno teško ostati dosljedna sebi. I kako bih voljela da se dogodi, da se odvije predamnom ljubavna priča koja će završiti solidnom partnerskom vezom. Ali, kao što znamo, Lidddy, Prečica nema. Ni u poslu, ni u majčinstvu, ni u ljubavi. Jel bi prečicu. O, bi.

Zašto sam ljuta na te pjesme, dodire, riječi i obećanja? Jer me diraju gdje sam ranjiva. Jer je to iskušenje. Hoću li pokleknuti pred nekim sporednim putem, hoće li pjev muških sirena skrenuti sa moje odluke da ne gubim svoje i tuđe vrijeme? Nope. Kao Odisej, zavezala sam se za jarbol i ne može.

A sad, ako itko čita, ako je ikome stalo, i ako ikome može pomoći - nemoj kopati po gratifikacijama, tamo gdje bjesne bure oluje, iskušenja i borbe. Drži distancu i traži čovjeka. Onoga koji će biti najslađi partner na romantčnom vikednu i vjerni partner kad bude trebalo gurati kolica. That's my offer, al ne obadira me se puno, što sam navikla. Ionako se bavim uvijek stvarima i temama 1%. Znači, dok sto frajera ne da ponudu u formi cvijeća, dodira ili zavjeta vječne ljubavi nećemo doći do prave stvari. Opa, pa na samom smo početku.

Al dobro. Samo retki nađu retke... Mogu li prihvatiti da je ovo potpuna greška što radim? Mogu.

A ako netko nije shvatio - kad uzmem taj cvijet, pismo, put na Kretu, pogled i dodir išla sam korak dalje u commitment koji to nije. Ne možeš uzeti cvijet i sutra tresnuti telefonom, nekaj tu ne štima. Nemoj da moram prekidati veze koje nisu niti započele. Daj mi cvijet, pogledaj me kako treba, navali - kad je vrijeme, kad je to onaj trenutak u kojem znaš da već ludo voliš moja potencijalna kolica u 93-oj godini.

I ono - kad u mojim očima vidiš da i ja već sada ludo volim tvoja invalidska staračka kolica. Vidjet ćeš. Ako želiš. Ako tražiš odloženu gratifikaciju.

Kozu koja bi da joj je lijepo i koja bi prodala sve što je za buket tulipana (jer je u tom trenu to baš zgodno) si imao. I napucala te ili si pobjegao od nje.

Hoćeš brže bolje još jednu? Go for it.

Neću da mi je lijepo. Hoću da te volim. Da me voliš. Jer smo toliko više od tijela, emocija i kratkotrajnog ublažavanja samoće.

Moj blog ovdje otkriva najgore, najbjednije i najranjivije dijelove mene, al pomaže. Nemreš ozdravit ranu ako je ne izložiš dezinfekciji otvorenosti i svjetla. Ionako ga pišem sebi, a ne drugima.

Uglavnom, nešto dejtinga kroz prethodni period s ljudima mi je otkrilo kako se bojim utvara. Provela sam godine gledajući u užas onoga što je skrhalo moj brak i zbog čega smo klinci i ja prošli LOR sagu s naglaskom na borbi s Mordorom. Povidaš rane, ali ožiljci ostaju, i spaljenoj zemlji treba da se obnovi.

Ali, onda odjednom shvatim da je specifičan set mana mojeg bivšeg, našeg braka i moje... koje su bile Modror s kojim sam se (iz)borila samo točkica u svemiru. Ima toga. Ima raznih ljudi. Ima svačega, časna riječ, da ne nabrajam gadosti koje ljudi rade,, nek idu niz vodu (daleko im kuća). Nitko ne spori da u ljudima možeš naći gadosti od kojih treba run Lola, run i ne osvrnuti se nikad. NI-kad.

Ali, to je samo kap u moru vječnosti.

Doživjela sam emotivno rasterećenje - hej, pa ljudi ima svakakvih i netko uopće nema gumb za debilane koje mene strašno straše... me izvuklo iz mišije rupe straha. Fakat - straha. Ja se držim kao coolerica, jedi u bitci sa sobom (hoće li prihvatiti Poziv), uber ovo, uber ono, ali u biti - bilo me toliko strah da sam svoj emotivni život zatomila u ćošku ćoška, pa iza nekog ormara. Mišje proporcije života.

Lijepo je izaći iz mišje rupe, pogledati nebo, sunce, cvijeće, pogledati druge ljude, živote, vrline... i krenula sam u potragu za vrlinama vs. panični bijeg od mana. Stvari sada izgledaju drugačije, čak i meni.

Kraj mene su i dalje svi oni okej ljudi. Ali, njih nisam gledala, bili su u perifernom vidu dok sam vrebala na razbojničke mane koje su me jednom zakačile svojom gadnom šapom. O, pa dobar dan, vrline. Dobar dan, radost. Dobar dan, normalnosti.

Dobar dan, Liddy. Lijepo da si izašla iz PTSP-a, i da si doživjela taj klik.

Naravno, nije bilo mjesta tolikoj dozi pesimizma, ali niti nerazuman optimizam nije opcija. Ljudi... bolji i gori primjerci, svi nosimo tamne mrlje rana, straha i mana i slijepe pjege zbog kojih ne vidimo sebe...ali, skala, Liddy, skala.

Osjećam se kao kad smo iz socijalizma išli u Trst i vidjeli da ima svega i života koji se može živjeti.

Wellcome out, Liddy!

Htjela bih dopuniti cijelu svoju stilsku priču štiklama. Počele su me privlačiti one ubojite, tanke, oštre. Samo faza u nekom stilu koji mi se sad fura. https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcS8Jj4oG8_rtavWwnHd0su
_vl6_pZQrZ4xxoSESgPPgWaK5cqJX


Ali, visoka sam, skoro 180 cm i sa štiklama prave visine sam fakat jako uočljiva, previše.

A drugo - izgledaju mrak, daju onaj killer look, ali ne razumijem. To je takva patnja - ili nama, visokima, čija visina, težina i ostali parametri dodaju fizikalnom opterećenju stopala - sigurno nije ženi od 50 kg i 150 cm isto, kao meni s glavom iznad atmosfere i 70 kg.. možda je to.

Uglavnom, evo lake teme. Štikle - za ili protiv. Imam ja njih, ali razmišljam o ubitačnijim. A opet - neka ih netko drugi nosi. Ili, da ih imam u ormaru, za stilizirat se pred ogledalom, a onda pri izlasku navuć moje sigurne ravne cipele u kojima stojim na tlu punom težinom i stopalom? I to može.

I dalje ne razumijem. Što me spopalo. I zašto se žene muče. I ja bih ih nosila, ovakve - ali nisam spremna toliko patit. Zašto i kako netko je?

Nekad davno, kad je moj svijet bio omeđen ljubavlju iznimnog djeda i bake, kad sam gledala sitne znake ljubavi kao grijanu ciglu u krpenoj vreći od detergenta, koju je djed baki nosio u krevet da ugrije noge i bolje spava... podrazumijevala sam čvrstoću ljubavi, skrbi i nježnost.

A onda sam vidjela jednu užasnu stvar koju sam iskusila sada, kada moje dijete treba više skrbi.

Ljudi se razbježe od bolesne osobe.

Serije, komocija, uglancan auto... ili zjapljenje u prazno ponekad nekim ljudima znače više od pogleda voljene osobe koju smo zbrinuli u njezinoj bolesti. Učim se to prihvatiti. Učim se ne osuditi. Gledati i mirno podnijeti.

Osjetila sam već i prije kako je to ležati u temperaturi 39, a da ti suprug satima ne donese vode. Osjetila sam kako je to kad sam imala upalu moždane ovojnice kao nuspojavu neke dječje bolesti (koja njima ne znači ništa, a odraslima izazove neugodne iako bezazlene simptome upale mozga) - i bila satima sama u sobi dok je bivši drukao po računalu...

Ali, sve su to viroze. Pizdarije, rekli bismo narodski. Dva dana ili tri dana, to je to.

No, bolesna osoba je osoba koju se voli drugačije. A ponekad se niti zdravu pravu snažnu osobu ne voli - a kamoli nekoga tko ne može vratiti. Ukratko, u čudu gledam kako se voljene osobe ili tobože voljene osobe razbježe oko nas koji sad liječimo kroničnu poteškoću kod djeteta....

Nema milosti, suosjećanja ili ljubavi. Od čega je netko satkan doista vidiš samo po tome kako se odnosi prema nekom tko je od njega slabiji i koji ne može uzvratiti.

Moj mi inat ne da drugo nego da promatram i zapišem u srce još jednu distinkciju loših i dobrih ljudi. Onih koji će ostaviti bolesnog i onaj koji će doći i biti tu.

Majka Tereza je negdje na onom krajnjem polu skrbi i dobrote. Većina ljudi je negdje u sredini, ali boli kad vidiš ljude koji tendiraju ka suprotnom polu Majke Tereze i koji bolest ne vide kao priliku za ljubav - nego opterećenje.

Znaju mi muškarci koje odbijam na lopate (izgled vara... to što izgledam ajmo reć privlačno ili tako kažu neki ne znači ujedno da sam laka meta...) reći kako ja crno gledam. I što ja brinem o tome - što ako. Pusti, neće, brini od danas. A ja znam o čemu se tu radi... Jer ljubav se mjeri po tome voliš li nečija invalidska kolica. Voliš li nečije suze i nečiju patnju. Možeš li biti uz tu osobu onda kad joj je najgore i osjećati da nigdje drugdje ne bi radije bio.

Ja sam uz svoje dijete koje će nadvladati bolest. Grdu i opaku. Nigdje ne bih radije bila. Cijena koju plaćam da je moje dijete dobro je cijena koju ne mogu dočarati. Nekad niti sebi. Imam neke ugovore. Iz snova. Koje riskiram. Predajem. Odustajem. Jer, ništa ne vrijedi koliko moje dijete.

Učim se polako živjeti s onom rupom u prsima - ali ne osuđivanjem - rupom u duši koja je nastala sada kada su nas doslovce napustili. Djedovi, bake, tetke, stričevi.

Isti oni koji su voljeli diplome i medalje, ljepotu i fine džempere, i ugled. Isti oni koji su moju familiju hvalili na sva usta kada sam uredila djecu i sebe "na ponos" familiji prilikom jedne svadbe."Kao Hollywood", to je bilo bitno. Da, volim svilu i visoke pete, i brokat, i fino krojene dječje haljinice. Pazim na svog sina i rado ću provesti tri sata kod frizera. Volim modu.

Ali, više od toga volim svoje dijete. Volim ljude koje volim. Bolesne, umorne, prestrašene, volim ih i u svili i bolesničkoj postelji.

I opet će moja djeca hodati dotjerana, a ja i dalje nastojim uživati u životu. Ali, ostavili ste nas. Izdali. U koferu mogu poslati djedovima i bakama dječje brokatne haljinice, pa i moju svilenu crvenu haljinu i visoke pete. Evo. Netko drugi, tko ne bdije, tko nije po bolnicama, tko ne pati i ne plače, tko se ne grli znajući da imamo samo jedni druge - nek on nosi svilene haljine i brokate, zabavite se, prošetajte ljude kao paradne pudlice. Ako vam je do toga.

Nama nije. I bolesni i zdravi, i slabi i jaki, i uspješni i neuspješni, i kad nas napadaju i hvale, uvijek isto. U tišini naše ljubavi, bez parade.

Ono što je bitno, to smo mi, i naša srca.

Evo vam haline, styling, ugled, slava... lančići, torbice, štikle, slatke dječje mašnice i kravatice za dječaćića iz Benettona.

Uzmite.

Mene zanima samo toplo srce koje kuca ispod kože, a sve ostalo - idite u pm.

Stvarno. Idite u pm.

Ne zanima me nitko tko ne voli i potencijalna invalidska kolica osobe kojoj se kune u vječnu ljubav.

Moje dijete prolazi zdravstveni izazov i nakon što smo napravili sve medicinski doktor me primio i rekao - a sad ja vas nešto molim. Njemu treba da ste vi sretni. Well, I am. U svemu što mogu sama. Shvatila sam - it's the missing link. Partner, stabilna ljubavna veza. Nema izlika. Mommy needs to be happy... e, kad bi to išlo kao sve drugo :) Ali, riješila sam i teže izazove, pa ću valjda doglavinjati i do ovoga. Step one - priznaj sebi što želiš, drugo kreni, pa ćeš vidjet.

Upoznala sam nešto ljudi ovdje koji znaju moj OIB, JMBG, adresu, čime se bavim, web stranice i izgubila sam onaj divni anonimni štit za lupetanje.

Željela sam svašta napisati, ali budući se bavim i komunikacijama znam što je Internet. Štogod kažeš, to je kao da si prolio čašu vina u more. Gotovo. Tamo je i može se samo širiti na sve strane, a izvaditi ne može nitko.

A ja se nakon razvoda osjećam kao work in progress. Satrlo me to, uzdrmalo me i dozvolila sam da me uzdrma, da me pročisti i da krenem dalje. Mogu ja tvrdit da sam svetica, i da se sva nevolja svijeta slila na mene, i mogu sve to nekako premazati šlagom i staviti jagodicu na vrh, ali čemu.

It's me. Yap. Možda poslovno surađujemo, znala sam nekada odbijati slati slike - jer što ako sutra budemo sjedili s dvije strane pregovaračkog stola. Dvije godine kasnije, ili dvije i pol od rastave - well, moguće. Jer, nismo samo poslovni ljudi, nego i ljudi. Mnogima se moji stavovi ne sviđaju, ne sviđam im se ja, ne sviđa im se moj posao, ili su kompletno ravnodušni - kao i kod mene s mnogima.

A postoje i ljudi koji su mi fora i okej, neki od njih žive živote koji su mi strani, ali su dobri ljudi i ja ih prihvaćam i volim.

Dakle, svjesno odbijam cenzuru. This is how it is.

A usamljeno je do neba. Nisam ja baš tako bila sama kako se nekad moglo iščitati ovdje (ne vjerujte piscu, svaki pisac piše neke nepostojeće živote i riječi nekad vode svoje vlastito kolo). Imala sam jednu vezu nakon rastave i to je bilo super, osim što nije moglo opstati.

Ali, sve ima svoje. Sve je dragocjeno, kad je dobro.

Naučila sam:
- osoba, njezin karakter, životne okolnosti, ljudi oko nje, to je ono što biraš kao što biraš cipele, još više, kao što biraš stan, još više, kao što biraš koje ćeš dionice kupiti, pa još opreznije
- niti jedna osoba neće ispuniti sva očekivanja - hoće, na početku, when the flame burns, a onda će se svatko od nas, zadovoljan i siguran vratiti u neko svoje stanje primarnog, ali boljeg, sigurnijeg ja
- ljubavna veza je gnijezdo iz kojeg idemo u svoj let, ne živi pijesak da te se zakopa živog, idi, živi, traži, budi
- nema hapily ever after - ima they work ever after - da se razumiju, dogovore, da odrade poslove, da učine život dobrim, da pronađu snage i vremena jedno za drugo
- emocije, stabilnost, sigurnost, ljubav i mir su plod blizine, koja je rezultat pravilne doze razgovora, dobrih iskustava, životne radosti i duboke initmne povezanosti; ako nemaš vremena za partnera, licitiraj da se ispišeš iz stranke / otpustiš nekog lošeg prijatelja / smanjiš angažman u uduzi ili daruješ cvijeće koje uzima previše pažnje... preseliš u manji stan
- novac je bitan. raspinici, ljenčine i zgubidani ne mogu biti sretni (barem ja nisam vidjela, ne kažem da nije moguće)

I sad samo još da imam gdje primijeniti svoje uvide i još učiti i rasti, to bi bilo super. Sezona lova otvorena.

Poruka: što tražiš ovdje u mom slučaju može imati samo jedan odgovor.

Ništa, pišem blog jer mi je to terapija.

A u pozadini, onako, životno, pa i ovdje nadam se samo jednoj stvari:

Osobi za brak

Što, naravno, može prestraviti muškarca.

Ali, nemojte se bojati. Ne samo da pas koji laje ne grize, nego je šansa da ćete to biti upravo vi, s nepismenom porukom, bezidejnim uletom i sa svime što slijedi (ako slijedi, a kod mene odavno ne slijedi, jer sam se naučila čitati poruke i nickove) jednaka šansi da vas zaposli Google. Dođe na vaša vrata jednog utorka, zatekne vas kako u sivoj ofucanoj trenirci gledate neki od sitcoma i zaposli vas, iako ne znate programirati, natucate engleski i ambiciozni ste kao moje zamorčice koje upravo jedu rikulu (kao da im je zadnja u životu).

Yeah, right.

E, to.

Tako da, pričati sa mnom, izlaziti sa mnom, družiti se sa mnom vam je manje opasno po brak od druženja s hipsterskom, anti-marriage rockericom. Ona ni ne zna da ga želi. Bježi od toga, od svoje ženske sjene, a ja više ne. Nekad jesam, pa onda nisam pronašla osobu za brak, nego osobu za rock. Koji je neprimjenjiv u svakodnevnom životu.

I, oh, kako znam što tražim.

Oh, kako pušem na hladno.

I zapravo tražim nekoga tko svjesno, svojevoljno želi patit sa mnom (ovo nema veze sa sadizmom, milijun nijansi sive ili uopće nema seksualni kontekst – radi se o življenju, podnošenju i spremnost na to da život nije mamina kuhinja, nego cruel bitch sa promjenjivim i nestabilnim raspoloženjem).

To s kim se da patit se neće odmah vidjeti, jer ne možeš na temelju toga što čovjek ima obučeno i koje boje ima kosu i oči zaključiti želiš li baš s tom osobom patit. Je li toga vrijedna i može li to.

Odakle mi to paćenje?

Mirko Kovač je napisao divan roman Vrata od utrobe gdje glavni lik prosi pripovjedačevu majku pismom u kojoj kaže: Ako hožeš sa mnom patit... I onda slijedi herojska saga o braku, ljubavi i životu.

I to je ono što tražim.

Znam da svaki dupeglavac hoće sa mnom dijelit sve lijepo.

I da hoće biti sretan. Posebno ako sve padne s nega, ili ja osiguram, a on samo traži the stream of comfort – za sebe.

Ali, mene zanima tko hoće sa mnom patit. I s kime ja mogu patit ovaj život. Kakav je. Gadan. Užasan, nepredvidiv. Treba radit. Nosit kašete i prat stubišta bez povrijeđenog ega, koji riče kao Chubaca, kad snovi o direktorskom mjestu ne upale baš svaki put ili kad nepredviđen udar na našu industriju pokosi radna mjesta, firme i ugovore u koje smo se uzdali. Kretat iznova, kad nas bolesti, sudari i predstečajne nagodbe pokose kao klonski jurišnici planet Jakku. Kuhat čaj, nosit čistu posteljinu i budit se noću zbog djece (moje, tvoje, naše, njihove, kojegod).

Zanima me osoba koja ne misli da je Planet stvoren radi udobnosti njezine guzice, nego obratno, da je naš trud i rad tu da pridonesemo Planetu i životu na njemu.

Ne jednom mi se dogodilo da ljudi padnu na foru toga kako stvari izgledaju izvana, i da ono izvana postane ljepak... dok je zapravo supstanca svega onog lijepog što vide zapravo neprekinuti niz krvavog truda, neprospavanih noći, muka i dilema, osjećaja da dalje ne možeš i ne znaš i da ćeš sve poslati u p.m... No pain, no gain. Zamisli dupeglavca koji je htio onu ženu koja je snažna, nasmijana, lijepo živi, stvara i onda mora donijeti čaj izluđenoj ženi koja satima gleda u prazno, čupava, nenaspavana iznad hrpe papira svog posla, karijere, života... i koja ne blista kao prvi put pod svjetlima finog restorana... Ja sam presretna kad izađem jer je to rijedak trenutak kad mogu otpustiti sve što nosim. Work hard, play hard. Ali, nema onoga tko igra hard, a da prije toga nije radio hard.

Zamisli onu divnu dječicu kako lupaju vratima, ljute se i učine da kasnimo na važnu večeru... zamisli onu divnu kuću koja odjednom rukne poplavom kao slapovi Nijagare... i sve treba iznova.

Ja si hoću nekoga tko će kao ja zaskuati rukave, pogledati u prazno, možda i opsovati – ali ne mene. Ne potražiti zaštitu u fasadi druge žene, ili opojnim mirisima narkotika, alkohola, lijenosti, gluposti, sebičnosti. Hoću nekoga tko će sa mnom patit. I putem me voljet. I ja njega. Dok smo oboje u blatu do koljena. Onda hoću kompliment i nježnost i dobru foru.Onda hoću zastat i vidjet sjaj u očima. Ovo u restoranu, pod svjetlima svijeća, pa svatko mi je super. Sa svakime se da pojest škamp s pol čaše malvazije previše i osjećat se bajno. Časna riječ.

Nema gore stvari nego kad je (pre)blizu netko tko to ne razumije. Tu neraskidivu vezu između pišanja krvi (da prostite, al tako je) i sreće. Između uspjeha i očajanja. Između rezultata i suludog rizika. Ja više nemam snage slušati p***** kraj sebe kako kmeči jer može ispasti loše. Može, o da, može i u redovnim intervalima - hoće. Ali, više je dobrih i uspješnih pothvata, pa se onda 100%-tni uspjeh amortizira sa 85%-tnim failom i lijepo smo u 15% dobiti, što je fantastično. U financijskom i ljudskom smislu.

Svaki put kad me život ili posao stjeraju u kut, ja podignem uloge. Ako me posao obori, povisim cijene. I očekivanja. Ne idem u kladionicu jer kockam u stvarnosti. Ulažem i igram na 0,1%. Ali, ne džeparcem koji mi je dala mama penzionerka ili s 10% plaće iz državne službe, nego svime što imam, znam i jesam. Nije da je to moj prvi izbor, ali živim u Hrvatskoj. Stisnula sam zube i igram kako se može.

Sve, svaki dan, svaki korak može ispasti loše, a koliko dobro može ispasti obrnuto je proporcionalno sa time koliki je korak. Pa za neko krmeljanje kod mame na kauču doista je dovoljno probuditi se i dovući do dnevnog boravka. Rizik postoji, al je minimalan. Za nešto više rizik je veći. Izaći iz kuće i pokušati nešto.

Ja pokušavam.

I očekujem od onoga tko bi želio patit sa mnom da pokušava duplo. Zašto? Jer sam ja i majka i žena. I pederske EU fore ne pušim. Ravnopravnost je samo u tome da umiremo potrošeni, sa osjećajem da smo dali sve, ali sve od sebe u svakom trenu da živimo čestito. Netko malo više s djecom, netko malo više s kašetama. Sve dok je tako bolje i dok su zdravi svi.

Tražim nekoga tko će stoički biti bolestan, i s kim ću stoički biti bolesna ja, ako tako padne grah. Netko tko će voljeti moja kolica, ako u njima završim, kao i ja njegova. Netko tko će svaki dan biti dobar čovjek.

I onda kad me pitate (top glupo pitanje, vrhunac idiotizma) – razmjerno dobro izgledam - zašto sam sama – eto zašto. Jer, tražim nekoga tko u životu traži patnju. Krv, znoj i suze. Nekoga tko kao Elon Musk voli osjećaj da stoji na rubu provalije i guta staklo. I do, I like it. Naučila sam se na to jer je alternativa životarenje.

Moram vidjeti čeličnu kičmu u čovjeku.
No, i dalje to ne znači da ću ga privesti k oltaru nasilu. Uz čeličnu kičmu čovjek treba toplo, živo i meko srce, britak um, široku dušu. I, da, oh, moramo se jedno drugome dopasti. Ili se toliko poštivati i diviti da ljubav plane na taj račun. A to i dalje ne znači da baš želim ja i želi on sa mnom patit u bračnom smislu. Možda želimo biti prijatelji, poznanici, kolege, pa slavit i patit zajedno kao prijatelji, i to je u redu.

Šeta što ovaj blog ne čitaju budaletine koje će vidjet upaljen moj nick, procijenit da je ženski i A.P.P. poslat idiotsku poruku s početka priče (ili još kudikamo goru). Da ja imam dating site, omogućila bih automatsko brisanje poruka po filterima.

Svaka poruka kraća od tri riječi – briši. Svaki nick koji u nazivu sadrži nazivlje genitalnog trakta, briši. Spell checker također briše pravopisno neispravne poruke – par tipfelera dobro, ali č / ć, ije / je i ne ću / neznam / nemogu. Samo briši. Don't ask why.

Svaki ulet – ej, što ima, svako pitanje – što tražiš ovdje i svako pitanje – ja bi se dopisivao, erase.
I uleti sa opisima nečijih seksualnih potreba, ponuda i upita – briši. Zašto, zato. Jer samo idiot ne razlikuje intimno od anonimno.

Moj filter - patnja, krv, znoj, suze, izazov, predanje i čestitost.

Ne možeš slomiti geeka i ljubitelja Star Warsa. Nisam stigla pogledati ranije i od kad sam pogledala udara me majketi sa svih strana kako stigne.

Ali, ja sam samo zaključila da je sila jaka u meni, a sve ovo kušnja i poziv da prihvatim svoj jedi poziv.

Branim Republiku koja je moja obitelj, moja djeca. Krv do koljena, aveti sa svih strana, ali ja sam tu i sila je jaka u meni.

Čemu služi umjetnost. :)

Nažalost, kao i mnogi, pogledala sam u neka srca, poskliznuo me život u ljudska srca koja su najstrašnija mjesta na kugli zemaljskoj. U Glaksiji. U Svemiru.

Što su tigrovi i lavovi, virovi i potresi, vulkani i zvjerad, tamne i mračne crne rupe naspram gadnog, šupljeg i izopačenog ljudskog srca?

Dugo sam izbjegavala pogledati u ičije srce. Da opet ne vidim najstrašniju zbilju univerzuma. Bože sačuvaj.

Ne bojim se lavova, ne bojim se smrti, ne bojim se nigdje ničega, ali bojala sam se pustiti ikoga blizu. Reprize nekih stvari doista nisu nužne.

Dok nisam shvatila jednostavnu istinu, iskrivljenu lošim učenjem o prihvaćanju / tolerancijama / kršćanskoj ljubavi / praštanjima / iscjeljujućim moćima ljubavi i ostalim razornim tandrkanjima - kad nisu u pravom kontekstu i dovoljno jasno rečene.

Postoji loši i dobri ljudi.

U nečijim prsima su vrata paklena, ne prilazi, u nečijim prsima je ljudsko srce.

Naučila sam se na jezive prizore ljudskih duša. Ali, pogledam, kao zmiju i okrenem se i zaboravim. Ne mogu pobjeći od toga da je pakao u ljudskom srcu i nigdje drugdje.

Ali, nema razloga da se bježi od istine da je i raj u ljudskom srcu. Ili barem - ljudskoliki krajolik u kojem ljubav uspijeva, svim poplavama i potresima usprkos.

Valjda je to još jedan korak oporavka. Da iz potpune traume razabirem obrise dobra i zla. Da se iz mraka počinjem kretati nekim putem koji ima smisla- da vidim da u kaosu postoji saveznički teren gdje je mirno i u redu. Nažalost, mračno srce i tamna rupa bezdana nije samo u bivšim partnerima. Ta šuplja cijev patnje prelijeva se iz naših djetinjih iskustava, iz zbira nevaljalih ljudi koji su nam bili roditleji, rodbina, susjedi, učitelji, naopak svijet koji je nekako našao put da poput trulog crva pokaže svoje gadne zube našim nejakim dječjim dušama.

Razvodi su ponekad jako dobra bura koja razvija sve oko sebe i ostavi nas na čistini. Bez prijatelja koji to nisu bili, bez rodbine koja u srcu nosi stvorove Modrora koju može ukrotiti samo pristanak na manipulaciju.

Pitanja zašto i kako su tu i uvijek će biti, ali zapravo nisu toliko bitna koliko činjenica da naučiš gledati u ljudsko srce i odmahnuti na ona strašna mjesta u kojiam caruje zlo i imaš drugu šansu odabrati srca u kojima živi čovjek.

Eto, ne bojim se više onoga što ću vidjeti. Strepnja je gora od onoga što se stvarno dogodi. A konačno znam da se neće dogoditi ono što ne dozvolim. Kažu - vrag ti neće ništa ako mu ne priđeš.

Eto, čuvajmo se kvarnih ljudi i stvari bi trebale ispasti dobro.

Nažalost, kao i mnogi, pogledala sam u neka srca, poskliznuo me život u ljudska srca koja su najstrašnija mjesta na kugli zemaljskoj. U Glaksiji. U Svemiru.

Što su tigrovi i lavovi, virovi i potresi, vulkani i zvjerad, tamne i mračne crne rupe naspram gadnog, šupljeg i izopačenog ljudskog srca?

Dugo sam izbjegavala pogledati u ičije srce. Da opet ne vidim najstrašniju zbilju univerzuma. Bože sačuvaj.

Ne bojim se lavova, ne bojim se smrti, ne bojim se nigdje ničega, ali bojala sam se pustiti ikoga blizu. Reprize nekih stvari doista nisu nužne.

Dok nisam shvatila jednostavnu istinu, iskrivljenu lošim učenjem o prihvaćanju / tolerancijama / kršćanskoj ljubavi / praštanjima / iscjeljujućim moćima ljubavi i ostalim razornim tandrkanjima - kad nisu u pravom kontekstu i dovoljno jasno rečene.

Postoji loši i dobri ljudi.

U nečijim prsima su vrata paklena, ne prilazi, u nečijim prsima je ljudsko srce.

Naučila sam se na jezive prizore ljudskih duša. Ali, pogledam, kao zmiju i okrenem se i zaboravim. Ne mogu pobjeći od toga da je pakao u ljudskom srcu i nigdje drugdje.

Ali, nema razloga da se bježi od istine da je i raj u ljudskom srcu. Ili barem - ljudskoliki krajolik u kojem ljubav uspijeva, svim poplavama i potresima usprkos.

Valjda je to još jedan korak oporavka. Da iz potpune traume razabirem obrise dobra i zla. Da se iz mraka počinjem kretati nekim putem koji ima smisla- da vidim da u kaosu postoji saveznički teren gdje je mirno i u redu. Nažalost, mračno srce i tamna rupa bezdana nije samo u bivšim partnerima. Ta šuplja cijev patnje prelijeva se iz naših djetinjih iskustava, iz zbira nevaljalih ljudi koji su nam bili roditleji, rodbina, susjedi, učitelji, naopak svijet koji je nekako našao put da poput trulog crva pokaže svoje gadne zube našim nejakim dječjim dušama.

Razvodi su ponekad jako dobra bura koja razvija sve oko sebe i ostavi nas na čistini. Bez prijatelja koji to nisu bili, bez rodbine koja u srcu nosi stvorove Modrora koju može ukrotiti samo pristanak na manipulaciju.

Pitanja zašto i kako su tu i uvijek će biti, ali zapravo nisu toliko bitna koliko činjenica da naučiš gledati u ljudsko srce i odmahnuti na ona strašna mjesta u kojiam caruje zlo i imaš drugu šansu odabrati srca u kojima živi čovjek.

Eto, ne bojim se više onoga što ću vidjeti. Strepnja je gora od onoga što se stvarno dogodi. A konačno znam da se neće dogoditi ono što ne dozvolim. Kažu - vrag ti neće ništa ako mu ne priđeš.

Eto, čuvajmo se kvarnih ljudi i stvari bi trebale ispasti dobro.