Social networking and girls

Iskreno nemam pojma zašto se zovu stranice društvene ili socijalne mreže, sve što rade jest da udaljavaju ljude od osobne komunikacije i kulturnih osnova koje bi svaki pojedinac trebao imati.

Umjesto produktivnosti i poboljšanja kvalitete života, dobiš da ne znaš ime susjeda.

Nego ovo da se cijela priča percipirane vrijednost u društvu svodi kod cura na izgled je totalno točna.
Bitno je da imaju na svakoj fotci 500 lajkova da se mobitelom hvale po kavama kao su visokopozicioniranih socijalnih vrijednosti. To je usporediivo sa evolucijom pasa. Jer od divljih, krvoločnih vukova, čovjek ih je pripitomio.
I tako su vukovi lov u čoporu i povremeni obrok zamjenili za nešto krova nad glavom, utočištem i redovitijim oblikom za svoju slobodu. I eto došlo kroz stotine generacija da danas kod pasa više nije bitna za osptanak, brzina, oštar vid i njuh, nego "sexy izgled".
Vjerujem da se to događa i sa našim društvom..... Samo se pitam jel će potomci 10-te generacije sladkih ali manje pametnih ljudi biti sposobna za preživit.. ili će svijet biti pun klonova barbike i kena....

Uredi zapis

08.08.2014. u 15:28   |   Editirano: 03.01.2023. u 4:48   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

Vlastita definicija života

Tako se vozim biciklom sretan što nisam potrošio mnogo vremena u banci i sve obavio u par minuta, izađem iz grada i počinjem uživati u ovom ljetnom povjetarcu.

Dok pazim na manijake koje jure automobila kroz glavu mi prolazi paralelno nekoliko ideja.
Prvo si zamišljam tebe kako stojiš na vrhu vala od brda, pokušavaš da upiješ tople fotone u zrakama sunca kojima je trebalo deset milijuna godina i 8 minuta "našeg" vremena da dođu do tvoje već tamnije kože na rukama. Povjetarac ti struji kroz kosu igra se tvojim pramenovima poput razigranog djeteta koje trči negdje u krug za loptom.
Osječaš kako plinovi atmosfere koji donosi struji kroz tvoje obrijane dlačice na nogama dok se tkanine iz tvoje haljine slažu u valove koji se ponavljaju.

Sklopiš oči te slušaš desetak vrsta ptica kako se razgovaraju, lavež udaljenih ljubomornih pasa, poneki zvuk starijeg modela traktora kako kašlje dok obrađuje zemlju. Tvoje ljepuškaste jagode koje vuku pune, meke usnice na stran da stovre tvoj poznati samodopadni misteriozni osmijeh. Slušaš dalje kako motori pjulju ukljični monoksid dok se natječu tko će prije do poznatog mjesta za hlađenje vrelog motora označenog bijelim crtama. I na kraju ti uprilično jednostavne ali veoma precizne i funkcionalne kanale sluha uđu vosoki tonovi miljama visoko turbokompreskorskih motora koji rikaju upaljeni zrak kao zmajevi iz legedi prošlih stoljeća.

Otvoriš svoje prozore duše da interpretiraju milijune nijansi boja oko tebe koje se ponavljaju, spajaju, malo promjene valne duljine, ispune i zaokupe tvoj kvantni mehanizam za obradu podataka. Udahneš punim plućima svjež, ugodan mirisima izmiješanima smjesu tih plinova i nama neophodnog ali smrtonosnog kisika kako ispunjava svaku tvoju stanicu zahvaljujući snažnoj i veoma učinkovitoj pumpi koja se nalazi ispod tvojih mekih, okruglastih grudi koje muškarci uvjek malo dulje gledaju dok prolaziš kraj njih.

Preplavljeni um se bori i spaja sve te slike, boje, mirise i osjećaje ugode u jednu veću sliku koju samo ti možeš razumijeti u takvoj interpretaciji. Govori ti da si ti dio prirode, svega što osječaš, ima te milijunima i milijardama kilometra dalje, u srce te zvijezde koja pruža ovaj šaroliki život na našem pretežito plavom zrnu prašine. Lijepiš tu sliku i shvačaš...
Iz svake stanice ti vrište atomi, čestice te molekule da si dio jednog ogromnog organizma i uvjek češ biti bez obzira na to što će ta samosvijest nestati jednog dana. Uvjek češ postojati na nekoj sičušnoj razini, postojati nešto divno i veće, ispirirajući sklad milijarda stanica koje surađuju, djele informacije i rade zajedno na očuvanju jedne većeg tebe.

I onda ti jednostavno logički dođe da moraš poštivati prirodu oko sebe, jer si ti njen mai ali važan dio, imaš u svom kodu stotine vrsta života zapisanih da bi to danas mogla zakljućiti i reći, da ja zaista postojim u ovoj minuti, ovome nemjerljivome, neznačajnom vremenskome ništa u toj ogromnoj slici organizma života. Od tih čestica, atoma, molekaula koje tvore, stanica, organizama, mišića, neurona, stotine sustava, milijune vrsta, boja, mirisa, osjećaja. Preko planeta, mjeseca, kometa, asteroida, desetke vrsta fuzijskih nuklearnih tvornica koje proizvode elemente života. Do većih organizama sa divljim zvijerima koje vrebaju u mraku, a bez kojih je cijel sustav u kolapsu. Kako se sve kreće, juri, titra, te vibrira. Milijarde godine prošlosti koje možemo promatrati danas. I sve to zbog tog osjećaja topline pokrenutim tim malim, nevažnim fotonom...



Četvrtak, 7, kolovoz 2014
04:14:41 PM

Uredi zapis

07.08.2014. u 16:34   |   Editirano: 31.12.2022. u 21:12   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar