dvi,tri riči

Ponekad me neki događaj ili razgovor s nekim natjera na razmišljanje o nekim mojim stavovima, a ponekad i na mijenjanje istih, ukoliko nakon dosta razmišljanja zaključim da je dotični/a u pravu. Smatram da sam tvrdoglav, u stvari ne smatram, znam to pouzdano, ali mi je drago što uz jednu tako tešku osobinu imam i drugu koja to često poništi, a to je ta da ću kad razmislim dobro, uvijek prihvatiti i tuđu sugestiju, ako je to ispravan potez. Ne znam zašto je to većini ljudi teško, jer osim ega se nema šta izgubit, a često se jako puno dobiva. Zašto nam je tako teško reć, u pravu si, oprosti i slične stvari, a tako lagano nam ide izgovaranje jako ružnih riječi za koje pouzdano znamo da će nekoga povrijedit? Ni ja nisam svetac i često mi je jezik prva crta obrane, doduše, nekad i ishitreno, prije nego stignem i razmislit, nagonski. Ali mijenjam se, čini mi se nabolje,jer mi nije problem priznat da sam pogriješio, ispričat se i reć ono drugima teško - OPROSTI. Ovaj tekst je za one koje sam ja povrijedio, doduše, nenamjerno.


https://youtu.be/DUGHmp2xyc0

Nema mi ništa draže nego pročitat nešto o tom kako bi nešto trebalo bit. Tako i ovaj zapis kakav bi blog trebao bit, jer je netko u svojoj glavi procijenio i donio odluku umjesto svih ostalih, pošto naravno on najbolje zna što je najbolje i kojim putem treba ići. Ajde ljudi ohladite malo, blog je tu za sve jednak i nitko ga ne može prisvajati za sebe ili određenu grupu ljudi. Svatko od nas bez obzira imao prijatelje ili pisao sam za svoj gušt ima pravo da svoje misli uobliči na način koji želi, naravno, uz uvjet da se nikoga ne vrijeđa ili proziva. Blog je za većinu ovdje po mojoj skromnoj procjeni kvalitetna razbibriga i mjesto gdje mogu sve ono što im se mota po glavi pretočiti u nešto što neće ostati samo misli nego će dobiti i neku višu dimenziju. Zato ne uzimajte sebi za pravo određivati tko smije a tko nebi smio pisati, bez obzira na razlog. Ako netko vrijeđa i omalovažava, to je nešto drugo, inače budite uviđavni, ako vam se nešto ne sviđa - a bože moj, preskočite zapis i produžite dalje. Laka vam noć.

Ma koliko se trudio shvatiti nečije motive i namjere, moram priznat da mi ne ide baš od ruke. Možda je tome krivo moje razmišljanje, a možda i razmišljanje dotičnih osoba koje umjesto normalnih stvari kao što je gledanje profila koji su ti interesantni po godinama, lokaciji ili sadržaju profila, za takve stvari imaju po nekoliko lažnih profila koje po želji aktiviraju/deaktiviraju. Koja je svrha toga? Zapis ionako ostaje, vidiš da te netko provjerava ali s kojim razlogom? Zar nije jednostavnije (i normalnije) pogledati šta te zanima, a ako te baš jako zanima, onda i pokušati kontaktirati dotičnu osobu? Ako ti ta osoba ne odgovori na poruku, onda bar znaš na čemu si i ideš dalje, ovako ne znam koja je svrha stalnog pogledavanja sa nekoliko lažnih i deaktiviranih profila!

Ljeto definitivno nije moje doba godine. Volim ga samo ona 2 tjedna kad sam na godišnjem odmoru, kad me puste da malo uhvatim predah od posla i vrućine. Ranije sam ga volio i kupao se u svakoj prigodi, znao sam cijeli dan provest na moru, uživajući dok osjećam kako se tijelo hladi svakim zamahom dok plivam. Ne znam je li na promjenu utjecala odluka države da sve karte baci na turizam, ali definitivno to nije pomoglo. Prvo se treba natjerat sjest u auto, dok imaš osjećaj da ti se i šlape na nogama tope na asfaltu, znači na temperaturu u autu od preko 40 stupnjeva. Ako nekim čudom prijeđem preko toga, ostaje dilema gdje otići, a pošto nisam ljubitelj gužve na plaži, znači da bi pronašao neki malo mirniji kutak na plaži, treba voziti nekih 40-ak kilometara, moleći se svim svecima da na putu ne upadneš u kakvu gužvu što je ravno dobitku na lotu. Onda nakon kupanja treba opet sjest u auto i proći istu proceduru u povratku, onako napola ošamućen od soli i sunca. Pa neka mi onda netko kaže zašto ne volim ljeto.

Taman kad pomisliš kako ti se nekad ipak stvari u životu poklope na način da sve ide u pravom smjeru, desi se nešto što ti iznova dokaže da je to samo pusta želja i da nema šanse da dobiješ nešto na lakši način. Ne znam kako nekima u životu sve ide samo od sebe dok se većina nas mora mučiti skoro oko svake sitnice. Kako se te kockice uvijek poslože da ti zagorčaju život. Nitko mi u životu ništa nije dao, za sve sam se morao pošteno oznojit i to je u redu, ponosan sam na sve što sam postigao, ali zar baš sve mora ić na teži način. Zar se i jednostavne stvari koje neki i ne primjećuju moraju komplicirat i postat veliki problem?! To mi nikako ne ide u glavu. Da bar ide po nekim zaslugama, mislim da bi ljudi više cijenili male, svakodnevne stvari i sitnice koje oni ne primjećuju, a drugima su tako velike i nekad čak i nedostižne.

Ne ide mi u glavu, možda zato što sam po prirodi dosta tvrdoglav da nas je danas obuzelo totalno nepovjerenje u sve i svakoga. Doza opreza? Da, uvijek, definitivno, ali danas je došlo vrijeme da sumnjamo čak i u ono što vidimo. Dakle, vidim da je tako, znam to, ali opet ne vjerujem!! Sve se više ljudi brani cinizmom i ironijom, ne misleći da će nekad i nenamjerno na taj način povrijediti nekoga i reći nešto što će zvučati grozno onom kome je upućeno iako je namjera bila upravo suprotna. To sam i sam napravio nehotice, zato se i pitam šta se kvragu dešava sa svima nama. Dođe mi da lupam glavom u zid koliko sam brzoplet ponekad. Razmisli prije nego kažeš nešto, teško je kasnije objašnjavati i naravno nitko ti neće vjerovat. Težak dan.

ENGLAND GO HOME ...........

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=hdWugHfNTik

obratite se s povjerenjem :))

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=7KrTuEDLa80

http://m.youtube.com/watch?v=UjVQnc5rbMA#

I tako dodje i vikend kojem se svi vise-manje jednako veselimo. Subota je,novi dan,lijepo vrijeme,sve je skoro idealno ali tada nastaju problemi. Preko dana cu prosetati sa malom negdje vani,upijajuci ovo sunce kojeg preko tjedna skoro i ne vidim,ali kad dodje vecer,gdje onda ? 10 godina vec nisam izasao navecer vani,tako da sada vec mogu slobodno reci da me "pregazilo vrijeme",jer pojma nemam gdje bi mogao izaci da budem u drustvu ljudi bar priblizno mojih godina. Stjecem dojam da ljudi mojih godina i ne izlaze navecer vani,mada znam da to ne odgovara istini.
Mislim se,pa izgleda da svi mojih godina imaju isti problem,a mozda je samo stvar u meni. Steta sto prilikom rastave braka ne dobijes kakav vodic za rastavljene,da bar znas kako pokrenuti socijalni zivot s mrtve tocke. Mislim da cu se ipak drzati dnevnih izlazaka,a vecernje izlaske odraditi u krugu prijatelja!!