Kapljice meda

Trebam promjenu. Transformaciju. Novi profil koji će biti nešto samozatajniji ali i otvoreniji, intimniji što se tiče bloga.

...dolazim uskoro, a vama ostavljam med na vrhu nosa.

Danas sam osjetila u sebi energiju i svjezinu. Nisam bila fizicki ni psihicki bezvoljna. Prijepodne sam izasla van...na sunce. Da mi ga se koza napije. Usne, vrat, kapci, obrazi. Godilo mi je... Slusala sam zujanje kukaca u osuncanoj travi, osjecala toplinu na svom tijelu, i gledala u bistro nebo na kojem su u vecim razmacima bili rasporedjeni obli bijeli oblaci.
Godilo mi je to...
Kad sam stigla pored jedne betonske ograde pazljivo sam pomakla ruku prema njoj da ju dodirnem, sa gornjom stranom prstiju. Bila je jos prohladna od rosne noci. Hladna spram moje fizicke i emocionalne topline u tom trenutku. Bila sam bliska suncu...uzvratila sam mu dodire samim tim sto sam ga primijetila kozom i umom.

Prije nekoliko dana, pogledala sam tri filma koja sam zeljela pogledati a nisam nikako mogla doci do toga da ih docekam na televiziji u nekom dnevnom ili barem rano vecernjem terminu. Volim u lezecem polozaju gledati film, i sutjeti, ukoliko vec nema kraj mene osobe koja je jednako zainteresirana.
Dakle...pogledala sam..
'Black rain', akcijski film o japanskoj mafiji i americkom impulzivnom i pravednom policajcu,
'The Brave', animirani film o princezi Meridi koja zeli sacuvati svoju slobodu; i
'The Edge', film o dva razlicita covjeka koja moraju suradjivati ukoliko zele samo i samo prezivjeti.

Zadnji film je bio poseban uzitak za mene...jer sam se nagledala i naslusala lica, pokreta, glasa i cijele pojave Anthonya Hopkinsa. Tog covjeka doista mogu samo gledati, ne mareci previse za radnju filma. Ali ovaj put...i film je bio divan isto toliko kao i sir Hopkins.

Jednostavno...ja se utapam u boji njegovih ociju, i pazljivo poput macke promatram koje su tocno linije na njegovom licu koje njegovu vilicu, usne, obrve, oci, i oblik glave cine toliko privlacnim i muzevnim za mene. Mislim da on moze gledati usnama i govoriti pogledom.
Taj Velsan svijetle puti i odavno procelavog tjemena.

P.s. Danas je na redu film 'The Piano'. Shvatila sam da ga zelim. Pola sam pogledala a pola cu sutra. S jos vecim uzitkom nakon sto sam procitala razvoj cijele radnje.
...ova djevojka ne moze protiv sebe. Voli mirne i zadovoljne zavrsetke.

Nocas je bila burna ljetna noc.
Spavala sam...na lijevom boku, prekrivena frotirnom plahtom do ramena, i pocelo me buditi nesto sto je "hodalo" po mom obrazu, a krenulo je od sljepoocnice, iz kose. I polako je doslo do brade. Morala sam probuditi mamu...ona se naglo trgla, i ostala kao bez zraka...jer jako je bilo vruce. Nedugo potom sam shvatila da je to sto je "hodalo" bila kapljica znoja za koju je moja uspavana svijest mislila da je neka buba.

Mama je izasla na balkon...i ja sam vidjela nocno nebo koje blista od munja. U nocnoj se tisini divno cula potmula grmljavina koja je uskoro postala ostra..i zbog koje sam stezala misice ramena i bedara jer na neki nacin smatram kako ce me to sprijeciti da se trgnem ako praskavo zagrmi.

Kisa je pljustala, sumila, zuborila, vjetar je na udare bio jako snazan...a ja si nisam mogla pomoci glede jedne cinjenice. Mila Majko...volim oluje! I tu ljubav ne mogu poreci.

Potom...okrenula sam se na lijevi bok, prema ormaru i otvorenim vratima sobe. Oci mi se nikako nisu mogle zatvoriti. I dah po dah...sjetila sam se filma "Sanjiva dolina", i bezglavog jahaca Hesijanca. U tom filmu je tijekom 95% radnje sijevalo i potmulo grmilo, i nocu i danju, a Hesijanac je za vrijeme najjace grmaljivine dolazio i sijekao glave ljudima koji su bili vani ili unutar kuca. Znala sam da necu moci sklopiti oci, ne dok sam okrenuta da vidim vrata, i dok se iracionalno bojim da ce se Hesijanac pojaviti odmah izmedju kreveta i ormara.

Steta sto me oluja neizostavno podsjeca na gradic Sleepy hollow.
...ali ipak ju volimmmm.

Napokon sam se vratila, nesto napisati...aah. Nekoliko dana izostanka pisanja je meni velika stanka.

Zadnje dvije veceri tijekom setnje se izgubim u masti, ali kao prava "vozacica" s dvogodisnjim iskustvom nimalo ne krivudam stazom, vec vozim s pola svijesti...kao kakva delfinka, jer delfini s pola mozga spavaju a s drugom polovicom plivaju. :)

Dakle...mastarije su me uhvatile u mrezu, i nije da sam bas radosna zbog toga...jer ne volim mastarije u kojima moje tijelo nije ovakvo kakvo je. Ne volim mastati o sebi sa pravilnim tijelom, jer to mi steti, odvlaci me od pomirenosti i njeznosti prema mom nepravilnom, stvarnom tijelu.
Ali ipak...cesto pokleknem, i s naporom pokusavam zamisliti kakve bih ja uopce bila gradje. Kako bih izgledala uspravna, bez skolioze, na svoje dvije noge i sa svojih 154cm? Sicusna sam. I to nije posljedica iskrivljene kicme, vec obiteljskih gena od strane oba roditelja. :)
Sicusna, crnokosa, srednje svijetle puti, tamnih ociju. I sa krivinama na svom torzu. To jesam Ja, ziva i prisutna Ja. I to je ono s cime trebam biti zblizena.
Sa sobom koja sam opipljiva, a ne sa mentalnom projekcijom sebe kakva u ovom zivotu nisam bila niti cu biti.

Dakle...probudi se svjesna paznjo. Ne budi kao drogirana.

Prosle me je jeseni dodirnuo neki vrlo miran i dobar osjecaj, unutarnji.
Osjetila sam da se trebam usmjeriti na sebe, svoje tijelo, na stvaranje mira i davanje njeznosti samoj sebi...bez obzira na svijet oko mene. Da trazim vodu zivota u sebi...bez obzira na mocvare koje postoje izvan mene.

Bio je to predivan osjecaj. A onda...postalo je sve lako..i pitala sam sebe "dobro, a kako covjek da prezivi sa tezinom u sebi, bez imalo lakoce?". I dogodio se klik. Kao da sam prizvala najgusce magle i najrazornije uragane u sebe. Moralo je tako biti. Mada mozda nepotrebno... Mozda sam sasvim bezrazlozno opet izmucila sebe do krajnjih granica...kao sto sam to cinila proteklih 5g. Sama stvaram svoje ciklone...i trgam se u njima kao svilena zastavica.

U svemu tome zadnjih mjeseci je bila narusena cak i moja zelja da upoznam Tebe, Nepoznati. Postala sam ravnodusna i neosjetljiva prema ljudskim vezama i odnosima. Jedva da sam i mislila na Tebe, a kamoli da sam te pokusavala traziti na Iskrici.

No ipak...ostao je neki plamicak. Sasvim njezni, slabi, ali prisutni. I sad je ovdje. I dalje njezan, ali ipak ojacan. Raspirili su ga nenadani snovi u kojima sam Te vidjela. Sasvim otvoreni i realni snovi, vrlo eroticni. Jer eroticnost je takodjer dio spomenutog plamicka...nije posve ugasla u meni. Nije ju maglustina tezine, ravnodusnosti i neugode ugasila svojim sivilom.
Prezivjela je. A i moja zelja za Tobom je jos ziva.

Moguce je da sam ponovo nesto naucila, i da barem imam priliku nauciti; da se i u magli moze zivjeti.

Djevojko. U nekoliko su te navrata korisnici s Iskrice pitali imas li uspjeha u sklapanju poznanstava na Iskrici?

Moj je odgovor da nemam. I to moguce svojom krivicom. Ranije sam se plasila stupiti u kontakt s nekim iz moje okolice, i zeljela sam samo dopisivanje, ujedno mastajuci o tome kako cu se s odgovarajucim muskarcem nekom carolijom naci kad bude trebalo...
...sada se to promijenilo. Sada trazim nekoga tko ce biti dovoljno blizu da se sretnemo uzivo. Da me vidi i osjeti od glave do pete.

Ali sto je onda problem...? To sto mi muskarci koji se meni svide ne uzvracaju interes, ljubazno mi odgovore na poruku ili me ignoriraju. Ili im se ja niti ne usudim javiti...jer mi intuicija sapce da bi bilo uzalud.

Dok oni koji se meni javljaju, nude prijateljstva...rijetko, ali rijetko potaknu ikakvu kemiju.
...toliki nesklad, tolika nekompatibilnost, i nakon toga gubitak energije da uopce nekoga trazim. A nisam od onih koji vjeruju da treba cekati da ih se pronadje..

Cesto znam napomenuti samoj sebi; ne trazim princa na bijelom konju, vec drvosjecu na magarcu s kojim cu osjetiti obostranu bliskost i kemiju. No...osim iskrene introspekcije, nuzno je da budem uporna, ukoliko vec zelim nekoga, nekad, negdje.

Prelijepo je nebo veceras, bistro i mirno, nad zelenim poljima.
Mjesec je u prvoj cetvrti, i ja ga volim kao i uvijek, kao
da ga pogledom nastojim udahnuti.

Setam sama, prazne glave, sama sa sobom, i to mi
prija kao i uvijek.

No...ima nesto sto mi se javlja kao programirano.
Pjevam ispod glasa pjesmu 'Un ano de amor' od Luz Casal. Svidja mi se jako...znam ju odavno i uspjela
sam upamtiti tekst. Spanjolski ionako vrlo lijepo lezi
mom jeziku i usnama.

Djevojko...vratila si se ovdje.

...jednostavno sam pozeljela nesto pisati ovdje...na Iskrica blogu..

Vec sam oko godinu dana ovdje posve razotkrivena,
kako mi u profilu stoji fotografija cijele mene...i
to mi je postalo jednako prirodno kao sto mi je
nekad bilo prirodno skrivati se zbog nesigurnosti.
Jer bilo me je strah odbijanja... Naravno, kap tog straha je i
dalje prisutna, kao i kap nesigurnosti...ali, ali, postoji ovaj
put divno ALI... A to 'ali' upucuje na cinjenicu da mi ne
pada na um igdje, na bilo kojem profilu kojeg ikad kreiram
sakriti sebe. Svoje krivine i svoje izbocine. Jer one su tu.
A skupa s njima je i moja zenskost, moja potreba za osjecajem
uzajamne bliskosti i intimnosti s nekim.

Djevojko...skrivanju je jednostavno dosao kraj...ono je
ustupilo svoje mjesto otkrivanju sebe.