The Flying Dutchman

Link
Link

Sanju definitivno neću baciti preko palube :-). To je demonica, čija uloga je odvraćanje pažnje, skretanje misli i iniciranje maštanja.

Sto puta uhvatim sam sebe kako mi misli odlutaju sa onoga na što bi trebale u tom trenutku biti fokusirane. Samo po sebi to uopće nije loše, jer Sanja skreće misli na lijepe stvari. Problem nastaje kad ona počne djelovati dok trebaš biti koncentriran na nešto drugo. Npr., dok nešto radiš, s nekim razgovaraš, gledaš film...Meni nekad prođe pola filma, ja ga gledam, a nemam pojma što se upravo dogodilo, jer su mi odlutale misli nekamo u tri pizde materine :-)

Sanja me spašava od dosadnih "monologaša". To su oni ljudi s kojima kao vodiš razgovor, no u stvari samo oni pričaju i pričaju, a ti kao slušaš. Međutim, misliš na sasvim nešto deseto, jer Sanja u tom trenutku uskoči i odvuče misli s tog dosadnjakovića na nešto ljepše.

Sanja je demon. I njene namjere su demonske. Ako joj se prepustiš, život ti prođe u fantazijama, snovima i mašti. Sanju treba neutralizirati vježbama koncentracije i fokusiranjem na stvarnost. A to nije uvijek lako i nije baš da uvijek to želim. Nekad joj se baš s veseljem prepustim.

Na kraju krajeva, jebeš onoga koji ne dozvoli Sanji da ga bar ponekad uzme na red :-)

Link
Link
Link
Link
Link

Link

Za razliku od Vinka, ovog Željka bih vrlo rado bacio preko palube. I to s betonskim čizmama, pa da malo prošeta po dnu oceana.

Željko je vrlo inteligentan i uglađen, ali ujedno nevjerojatno podmukao demon. I prokleto strpljiv kad treba. Iako, najčešće mu to strpljenje nije potrebno, jer se Željac obično hvata plitkih ljudi, kod kojih vrlo brzo i lako uspije generirati iracionalnu želju za materijalnim dobrima. I onda ih zarobi.

Iz takvog njegovog djelovanja proizašla je jedna izreka: "Kupujemo stvari koje ne trebamo, novcem koji nemamo, a sve kako bismo impresionirali ljude koje ne podnosimo".

No, malo teže mu ide s ljudima koji ne jebu materijalne vrijednosti. Kojima je važnije "biti" nego "imati". Takvima znači treba onemogućiti da "budu". I tu je onda Željko strpljiv i uporan, jebomater...

Taktika mu je dvojaka. Jedan pristup mogao bi se nazvati "nikad zadovoljan". Uspije ti generirati želju za nekim teže ostvarivim ciljem. Nematerijalnim, poput npr. posla koji želiš obaviti, škole koju želiš završiti, lokacije gdje želiš živjeti, osobe s kojom želiš zasnovati obitelj, trofej koji želiš osvojiti i sl. I onda upreš k'o sivonja u tom pravcu, guraš se prema tom cilju, razgrćeš sve oko sebe, ideš glavom kroz zidove, da bi na kraju došao do tog cilja. I sad kad si konačno tu, uspraviš se, ispušeš, smiriš, pogledaš oko sebe... i skužiš da to uopće nije to što si htio. Istog trena generira ti se nova želja i ajmo sve ispočetka. I tako dok ne krepaš.

Drugi pristup mu je takav, da ti generira želje za stvarima koje se međusobno isključuju. Tako je npr. u priči "Ptice umiru pjevajući" demon Željko terorizirao velečasnog Ralpha razapinjući ga između ljubavi prema Bogu i ženama. Glumac Chamberlain je frustraciju takvom pojavom jako dobro odglumio, kada je mahnitajući i mlatarajući ispred male Maggie izgovorio "I'll never have what I want! Never be what I want! And I don't know how to stop ... wanting". Kako svjetski ga je Željac razguzio, vidjelo se iz daljnjeg tijeka radnje u toj priči :-).

Ima takvih nepomirljivih želja još. Znam npr. nekoliko igrača koji destljećima pokušavaju pomiriti zov kafane s zovom obitelji :-))

Mene Željko sustavno podjebava. Nekad me zajebe da uprem kao magarac da bih postigao nekakav cilj koji mislim da želim, a da bih onda kad ga postignem skužio da želim nešto sasvim deseto. Nekad jednostavno želim sve. Nekad ne želim ništa. A nekad jednostavno samo razmišljam o tome, što uopće želim...

Željko u stvari želi postići da čovjek nikad ne bude zadovoljan.

A kad si nezadovoljan, e onda se javi Vinko, mahne iz flaše i vikne: "Di si buraz, jebotepatak... odi malo sim :-)))"

Link
Link

Link

Odlučih tako obračunati se s demonima i odjebati ih sa svog broda. Krenuo sam u potpalublje da izvučem van prvog od njih. Međutim, nisam napravio ni tri koraka, a već sam naišao na njega. Prvi demon je Vinko. Čudovište iz flaše ;-)

Obično si ljudi zamišljaju te demone kao neke zastrašujuće kreature koje imaju kojekakva čudnovata imena iz nordijske, keltske i ine mitologije. Toga ima samo u filmovima. Pravi demoni su slatkorječivi, simpatični i druželjubivi. Imaju normalno ime, dobar izgled i dobru spiku. Ne plaše i ne urlaju, nego ti se lukavo i polako zavuku pod kožu. Odjednom si pod njihovim utjecajem, a da toga nisi ni svjestan. I onda ih se više ne možeš riješiti...

Vinko je dakle čudovište iz flaše, koje doziva i maše :-). Onako na prvu možda zvuči problematično, ali to je demon s kojim imam najmanje problema. Vrlo je predvidljiv i ne može me više iznenaditi. Ne dozvoljavam mu da me zajaši i da me počne ganjati kao sumanut okolo naokolo, što to on zna često raditi. Puštam ga da mi priđe koliko treba i doziram ga. Mislim da je ovo rijetko uspješna kohabitacija jednog čovjeka i jednog demona.

Vinko me zabavlja i inspirira. Puno dobrih odluka donio sam uz njegovo "asistiranje". Najbolja zajebancija mi je pod njegovim kontroliranim utjecajem. Doduše, pustim ga ponekad da se razmaše i da se otme kontroli, ali nikad nisam imao ozbiljnijih problema zbog toga. Osim glavobolje i mamurluka. Koji su doduše sve gori što stariji bivam, ali ipak još uvijek nisu dovoljno žestoki da me navedu da bacim Vinka preko palube.

Ali da se razumijemo... ne hvalim ja Vinka. S njime treba itekako biti oprezan. Ipak je to demon, s demonskom naravi, demonskim namjerama i demonskim metodama. A kao što rekoh - ne reži, ne grize i jako je simpatičan :-)

Link

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l cela mi, kuća bela? Si l mi, majko, prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu raku.
Videl nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l se, drevo, osušilo? Si l se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav’te majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: »Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!«

Link

... ako te to baš toliko veseli.

Meni ne smeta, jer kužim da onaj tko je bio dijelom nekog odnosa, u svakom slučaju snosi dio odgovornosti za događanja u tom odnosu. Pa tako i ja. A to, da li ti misliš da je to 20%, 50%, 80% ili 100%, meni je sasvim svejedno.

Jer tebi je ionako bitno samo to, da upirući prstom u mene, u potpunosti ekskulpiraš sebe. I naravno da to shvati što više ljudi oko tebe. Kao da ih je briga.

Ja ne bježim od svog dijela odgovornosti. Puno sam razmišljao o tome, razgovarao s ljudima.... Ali isključivo o mome dijelu odgovornosti, ne o tebi. Jer ja drugi put želim drugačije i bolje. Tebe nisam ni spomenuo. Na tvoj dio ionako ne mogu utjecati, pa što mi onda vrijedi gubiti vrijeme na lamentiranje o tome.

Ali ti si okrivila mene. OK, nek ti bude. No, što će ti to donijeti u sljedećoj priči? Ako sam ja kriv za sve, koliko i da li uopće išta vrijedi tvoje životno iskustvo? Da li to znači da si ti još uvijek tamo gdje si bila prije pola života? Ništa nisi naučila, ništa ne treba mijenjati, sve je ispravno i korektno. I drugi puta ćeš opet sve isto. Pa naravno, jer opet će netko drugi biti kriv.

Nema veze. Jebe mi se. Bit ću ja za sve kriv. Kao da to mora biti loše. Neki optimist bi možda rekao, da zadnjeg koji je pristao biti kriv za sve, pola svijeta slavi već preko dvije tisuće godina.

A Fish pjeva: "we're just sugar mice in the rain". I u pravu je. Baš to smo mi. Samo što si ti, za razliku od mene, ponijela kišobran. Od papira.

Link

Idem u akciju :-)))
Danas tekma, sutra roštilj, preksutra umiranje... nema me.

Link

Obzirom da ja živim u oblacima, imam određena znanja i iskustva vezano uz tu problematiku. Čak sam se ovaj put odlučio likovno izraziti i trebalo mi je skupiti malo hrabrosti za objaviti tako nešto, obzirom da je moje likovno izražavanje ostalo na razini trećeg osnovne :-).

Uglavnom, uvidjevši da imaš određenih problema s oblacima, dizajnirao sam samo za tebe tvoj oblak br. 8. U stvari, dizajnirao sam za tebe cijeli alternativni univerzum u vrlo pojednostavljenoj varijanti, no u centru toga je taj oblak br. 8.

E sad... zašto br. 8? Zato što imamo 9 brojeva i nulu. Sve dalje se ponavlja. Dao bih ja tebi najjači oblak - broj 9., ali njega je zauzeo Bryan Adams :-)). Pao mi je na pamet i br. 7., jer to je nekako značajan broj. No "number seven" me podsjeća na magarca iz "Grizzly Adams-a", pa sam se odlučio za br.8. Uostalom, to je zgodan broj za dvoje. Sve možeš vrlo lako dijeliti na jednake dijelove. Npr. ako imaš osam piva, možeš ih podijeliti svakom po 4, možeš svakom po 2, pa 4 spremiti... no to je već druga priča :-)

Kao što vidiš, tvoj oblak je najveći i najljepši. Jedini je bijele boje i takvog je oblika da se nadvio nad 7 preostalih, koji su crne boje. Ne dozvoljava im blizu i prisiljava ih da svoj sadržaj istresaju dolje, nekamo... ispod granice koja te zanima. Na tvom oblaku sije sunce i ne vidiš ništa osim vedrog neba iznad sebe. Naravno tu je i muzika, koja ti dopire sa svih strana.

Tebi prepuštam bojenje. Ti ćeš to bolje od mene. Ja bih sa svojim talentom mogao proizvesti neku sivo ili blijedo-zelenu varijantu, a to ne bi valjalo. Znači, oni leptiri, pa duga i tak to ... a možeš i dopuniti, dodati ono što misliš da treba;-)

Tu se onda možeš smjestiti i zauzeti položaj "A" ili "B", kako ti drago. Na neko vrijeme, naravno, jer ne može se u oblacima dugo ostati... Ponesi sa sobom ono što želiš, nešto ćeš tamo i naći, ima koječega - ako uspiješ pročitati. Ima na svim jezicima, kako je padalo na pamet, tako i na papir :-))

I naravno... povedi sa sobom onoga tko će ti biti ugodno društvo. Ako nemaš nikog pametnijeg, možeš povesti i mene. Ja ti se dobro snalazim među oblacima. Uvježbao sam i prisilna slijetanja... na nos. :))

No, to tebi neće trebati. Jer tvoj oblak br. 8 je dizajniran vrhunski, uloženi su svi raspoloživi resursi. I sigurno nećeš tresnuti dolje ;-)

Link
Link
Link

Malo sam se danas prisjetio tulumarenja od prije 20-ak godina. Posebno je zanimljiv bio jedan period, tijekom kojeg su starci od jednog frenda gradili vikendicu. To je trajalo neke 2-3 godine, a nama je to u životu značilo praznu gajbu svaki vikend. Doduše, morali smo u to i nešto uložiti, bilo je tu betonaža, nošenja cigli, krampanja i koječega još, ali u puno manjoj mjeri nego što je bilo dobrih tuluma.

Tu se mogla kartati bela i odraditi priprema za odlazak negdje van ( pod "pripremom" mislim cuganje jeftine cuge iz dućana na toplom i slične aktivnosti). A ako je netko htio solo gajbu za drugi vid zabave - to je mogao imati negdje od 23 do 3 ujutro, dok se ostatak ekipe nije vratio.

Meni su upravo ti "povratci" ostali u najdubljem sjećanju... koliko ih se uopće mogu sjetiti :-)). To su bili delirični izljevi emocija, otvaranje duše i srca, pjevanje i plakanje.... često do jutra i još dio idućeg prijepodneva :-))

Vanesa je bila 2 godine mlađa sestra od frenda i u početku nije pokazivala interes niti za nas niti za naš stil zabave. Ona bi sa svojim društvom otišla van i eventualno bi se kasnije vratila s dečkom ili nekom od frendica, uzela nam nešto cuge i zatvorila se u svoju sobu. No jednom se bila žestoko zaljubila i jedne večeri je to nesretno završilo, pa nam se Vanessa pridružila u jednom od "povrataka".

Bila je down i odmah smo je počeli "tretirati". Ubrzo je došlo vrijeme za pjevanje, a to je nekako moje područje, pa sam je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja sa mog repertoara, pitao što zna i što hoće pjevati. Zatražila je "We belong". Znao sam melodiju, ali ne i tekst, pa mi ga je ona zapisala. Uslijedilo je dvadesetak pokušaja, dok nismo usavršili "We belong", do te mjere da su ostali šutjeli i slušali. E sad, da li zbog toga što nas je bilo lijepo slušati, ili zbog toga što nije bilo pomoći... ne znam :-)

Kako je noć odmicala i raspoloženje se mijenjalo, tako "We belong" više nije bio prikladan. Ja sam počeo sa svojim late night repertoarom i u jednom trenutku je naišao Van Morrison i "Into the Mystic". Već lagano obamrla Vanesa trgnula se i počela "Yeeeees.....rock my gypsy soul" :-)))). Uslijedio je totalni delirij, grljenje, plakanje, ponavljanje pjesme 17 puta... i u tom raspoloženju je noć malo po malo došla kraju.

Drugi dan našli smo se na kavi i prepričavali dogodovštine. Vanesa nije mogla nahvaliti "terapiju", nesretna pedala koju je večer prije popila, doimala se miljama daleko. Nakon toga, to nam je postao tradicionalni repertoar. Kad god bismo se našli zajedno na nekom tulumu, svadbi i slično, uvijek bismo otpjevali "We belong" i "Into the Mystic". Svaku u svoje doba noći.

A i danas nam se zna dogoditi. Samo s vrata naše birtije u petak ili subotu predvečer začujem "Tonight you're gonna rock my gypsy soul". Hehe, jok ti ćeš :-)))))

Doduše rijetko je, ali je zato utoliko slađe. Ne bi ni valjalo da je prečesto.

Link
Link

Od sada pa nadalje, uvijek ću odojka začiniti Vegetom !

Jednom davno me jedna mlada dama uspjela nagovoriti da se zajedno upišemo na yogu. I ajde, otišli mi na trening.

Prvi dio mi se jako svidio, jer nekih pet minuta smo samo ležali. Onda se trenerica počela izvijati... pa noga za vrat, pa druga oko struka, pa lijevo, pa desno.... I onda sam je konačno pital, da kak ona misli da ja to isto napravim. Odgovorila mi je da vježbu, koju ne mogu odraditi fizički, odradim mentalno. Onak, u mislima.

Ti bokca, kad sam počel vježbati....

:-)))

Link

Jurica i Lidija bili su generacija. Svi smo zajedno išli u vrtić, pa u osnovnu školu, a njih dvoje čak i u srednju. Lidija je bila jedinica i svi smo je oduvijek zvali Lidač, a Jurica je bio Jurica samo u vrtiću, kasnije je naravno postao - Jura :-)

Jura i Lidač stanovali su u istom ulazu i uvijek su zajedno išli u osnovnu školu. Uvijek su se dobro slagali, iako su potpuno različiti. Ona je bila mirna, pametna i onako... odmjerena. Bila je odlikašica i svirala je violončelo. On je bio mangup, a osim pizdarija zanimali su ga jedino automobili. Djed mu je bio mehaničar i imao je svoju radionu u predgrađu. Jura mu je tamo često pomagao, a naročito ljeti, kad je tamo zarađivao kintu za more.

Prema Lidaču je Jura uvijek bio korektan, čak i pomalo nježan. Nosio joj je torbu, popravljao joj bicikl i štitio je od svega i svačega. Ona je pak njemu pomagala u vezi škole, od nje je prepisivao zadaće, k njoj je išao učiti dan prije testa, prepričavala mu je lektiru... i tako su se njih dvoje nadopunjavali i bili baš onako pravi frendovi.

Zajedno su se upisali i u srednju školu. Jura je na Lidačev nagovor pristao ići u pedagošku, uz svesrdno odobravanje njegove majke, svjesne da inače neće ništa završiti. I išlo mu je nekako, opet prepisujući i šlepajući se uz Lidača. I tako je bilo do trećeg srednje, kad je rat naprasno presjekao našu mladost na "before" i "after".

Jura se je odlučio prijaviti u vojsku i to je jedne večeri priopćio Lidaču na jednom od naših uobičajenih kvartovskih tuluma. Ona je popizdila i tada su se prvi put posvadili. Oboje su popili, cijelu večer su se svadili, da bi se na kraju pomirili i prvi put u životu - zabrijali zajedno. Tu večer su završili u krevetu, a Jura se drugo jutro ipak prijavio u vojsku. Lidač mu to nije mogla oprostiti. Ponovno su se posvadili, ali sada ozbiljno. Više nisu razgovarali.

Jura nije često dolazio kući, bio je valjda po svim ratištima i postao je članom 1. gardijske - profesionalni vojnik. Lidač je nakon srednje škole upisala medicinski fakultet i završila ga u roku. Jura je čitavo to vrijeme bio u vojsci, a u "Oluji" je teže ranjen te se je nakon rehabilitacije razvojačio. Dobio je nekakvu odštetu, pa se dokvalificirao, osposobio staru djedovu radionu i otvorio obrt. Preselio se bio u predgrađe i rijetko bi dolazio u kvart. Jednom je tako naišao u kafić, baš kad je i Lidač bila tamo. Ona je u to vrijeme radila u Traumi na hitnoj, imala je divlje radno vrijeme i isto je rijetko dolazila, ali eto... taj dan se sve poklopilo. Kad je ušao u kafić, ona je vrisnula tako da smo se svi uplašili, skočila na njega i zagrlila ga. Sjeli su sami za drugi stol i ostali tamo satima razgovarati.

Počeli su se viđati, trajalo je to nekoliko mjeseci, da bi jedne večeri objavili da će se vjenčati i da je Lidač - trudna. Uskoro su se vjenčali, digli kredit, uredili stan iznad Jurine radione i uselili.

Danas imaju troje djece. Jura vodi svoju radionu, ima dvojicu zaposlenih i relativno mu dobro ide. Lidač je često s njim u radioni, mušterije vole s njom popričati, svatko ima nekih zdravstvenih problema.... a ona kad god ima vremena, ima i volje.

Lidač je specijalizirala anesteziologiju... jbga ako nemaš vezu, ne možeš dobiti nijednu atraktivniju stipendiju, nego samo one koje "zlatna mladež" ne želi, ili nije u stanju završiti. Tijekom njene specijalizacije, o djeci se brinuo Jura, a nerijetko i njegovi dečki. I sada se zna dogoditi da Lidača nema po nekoliko dana, ali Juri to nimalo ne smeta. Zna koliko Lidač voli svoj posao i snalazi se kako god zna.

Jura nikad nije imao "pošten" auto. Uvijek vozi neko čudo, koje otkupi karambolirano, pa ga uredi i onda proda. Tako je preklani u vrijeme godišnjih odmora imao "Clia Sport" s kojim je svih petero išlo zajedno na more. Uključujući i velikog psa. Djeca su sjedila otraga, pas je bio naprijed Lidaču u krilu, a Jura je vozio. Kaže da su umirali od smijeha sve do Krka. Da mi je to bilo vidjeti....

Iz ove priče skužio sam da ipak postoji nešto... što se može nazvati ljubav. I da je ona moguća između dvoje ljudi različitog obrazovnog i socijalnog statusa. Doduše, pod uvjetom da je riječ o vrlo posebnim ljudima i vrlo posebnim okolnostima.

Bliži se zima, a s njom i sezona grijanja. Kod nas u Zagrebu, kućanstva koja nisu priključena na toplanu najčešće se griju na plin i to etažnim sustavima centralnog grijanja te imaju instalirane tzv. "kombi-bojlere". Oni koji se griju na drugi način, također vrlo često imaju bojlere koji im tada služe za pripremu tople vode.

Nemam namjeru "to get technical" na blogu "dejting-sajta", ali upravo čekam servisera za svoj bojler pa sam, eto, osjetio poriv da nešto napišem o tome. Motiv je u tome, što "na ovim prostorima" ljudi apstrahiraju činjenicu da strojeve i uređaje treba održavati. Osim naravno kad je riječ o automobilima, no oni "na ovim prostorima" ionako ne bivaju doživljavani kao strojevi, nego više kao statusni simboli, proteze za penise i razne slične kompenzacije... :-)) Pa se slijedom toga prema njima i odnosimo nešto drugačije.

Otprilike kao i u medicini, i kod "liječenja" strojeva imamo "preventivu" i "kurativu". Iako "kurativa" na prvu možda nekome zazvuči interesantnije ( :-)) ), ja ću se više posvetiti "preventivi".

Uvodna napomena, koju ne bi trebalo zaboraviti je, pojednostavljeno : U bojleru su zajedno struja, voda, vatra i plin. Poznato je da se struja i voda "ne vole", a vatra i plin se "vole" u vrlo kontroliranim uvjetima. Znači to treba biti sve ispravno i pod kontrolom.

Uoči zime prilično je mudro napraviti preventivni pregled sustava za grijanje, s posebnim naglaskom na bojler i dimnjak. Svi ozbiljniji servisi imaju opciju ugovornog održavanja, što je preporučljivo jer onda oni preuzmu brigu, pa vas podsjete, a i daju vam povoljnije cijene kad ste u ugovornom odnosu. O dimnjaku bi trebao voditi računa područni dimnjačar. Dobro je raspitati se o njemu, imati kontakt podatke, a svakako ne ignorirati njegovu obavijest u poštanskom sandučiću, o pregledu dimnjaka.

Znači, ispravan dimnjak i ispravan bojler smanjuju na minimum mogućnost incidenata, ne samo onih fatalnih, nego i onih bezazlenijih, a ipak neugodnih. Poput nestanka grijanja, ili tople vode dok je vani - 10 C.

Link

Kako te sad nema, jebotepataktvoj ?????
:-)))))

Link
Link
Link
Link

Je li sad OK?
;-)

Link

Ne kužim baš povijest, a politika mi obično uzrokuje probavne teškoće. Neću ulaziti u to, ali ne mogu ne primijetiti da se naše povijesno-političke rasprave svode uglavnom na propale ideologije prošlog stoljeća. Konkretno, dvije ideologije koje su odnijele milijune života i napravile ogromnu štetu, a mi ih eto, obije popušismo. I to bez filtera.

Dok se oko spomenutih pizdarija vode svakodnevne debate, ova priča iz naše, pa i ne tako pretjerano davne povijesti, uglavnom prolazi nezapaženo. A evo nekih činjenica, koje ukazuju na to, da su ovi dečki kužili foru i da nam ne bi bilo na odmet malo se podsjetiti kako su oni to radili, pa probati ponoviti bar dio toga:

- u 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu.

- knez (lat. rector) imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade.

- dana 27. siječnja 1416. godine Dubrovnik je prvi u Europi ukinuo ropstvo. To je izniman čin. Primjerice, Engleska je to učinila 1569., SAD 1865., a Brazil je trgovao ljudima sve do 1888

- Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjevjekovnih sustava kanalizacije, koji je i danas u upotrebi, dok su gradovi u Europi kao što su London, Pariz, i sl. grcali u fekalijama koje su, između ostalog izbacivali i na ulicu.

- godine 1301. godine uvedena je liječnička služba.

- od 1347. godine postoji u gradu starački dom.

- ljekarna Male Braće spada među najstarije u Europi. Za godinu osnutka ljekarne uzima se godina izgradnje samostana: 1317.

- prvi do sada poznati spomeni organiziranog sprječavanja i gašenja požara u Europi.

- karantena je izvoran dubrovački izum i prvi put uvode je 1377. za razliku od Mletaka koja je u doba kuge jednostavno zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, ili Milanskog vojvodstva koje je provodilo stroge i gotovo okrutne mjere kućnog pritvora i praktično zazidavanje oboljelih

- godine 1395. donesen je zakon o osiguranju koji je najstariji u Europi. Riječ je o pomorskom osiguranju. Ovaj zakon je tri stoljeća stariji od Lloydova osiguranja koji datira s kraja 17. st.

Sve ovo nije se događalo u Americi, Skandinaviji, ni Švicarskoj. Nego ovdje, na našim prostorima.