The Flying Dutchman

Nije loša ideja. Plandovati na obroncima Himalaje. Podsjeća na pastafarijanski raj s vulkanom pive i... ostalim sadržajima, da ne lajem sad :-)

Ali puni mjesec me fakat jebe. Kak se zove ta pojava, kad popizdiš od punog mjeseca? Selenopatija ?

No, (re)otkrio sam Texas ovih dana... baš su mi OK.

Link
Link
Link
Link
Link ;-)
Link
Link
Link
Link
Link

Link

Divni Homo Sapiens. Svaka jedinka živi za onu drugu. Štitimo se i čuvamo jedan drugome leđa. Pazimo se predatora...nikad nitko nikome ne čini nažao... jes kurac !

Ajd prestanimo se zajebavat.

Oćemo tako, il ćemo se uozbiljit ?? Zašto ne vjerujemo u jebenu Zubić-vilu ? . To mi je tak draga i logična priča, a ipak je nitko ne puši. Zakaj? Nekaj čudno?

Nije niš čudno, nego volimo vjerovat u pizdarije. Divno vilinsko biće koje mijenja zubiće za dukate nam ne igra. Igraju divni izljevi ljubavi Homo Sapiensa. Granatama po klincima i sl.... ma jbt.

Mi vjerujemo u "ljubav" :-))) Funny guys...ne tako davno i nas opališe "ljubavlju", zaboravili smo.
Ljubavlju te mlatim i tjeram u shelter... funny, funny guys :-)))

Dođi mi na porciju ljubavi... kak veli Forrest Gump - to ti je kutija čokoladnih bombona, nikad ne znaš kaj možeš izvući.
Možda šamar...

Puno više smo od prijatelja,
a puno manje od ljubavnika.

Izgleda da ćemo zauvijek imat nedovršenog posla :-)

Link
Link
Link

Kaj najbolje paše uz sedamdesete?

Ovo prvo:

Link
Link
Link
Link

ili ovo drugo:

Link
Link
Link
Link


Ili nekaj treće?

Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

(doma, telefon)

- Ej !
- Ej, Sanja.
- Kaj radiš?
- Niš, sjedim tu bezveze. Ti?
- U kurcu sam. Ajmo na cugu.
- Ajmo.

(kod Tarzana)

- Kaj je bilo?
- Nemam pojma... tak nekak mi došlo.
- NINAAAA, DAJ LITRU CRNJAKA !!!
- To te ja pitam. Natoči.
- Gle, Sanja... tu dole ti je prsten.
- Di je prsten?
- Na dnu bocuna.
- Ma je.
- Da je.
- Ajde ga izvadi onda.
- Nemrem. Nisam idiot da guram ruku u bocun crnjaka usred birtije. Moraš popiti.
- Bumo skupa?
- Ne bumo. Prsten nije za mene. Osim toga, ja pijem gemišt.

(nakon cca. 2 sata)

- Si dobro, Sanja ?
- Jok, ti si dobro.
- Ajd, još malo...
- EEEJ, POONOĆIIIIII..... NE ODLAZIIIIIII

(čuli tamburaši iz druge sale, pa prilaze.... pjevaju nešto o Dunavu)

- Ma odjebite, nabijem vas.... jebo vas Dunav... DAALA BIIII DALAAAA BI MU SVEEEEE...

(odlaze tamburaši natrag)

- NEEEEK OSTAVI JEEEE
- Ajde Sanja ... zadnja čaša
- OĆUUU MAGAZIIIN !!!
- Popijemo pa ideš doma. Pustim ti Magazin doma.
- Aj dobro... Ček, kaj je ovo? Boktejebo, pa tu je fakat prsten... HAHAAAAAA jebem te luda, kupil si mi prsten, odi sim...
- Ajd polako...metni ga na prst, popij, pa idemo.

(kod nje)

- PAALI MUZIKU..... EEEEEJ, PONOĆIIII.. ufff jebemtimater, zlo mi je
- Legni se malo.
- Ufff... kojikurac...hrrrrrr .... hrrrrr.

( drugo jutro)

- Ujebote, di sam, kaj se ovo desilo?
- Doma si.
- Aaaaa.... sjećam se da smo cugali.. a kaj ti radiš tu ?
- Niš, sjedim. Pazim da ne umreš.
- Jebote, nismo se valjda?
- Nismo se.
- Otkud je ono ovaj prsten?
- Našla si ga.
- Ne seri, sjećam se da si rekel da je u bocunu, ti si ga metnul nutra. Evo ti ga natrag.
- Neću. Tvoj je, ti si ga zaradila.
- Pa zakaj si mi kupil prsten?
- Nisam ga kupil tebi.
- Zakaj si ga onda dal meni?
- Tak. Nemam ga kome drugome dati.
- Hmmm.... ne pamtim da mi je neko poklonil prsten.
- Eto vidiš.
- Fala ti.
- Ma ne fali... nisi me zakurac zvala na cugu.
- Nisam. Bila sam totalno sjebana.
- Eto, sad buš dobro. Idem doma.
- Ja idem pod tuš.
- Bok, Sanja.
- Bok.

Link

Darko živi u maloj kući blizu mora. Kuća je kamena, solidno građena i dobro opremljena. Okućnica je taman onolika kolika treba biti, da bi zadovoljila za manji gospodarski objekt pored kojeg je i prostor za ljetnu uživanciju s neizbježnim roštiljem. I za vrt. Prekrasan, a opet vrlo funkcionalan kaskadno koncipiran vrt.

Nije to čudno, jer Darko je građevinski inženjer. I još k tome sposoban i poduzetan, pa je čitav život dobro zarađivao. I dok je radio u velikim firmama, a i kasnije kad je krenuo u privatan posao. Dakle, osim što je imao znanja imao je i novca sagraditi tu kućicu tako lijepu i funkcionalnu. Sagradio ju je za svoje umirovljene roditelje i za djecu, koji su isprva tamo provodili samo ljetne mjesece, a kasnije su se roditelji skroz preselili tamo. Logično, jer zime su blage, a vrt pruža mnogo. Daje besplatnu hranu, a omogućuje i produktivnu rekreaciju, što je dobro za umirovljenike.

Darku je posao rastao i rastao. Išlo mu je sve bolje i bolje, imao je sve više i više projekata, sve više i više zaposlenih. A i obveza. Došlo je vrijeme za izmaknuti se iz operative, prepustiti to drugima, a sebe usmjeriti na razvoj biznisa. Raditi NA sustavu, a ne U sustavu. Ali to Darko nije mogao. Ili nije znao. Ili oboje. Ambicija i nepovjerenje vrlo su loša kombinacija. Darko je počeo ispuštati uzde, nije više mogao kontrolirati toliku poslovnu aktivnost i na kraju je pukao.

Jedan veliki posao za koji je već nabavio i isporučio materijal propao je zajedno s velikom tvrtkom za koju je isporuka bila obavljena. Darko se nije uspio naplatiti, dobavljači su ga blokirali i njegova tvrtka je otišla u stečaj. A on u bolnicu na operaciju srca.

Da užas bude još veći, unutar narednih 6 mjeseci umrla su mu oba roditelja. Prvo otac – od srca. A nedugo zatim i majka. A žena... žena ga je ostavila. I to onda kada mu je bilo najteže. Jednostavno, pokupila stvari i otišla svojim roditeljima. Kasnije se udala za bivšeg nogometaša. Djeca su mu već odrasla i žive u Americi. Darko je ostao sam, bez ičega.

Darku fali još dosta godina do mirovine. Ima on još uvijek i znanja i sposobnosti za rad. Ima i poznanstava u struci i ne bi mu bio problem naći posao. A ni ženu, jer obzirom na svoje godine i sve što mu se dogodilo, još uvijek izgleda dobro. Ali nema više volje. Iscrpili su ga Izvukli su život iz njega.

Povukao se u svoju malu kuću blizu mora. Posvetio se svome vrtu. Dvije godine proveo je tako obrađujući ga i loveći ribu. Nije komunicirao ni sa kim, kada bi ga netko od prijatelja nazvao, odradio bi taj razgovor forme radi, dajući do znanja da je sretniji ako ga se ostavi na miru.

Ljetos sam sreo Darka potpuno slučajno. Bilo mu je drago i pozvao me na roštilj kod sebe. Prihvatio sam poziv i došao u tu njegovu malu kuću blizu mora. Iznenadio sam se kad sam vidio promjene. Gospodarski objekt prenamijenio je u mali stančić, a u kući je organizirao dva lijepa apartmana s pogledom na more.

Pitao sam ga kako je, što radi, kako živi. Rekao je da mu je dobro kao nikad prije. Moram priznati da mi je to zvučalo malo sumnjivo, no kako je vrijeme odmicalo, sve je više dolazila do izražaja njegova mirnoća, spokoj... što prije nisu bile njegove osobine, uvijek je bio nervozan i užurban. Shvatio sam da je sretan. Kaže da i dalje radi u vrtu i lovi ribu, jedino je na to dodao još malo turističke ponude. Izračunao je iznos novca koji mu godišnje treba da zadovolji sve svoje potrebe. I onog trena kad dostigne taj iznos – obustavlja iznajmljivanje i zatvara kuću. Jer voli mir.

Ne gleda vijesti i ne čita novine. Zimi kad ima više vremena čita klasike i gleda filmove. Uveo si je Max TV sa svim dodacima. Ne ide u kafiće, ne pije alkohol. Jedini porok mu je pušenje, ali i to je škijom nabavljenom „preko bivših poslovnih veza“ iz Hercegovine sveo na troškovni minimum.

Miran je i sretan. Kaže da je, kroz sve što mu se dogodilo, shvatio dvije stvari. Prva je da nikad ne treba „brojati tuđe pare“, a druga da se ne treba zamarati onim na što nemamo utjecaja.

Ja bih tu dodao još i treću stvar... da iz svake situacije treba znati i moći izvući maksimum. To Darko nije uočio, jer mu je prirođeno. To radi automatski, jer je sposoban i pametan čovjek.

Kad sam odlazio od Darka, sve mi se to činilo onako nerealnim. Kao da sam gledao neki film. Ali kako vrijeme prolazi i što više razmišljam o svemu, sve više razumijem Darka.

I sve mi se lakše zamisliti u njegovim cipelama. Darko je ukrotio svoje demone.

Link

EN PASSANT RULE

Igrao sam šah kao klinac. Iako nisam baš bio veliki znalac, volio sam ga igrati. Nedostajalo mi je strpljenja, pa sam radi brzopletosti često znao povući krivi potez i propustiti priliku. No, bio sam uvjeren da znam sva pravila te igre.
I sad... baš sam malo prije slučajno naišao na nekakav tekst o šahu i za oko mi je zapela ova formulacija iz naslova. „En passant rule“. U slobodnom prijevodu sa francuskog i engleskog, tome bi se moglo reći „Pravilo prolaska“. O čemu se tu radi? Prekopirat ću tekst...

„En passant je potez pješakom u šahu. Označava usputno uzimanje pješaka pješakom (fr.: en passant - u prolazu), kada je pješak sa svoje početne pozicije pomaknut za dva polja prošavši pored protivničkog pješaka, koji ga može (ali ne mora) uzeti, ali ga može uzeti samo u narednom potezu. Ako je to jedini potez, onda se pješak mora uzeti.
Jedino potezom en passant je moguće postići dvostruki šah, napasti kralja sa dvije figure, bez preduvjeta, da je figura sa kojom je kralj napadnut upravo pomaknuta.“

Sad imam osjećaj da mi je promaklo jedno vrlo važno pravilo. Nisam znao za njega dok sam igrao.
U stvari, to pravilo je više posebno nego važno. Neobično i jedinstveno. Sva druga pravila u šahu barem meni su logična i jasna. Ne znam doduše zašto imam taj osjećaj baš sada. Godinama nisam igrao šah. Možda je zato što je vrijeme tako tmurno i pada kiša, možda zato što sam nekakav umoran i bezvoljan, a možda zato što mislim na tebe. Više nego što bih trebao. Više nego što je normalno. Više nego što to uopće ima smisla i valjane osnove.
Udružili se moji demoni. Iako ih nema puno, djeluju vrlo koordinirano i savršeno se nadopunjuju. Željko se probudio, a Sanja mu dala ruku odmah na prvu. Misli samo naviru, teku turbulentnim tokom kroz te vijuge u mojoj glavi, udaraju o stijenke i udaraju jedna o drugu.

I gdje sam sad? Evo sjedim ovdje zamišljajući sljedeću partiju šaha. Zamišljajući kako ću primijeniti svoj „en passant rule“. Svoje pravilo prolaska. Pored tebe. Svaki put. Kad sjediš za stolom i radiš nešto na računalu, kad stojiš za štednjakom, kad ležiš i gledaš televiziju. Kad si sretna, kad si ljuta, kad si depresivna, ubrzana, usporena, nabrijana, bezvoljna, svakakva, nikakva ... uvijek. Naučio sam sada to pravilo i neću si dozvoliti da ikad prođem pored tebe bez da te dodirnem. Samo ću lagano zavući ruku ispod tvoje kose i onako dlanom ti proći od potiljka naniže na vrat. Samo to. Onako, usput... „en passant“.

Uzet ću si vremena i strpljenja za to. Važno je to pravilo. No, dobro...ne toliko važno, već više onako posebno, neobično i jedinstveno. Kao i ti :).

Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

Link

Postoji li ljetni san? Znam da zimski postoji, sanjaju ga medvjedi, vjeverice, jazavci i slična ekipa. Nikad mi nije išla biologija... Jebemu, iako sumnjam - možda čak i postoji neka egzotična vrsta goveda koja spava ljeti. Ako ne, onda ću ja to ljetos patentirati :-)

Prvo ću se zavaljati ko hijena. Baš ovako kako kaže ova dama u spotu - "njihati se na lusteru", "letjeti kao ptica kroz noć...", a onda idem spat.

Nek me netko probudi tamo negdje u listopadu....

Link

Link

Prizor na ovoj fotografiji meni je jedan od najdražih. Ovo se može vidjeti sa autoceste prema Zagrebu iz pravca Karlovca, kad se prođe oznaka devetog kilometra. Znači, neposredno kad se prođe ona mala zelena pločica uz autocestu s brojem 9.

S ovog mjesta se prvi put vidi Zagreb :-). Puno sam radio (i još uvijek radim) po terenu i uvijek sam se dobrog raspoloženja vraćao doma u Zagreb. A kad bih ga ugledao nakon te "devetke", raspoloženje bi mi se dodatno poboljšalo. Prošli puta, baš kada sam ovo slikao, kolega koji je vozio je izjavio kako je primijetio da baš svaki put komentiram tu "devetku", da nakon toga upadam u nekakvo euforično stanje, hvatam telefon, počinjem zvati, dogovarati.... pa rekoh, da konačno to i ovjekovječim :-)

Baš volim taj svoj grad. Onako praaavo :-). Iako sam često nezadovoljan koječime ovdje, jako teško si mogu zamisliti da živim negdje drugdje.

Link
Link
Link
Link
Link
Link

Cindy je jučer imala rođendan. Šugava račica :-)). Zakasnil sam radi glupave tekme... uvijek se nepotrebno navučem na ta sranja, frajeri mažu milijune, a ja se nerviram... psmtr :-((

Ali jučer je sve dok ne svane danas, tj. dok se ne zbudim. So, Cindy... sretan ti :-))

Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

Nabavio sam bocu. Sad samo još trebam napisati pismo... i naravno osloboditi bocu njenog sadržaja, kako bih ga uspio metnuti unutra. Pismo u bocu naravno ;-).

Kakva pisma se stavljaju u bocu? Ja bih rekao da se u ta pisma pišu stvari za koje se smatra da ih nema smisla nekome pričati. Stvari koje je lakše nasloviti na nekog nepoznatog, nego ih uputiti nekome ciljano. Stvari za koje mislimo da neće nikoga zanimati.

Ja ću pisati o jednom mjestu. Mjestu s kojeg sam jednom otišao, a sada sam se vratio. Iako na prvi pogled sve izgleda otprilike kako je izgledalo i ranije, mnoge stvari su se ipak promijenile. Sitnice prije svega. Detalji.

Volim ovo mjesto. Tu sam odrastao, tu sam proveo djetinjstvo i mladost. Da budem precizniji, prvi dio mladosti. Jer nismo još stari, jebiga :-).

Tijekom ljeta spavao sam s otvorenim prozorom. Budio me cvrkut "dvojke" u zavoju dok je skretala iz Mihanovićeve na Glavni. A i roktanje onih starih dizelskih lokomotiva kaj su vlekle zagorski cug. Miris ispušnih plinova tadašnjih limuzina (od kojih je "Watrburg" bio apsolutni šampion) ispunjavao mi je sobu.

Stepenice u haustoru bile su kamene, stare... jbga zgrada je građena 1878. godine. Od silnog trošenja su se izlizale i deformirale, pa su znale biti opasne, a pogotovo kad bi pala kiša, ili nakon što bi ih oprali. Iako sam se znao penjati i spuštati tim stepenicama u svakakvim stanjima, nikad se nisam okliznuo. Doktorirao sam te jebene stepenice :-)

Pamtim i bravu na ulaznim vratima. Zapinjala je. Imao sam nekakav grif lijevom rukom za otključavanje tih vrata, iako sam dešnjak. Čak i zavaljan ko hijena sam otključavao ta vrata lijevom rukom. Desnom oslonjen na zid :-)

To je nekoliko detalja koje pamtim. Nekoliko mirisa, zvukova i osjeta.

Sada je to malo drugačije. "Dvojka" više ne škripi, jer je pruga nova, a i tramvaji. Željeznica se isto malo modernizirala. Ispušni plinovi vonjaju blaže, jer nova vozila su ekološki prihvatljivija. A sad imam i PVC stolariju i klima uređaj, pa niti ne trebam držati prozor otvorenim tijekom noći.

Stepenice su još uvijek iste, s tim što su stavili protuklizne trake, pa njihovo korištenje nije više toliki izazov. Bravu su promijenili, sad imamo onu protuprovalnu koja ne zapinje. No i dalje je automatizmom otključavam lijevom rukom.

I tak... Halid bi rekao "Sve isto je, ali ništa isto nije...". Idem sad osloboditi bocu :-))

Link
Link

Niš ne kuži, nitko ne kuži njega. Uvijek nekaj zajebe, nikad niš ne napravi kak treba. Tinejdžer s četri banke, neozbiljan i nepouzdan. Napije se, pa se onda poslije preznojava, puše po alkoholu, dekoncentriran je i jede govna. Nikad ne znaš kaj misli i kaj je u stanju napraviti. Boli ga kurac za sve, a opet ga svaki kurac pogađa. Kad je pod pritiskom onda funkcionira besprijekorno, a kad nije onda drajva na prazno i opet jede govna.

Govedo. I točka.

Link

Bianca je demonica blijedog lica, snenog pogleda i tihog glasa. Zaštitnica koja vuče brod prema pučini. Štiti samoćom i tišinom. Pojavljuje se svako malo, gleda me zavodljivim i neodoljivim pogledom i šapuće: "Dođi sa mnom. Isplovimo na pučinu, daleko od obale, tamo gdje se ne vidi ništa osim valova. Tamo gdje u zoru sunce izlazi iz mora i u suton opet tone u njega. Budi sa mnom. Imat ćeš sve što ti treba, a nitko ti neće moći naštetiti"
Link

Bianca me uvjerava da mi nije potreban nitko. Tvrdi da čovjek može biti sam sebi dovoljan, samo ako to želi.
Link

Omiljeni ambijenti su joj ogromni prostori u potpunoj tišini. Poput prazne crkve, gdje svaki pa i najtiši zvuk odjekne kao eksplozija, pa čovjeku nekako dođe da zavoli tu tišinu. Počne uživati u njoj i počnu ga nervirati ti zvukovi, to nepotrebno narušavanje tišine i s vremenom se navuče na to.
Link.

Bianca je demonica koja pruža lažnu zaštitu i kratkotrajnu utjehu svojim tezama da je tišina glazba, samoća party, a tuga blagoslov.
Link

Svi ti demoni zajebati su. Ne možeš im se oduprijeti, a ne želiš im se prepustiti.
Zajebato...

Link

Inverzija, u meteorološkom smislu značenja, je odstupanje od uobičajene promjene nekog meteorološkog parametra sa visinom. S obzirom da, na primjer, temperatura obično opada sa visinom, temperaturna inverzija je porast temperature sa visinom. Javlja se npr. za noćnog hlađenja, ili pri prodoru hladne zračne mase tako da se sloj hladnijeg (gušćeg) zraka nađe ispod sloja toplog (rijeđeg) zraka. Tada je atmosfera statički stabilna.

Slika pokazuje piramidu podijeljenu horizontalno na tri dijela, koji nisu jednaki u smislu površine. Najdonji segment je najveći, a narančasta boja simbolizira njegovu toplinu. Kako idemo prema gore, tako su segmenti sve manji i hladniji. Najgornji segment je najmanji i najhladniji. Kao što je npr. na vrhu planine često hladno, vjetrovito i maglovito.

Možemo pretpostaviti da odnos dvoje ljudi obično počne na vrhu piramide. Na vrhu nam je vrlo malo toga poznato, iako se možda čini da za lijepog vremena pogled puca na sve strane i da se vidi puno toga. Vidi se doduše, ali ne i ono bitno. Ne vidi se baza, niti unutrašnjost piramide. Ne vidi se na čemu stoji i od čega je sazdana. Do tih podataka se dolazi kasnije, dubinskim istraživanjima. I tu su često moguća razočaranja, jer nije rijetkost da je piramida koja je smještena u lijepom krajoliku i s lijepom fasadom, sagrađena na slabim temeljima i od lošeg materijala. Ovakav razvoj odnosa, odozgo prema gore, definitivno je najčešći. Za prodrijeti do baze piramide treba vremena. Ono najbitnije, saznamo tek kasnije. Nekad prekasno.

Ali ponekad, kao i u meteorologiji, i ovdje dođe do inverzije. Iz nekog razloga dođe do odstupanja od uobičajenog tijeka odvijanja procesa. Pa nam se nekako dogodi, da uspijemo u neki odnos krenuti od dna. Da dođemo u priliku prokopati tunel ravno u bazu i najprije uspijemo istražiti onaj najveći i najbitniji dio piramide, na kojem sve stoji. Pa se onda polako penjemo prema gore i istražujemo iznutra... i onda kad dođemo na vrh shvatimo da nas više ništa ne može iznenaditi. Ostalo je vrlo malo toga za istražiti, a i to se nalazi na površini i može se lako razgrnuti. Odjednom shvatimo da stojimo na samom vrhu. Stojimo čvrsto na poznatom terenu.

I atmosfera je statički stabilna... na duže vrijeme :-)

Link