Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ne znam za druge, al meni zbilja glupo iznositi koliko ekipe mi pogledalo profil, koliko ja, jesam li u ignoru, vipu, pipu, džipu, jel mi ističe premium svaki put kad ističe.
Govorim djeci, a sad bih trebala i sebi da držim jezik za zubima kad nemam što pametno, al on radi, u ovom slučaju prstići.
Priznajem, danas mi malo teretan dan, čeka me jedan teži razgovor, pa bolje da ovdje lagano izbacim frustraciju, a tamo zadržim hladnu glavu i miran glas.
Valjda je takav dan, ne znam.
Ali, da...
Mudrije bi mi bilo ne reagirati, ne primjećivati, pročitati koralinu poeziju, nasmijati se veginim živinama, odmahnuti rukom i odlogirati se.
Al, nisam ja sklona uvijek mudrim solucijama, nego, što na umu to na drumu.
Pa...

;)

Takav početak poruke me dočekao jutros na messengeru, od jednog davnog tipkača ovdje sa iskre.
Davno smo tipkali, davno, kad sam stidljivo bauljala blogom, kad sam puno više tipkala do kasno u noć, nadmudrivala se, zezala, igrala igrice jedan na jednu, otkrivala sebe sebi nepoznatu...
Nakon nekoliko mjeseci tipkanja, popili smo kavu, njih nekoliko zapravo, čak je i neka simpatijica bila, al nismo ništa konkretno realizirali.
Nekoliko ovlaš poljubaca, zagrljaja i to je to, od sočnih detalja.
Zaključili smo da se puno bolje zabavljamo tipkajući, riječima u virtuali, svako u svom svijetu i da se tako puno bolje i razumijemo.
I postali smo jedno drugom, jedno duže vrijeme, svojevrstan filter kod nekih budućih potencijalnih uparivanja. Komunikacija je malo po malo utihnula kad se on upustio u ozbiljnu vezu sa malo ljubomornom ženom. A kako ljubomornoj ženi objasniti da mi samo tipkamo s vremena na vrijeme, bez ikakvih namjera?
Nikako.
Zato je naša komunikacija utihnula, jer...i nismo bili prijatelji u pravom smislu riječi...nego, eto...supatnici na iskri koji se kuže.
No...

Nastavak jutrošnje poruke je glasio otprike ovako :" Jesam ja zbilja tako loš u zbilji, nezanimljiv, neživotan, poluenergičan, suhoparan, monoton, neduhovit? Evo, razišli se M i ja prije par mjeseci, malo mi bilo previše tog gušenja s njene strane, pa se bacio opet malo u virtualu nakon dvije godine pauze. Heeeej, i zbilja ispadam bolji na papiru, nego u zbilji i"...za kraj poruke onaj emotikon za plač.

Razmislila sam, odgovorila mu kako samo treba naletiti na pravu u zbilji, jebeš papir i virtualu i tipkanje i sve nešto u tom stilu.
Nije mi ništa na to odgovorio.
I sad se mislim dok čitam blogove i komentare u zadnje vrijeme, jer ne tipkam već dugo...ima, brate mili, dosadnih i monotonih i predvidivih i napornih.
Kako takvi privuku ženu?
Mene uvijek nešto trknuto, pomaknuto, malo na rubu privuče, pa ako kliknemo, jebotemish...uvijek nekako tako i plešemo.
Malo na rubu, malo oko njega, malo u zbilji, malo u igri.

Koliko smo tamo i ovamo i onamo drugačiji?
Gdje smo autentični?
Izvana ili iznutra?
Gdje imamo figu u džepu, a gdje otvorene ruke?

Pitam se malo...

:)

Nikad nije dobro kad mi mozak previše radi.
Prazan stan me dočekao, prošetala psa, napravila nešto nabrzinu za klopu i sjela pred TV sa šalicom kave.
Vrte se slike na ekranu, plešu mi pred očima, gledam a ne vidim, meni neki moji filmovi u glavi, neke odluke vrtim, važem nove, iznosim sebi argumente pro i kontra, jel vrijeme nešto poduzeti ili pustiti još malo neka se stvari polako iskristaliziraju, jer nikad nije čovjek sam, uvijek ima još nekih okolo, nekih koji su ili žrtve ili akteri u cijeloj priči.
Nije ništa dramatično, ništa od životne važnosti, ali sitnica na sitnicu i nakupi se.
I kad sam treći put pokušala srknuti kavu koje više nije bilo u šalici, shvatih da je u radu spas.
Da od ovakvog mozganja nemam ništa.
I sada me veseli pogled na počišćenu ostavu, dvije vreće smeća bačeno, odmah se bolje osjećam.
Tako treba i sa nakupljenim nepotrebnim stvarima u glavi.
Bezveze tamo čuči, zaklanja pogled, nema mjesta za nove stvari, za nove ideje.
Kad se predugo začahurimo u poznatom okruženju, ni ne primjetimo više zašto je to baš tu iako nikome ne koristi.
Ajd, ostavu sam riješila.
Jedno po jedno.
:))

Rijetko se čujemo, još rjeđe vidimo, moj bivši muž i ja.
Jel bih voljela da smo bolje povezani, da bar jednom mjesečno sjednemo s klinkama i provedemo koji sat skupa, eto, da one vide da se ne mrzimo, da nije kraj svijeta ako smo rastavljeni?
Vjerojatno bih...u idealnom svijetu, u nekom filmu u mojoj glavi.
No, ne pišem ja scenarij za život, a svaki naš susret izvuče vrlo brzo na površinu gorčinu, mulj i ostavi onaj gadan okus u ustima kao kad imate žgaravicu, peče, smeta, iritira...
Danas smo se morali vidjeti, obaviti nešto skupa kao roditelji, čak smo i kavu nabrzinu popili, na njegov prijedlog.
Nismo se znali vidjeti mjesecima iako nas dijeli 40ak kilometara, a drugi tjedan odlazi na drugi kraj svijeta, pa valjda osjetio potrebu da kaže koju riječ.
I tako on meni objašnjava kamo ide, koliko ostaje, bla bla bla...ja slušam a ne čujem.
Zapravo me se konkretno i ne tiče.
Previše dana prošlo od kada smo se razdvojili, gledam ga i pokušavam vidjeti jel ima išta od onog sjaja u očima, smijao se očima, ak me kužite...
Ništa.
Izlazimo iz kafića i on mene, onak iz čista mira, a nikad u ovih 13 godina nismo ni spomenuli nešto slično, upita :" Jesi ikad pomislila kakvi bismo bili oboje da se nismo rastali, kako bi nam bilo?"
" Znajući sve, rastali bismo se kad tad, ipak smo prerazličiti u dosta stvari"
Rekoh mu još nek se čuva i javi curama povremeno.
Gledam ga kako odlazi dok ona kišica pada i razmišljam koja JA je NJEGA voljela.
Neka druga.
Mlada, naivna, blesava, entuzijastična, lakovjerna, luda, zaljubljena, jesam već rekla mlada...
I ne rekoh naglas, ali u sebi sam odgovorila na ono njegovo pitanje da smo ostali skupa prvo bih zamrzila sebe, pa njega, ili obrnuto, nebitno...ali ne bi to bio život, ni preživljavanje, podnošenje možda...hm, vegetiranje zapravo.
Održavanje na aparatima organizma koji je već odavno umro.
Nema ga, ali sve okolo umjetno to drži.
Znam da nije on pitao to kao kajanje ili tako nešto, nije on taj tip, i ne bi ni on ponovno sa mnom, zbilja smo otišli na dvije strane svijeta, ali se možda isto pitao kakav bi bio on, kakva bi bila ja da smo ostali jedno pored drugoga.
Zbilja rijetko razmišljam o tome, ali znam da ne bih bila ova ovca.
Ljudi nas oblikuju, ko glinu.
A pazi ovo, život me ne mazi, svaka godina nosi neke bure, što s klinkama, što meni, što dragim mi ljudima, a opet kad sve podvučem, ja bih isto.
Dalje, bez njega.
Svaki susret s njim mi potvrdi da je to bila dobra odluka.
I da je s razlogom bivši.
Da...bemti, mlado ludo, a misli pokupilo svu pamet ovog svijeta.
Tko prizna pola mu se prašta, vele, ja sam sebi tu ludost davno oprostila.

I tak...

Spakirana u 15 kartona i dvije torbe, jednom koferu...
Veli ona, kako odlazi i plan je da se više ne vraća.
Večeras zadnji put spava u svom krevetu.
Nisam uopće svjesna.
Pomogla sam joj spakirati stvari do kraja.
I onda mi sine kako joj više neću pohati kruh ujutro.
Kuhati čaj kad je gladna.
Peglati majicu prije izlaska.
Farbati ju.
Smirivati nervoznu, tješiti tužnu, svađati se s njom, grliti je.
Ne ide daleko, dva kvarta dalje, ali...neće više živjeti pod mojim krovom.
Stislo malo oko srca.
Malo više.
Ali to je normalno jer djeca rastu i nisu više djeca.
E, da...

Predstava teatra Rugantino.
Nastala po pričama koje su obični ljudi pisali na Forumu.hr, pod zajedničkim nazivom, Kad si jadna šupendara - o bivšim ljubavima.

E, svatko je od nas doživio, bar vjerujem većina nas, da zbog ljubavi radimo razne gluposti, manje ili veće.
Čekamo poziv danima.
Zanemarujemo prijatelje samo radi njega/nje.
Gubimo posao.
Odričemo se obitelji na najbrutalniji način.
Na koncu, odričemo se sebe jer vjerujemo da je to najbolje da bismo zadržali ljubav.
" Imaš dva tjedna da se opet zaljubim u tebe...napravi nešto od sebe da se opet zaljubim"
Njoj sine.
" Znam! Vrlo jednostavno ću ga navesti da se zaljubi u mene, samo trebam biti sve što nisam"
Nakon što ju je uvjerio da je naporna, dosadna, nezanimljiva, da nema sexualnu energiju, nesigurna, posesivna...
Vrlo jednostavno.
Samo treba biti sve što nije, i on će se opet zaljubiti u nju.

Predstava nema neku veliku umjetničku vrijednost, ali je izuzetno zanimljivo i zorno prikazano kako manipuliramo i kako bivamo izmanipulirani kad smo željni ljubavi.

Nedaobog nikome da tako žeđa, da dopustimo da nas gaze i pri tome nas uvjeravaju da je to u ime ljubavi.
Nema tu ni lj od ljudoskosti, a tek ljubavi.

Nije tema za cvrkutavo jutro, ali mene od sinoć drži, još malo pod dojmom, a svega toga oko nas, čak bi se i o bloškim javnim ljubavima mogla predstava napraviti.

Uvijek blogerica.
:)
Shvatih da mi ponekad falite, vi tamo neki virtualni likovi.
I fali mi ova bijela površina na koju sam se znala dobrano "istovariti"...

I kad bih pucala od bijesa, i kad bih skakala od sreće...i kad bih samo onak, malo bezveze, trkeljala do besmisla.

I jest.
Život čudesan.
I život je čudo.

I ja ga živim i grlim.
I sretna sam.
I kad nije onakav kakvog ga zacrtamo u svojim malim glavama.
Netko to od gore vidi sve.
I povlači konce.
I igra se.
Ja prihvatila igru.
I danas se smijem.
Unatoč i usprkos.

Ono kad podvučete crtu ispod nekih brojki i slova, zbrajate, oduzimate, množite, dijelite...ja u pozititivi.

Čudesna i čudna godina na izmaku, jedna od onih koje se pamte.

Sretan vam Božić!
Što god vam značio današnji blagdan, želim vam svako dobro i puno smijeha i nekoliko dobrih ljudi.

:))

Uhvatila zadnjih 20ak minuta filma "How to make an american quitl"
Gledala sam ga već, pravi ženski film, muškarci su tu u drugom planu, ali oko njih se sve vrti.
Oko ljubavi prema njima, oko njihovih odlazaka, nevjera, povrataka, dilema, obmana...
Kako to već ide u muško ženskim odnosima.
Nikad nije plošno, jednostavno.
U jednoj sceni pita mlada žena, stariju, iskusniju, da treba birati za koga bi se udala, dobrog prijatelja ili dobrog ljubavnika
Ova odgovara kako bi se udala za srodnu dušu.
A srodna duša je sve...onaj s kojim dišeš u ritmu i kad niste blizu, onaj koji te osjeti tvoju radost i kad ne vrištiš od sreće, onaj s kojim razgovori traju, onaj koji te ne može prestati ljubiti...
Onaj koji ti kaže kada griješiš.
I svejedno te zagrli, iako zna da ćeš opet pretjerati u glupostima i krenuti možda krivim putem.
Onaj koji prepoznaje trenutak šutnje...i šuti s tobom.

Ne mislim se udavati, da me ne biste pogrešno shvatili, zbilja ne mislim, jednom mi bilo dosta...ali, lijepo je malo odljepiti se od zemlje i maštati nakratko.
Mada i na zemlji zna biti jako zanimljivo ako si tako posložimo.


Ugodan vam vikend, dragi blogeri i blogerice.

:))

U krevetu Hrvatica i Crnogorac.
U naletu strasti zaviče ona : Straga! Straga!
Na to će on: Nije ga stra, no mi se papuče kližu.

I ajd ti onda ukliži.

:))

Našli smo se.
A bilo je samo "hoćemo skupa poslušati neku svirku?"
Nismo poslušali svirku koju smo planirali.
Popeli smo se na Gornji Grad i naišli na neku drugu svirku.
I sjeli na klupu, uzeli pivu i slušali...jedno drugo.
U pozadini je sviralo.
Neki rock, čini mi se.
Znate onaj osjećaj kad ti neki glas govori "daleki ste si, različiti, nemate previše dodirnih točaka, živite totalno dva paralelna života, nema baš previše šanse da se ti vaši pravci negdje dodiruju."
E da, taj glas vrišti, a duša i usne se smiju, jer je ugodno društvo, jer razgovara o svemu bez previše zadrške, jer je nenormalno normalan, jer...
Kad se malo odmaknem od nas, znam da nam je tako dobro skupa u tom našem malom svemiru koji smo stvorili.
Živimo svaki svoje živote, nesavršene, i dalje ja svoju djecu sama hendlam, radim, kad mi se plače, plačem, ali sada imam mjesto za odmoriti dušu.
I imam se s kim smijati glupostima koje su valjda samo nama smiješne.
I tako dan po dan...razvukli smo ljeto.
S mirisom grožđa stigli u jesen.
Jesam vam rekla da ima zlatne ruke...i šuška dok govori.
I nije savršen, daleko od toga.
Ali, ima ono nešto.
Meni dovoljno da budem sretna.
Da se radujem svakom susretu.
I onda mi sine ona blesava rečrnica koju sam jednom davno napisala ovdje, kao naslov zapisa.
Mislim čak prvog svog ovdje.
"Imam ja svoj život, samo sam napravio mjesta za tebe"
Točno tako se osjećam.
Nisam se odrekla sebe, svojih misli, ideja, svog ludila, svog života, ne očekujem da budem centar nečijeg svemira, niti ne tražim Sunce oko kojeg ću se ja okretati...valjda smo one paralele malo primakli, dotakli se i sada se igramo jagodicama prstiju, jezicima, očima, mislima...
I idemo dan po dan.

"Možda nemam jahtu,
al nisi ni ti Severina"...

Tako nekako.
Ponuda i potražnja.

Možete sada reći :"jeb'se ofco, ne pravi se finija nego jesi", ali je tako.
Predvidivi smo postali, i ja sama sebi, za popizdit!
Ne očekuje da me itko zabavlja, da se razumijemo.
Nisam ovdje u potrazi za klaunovima i dvorskim ludama.
Al...fakat ta bloška dinamika pljuckanja, kajlanja, smijuljenja, ja to gledam malo sa strane pa mi nije uvijek jasno.
Možda je ono što je koko rekla i najbliže istini.
Toliko smo se ogolili jedni drugima kroz ovo vrijeme, pa smo ko prosječna obitelj, nekad diskunkcionalni, nekad podrška jedni drugima, nekad sretni radi tuđeg uspjeha, a već u sljedećem trenu ljubomorni radi pažnje koju je sister dobila više nego ja.
Takvi smo kakvi smo.
Ja danas malkice nadrkana jer mi je riknuo ventilator, bolje da po vama pucam, nego po klinkama.
A vi, ko prava obitelj, u sebi ćete psovati moju nadrkanost, a na van će biti uz smiješak :" Samo ti je loš dan".
Već ću ja za koji dan lepršavo.
Ako ne o sebi, a ono o susjedima.
Da Rex bude u tijeku što se dešava u mom malom selu.

:))

Jedan prvi zajednički vikend.
Pobacane stvari u torbi, neseser, šminka, par komada odjeće, rublje, mobitel, punjač, četka, par uvijača, vlažne maramice, četkica za zube, krema...i još pokoja sitnica.
Mi žene puno stvari vučemo sa sobom.
A sigurno poznajete i one žene koje vam se čine poznate i onda vam sine da ju vidite prvi put bez trunke šminke na licu.
No, tih malo ratničkih boja nas čini sigurnijima, samopuzdanijima.
Nisam niti ja puno drugačija.
No, mene se prepoznaje i bez šminke, ja to u pet minuta natrackam i idemo.
I da...skužim ja dok tako sjedam u bus kako nemam nesesera sa šminkom u torbi, među svim onim sitnicima.
Da se vratim, kasno je, tamo kamo idem nema baš nekih parfumerija, nema mi druge, nego probuditi se i bez ikakve maske sjesti ispred njega i dok pijemo prvu jutranju kavu ogoliti se do kraja...pokazati svaku nesavršenost i svaku boru i...sve.
Zašto sam se sjetila ovog vikenda?
Neki dan pita mene moje najstarije dijete jesam li svjesna da sam opet počela hrkati.
Bemti sinuse i sve.
I onda se počne smijati.
Veli :" Zamisli, nađeš komada, idete prvi put skupa spavati, kako ćeš ti njemu reći da povremeno hrčeš, nimalo damski, majko moja draga"
I nasmije se tako slatko.
I ja s njom.
E da, srećom da ne tražim savršenstvo u ljudima jer sam i sama daleko od savršenstva.
A nema boljeg osjećaja nego kad se možeš ogoliti i bez ikakve maske pogledati čovjeka u oči.
I skupa se smijati.
Ja nisam odustala.
Jer znam da nas ima puno nesvršenih.

U petak sam imala dva telefonska poziva.
Oba sa mirisom mora.
Mislim, zovu cure da se pohvale kako guštaju, da mi malo natrljaju na nos to što se ja nisam maknula iz Zagreba, dok one dupeta brčkaju, a mozak na off.
A ono pozivi sa vijestima.
Jedna skače od sreće jer je napokon trudna, silno žele bebu ona i dragi, skoro se pomirila s time da će ostati zauvijek samo teta, a ono...bingo!
Još sam bila ushićena zbog nje, kad se sjetim kako imam dva propuštena poziva od druge.
Ona uplakana.
Nešto nije dobro.
Imala je operaciju početkom godine.
Rak dojke.
Nešto je napipala opet!
A par godina starija od mene.
Stigla u Zagreb, naravno.
Zvala svog onkologa da se naruči za sutra.
Jutros smo se malo isplakale uz kavu, i onda ona: " Ma mogu ja ovo. Jednom sam ga zahebala, budem i drugi put."

E jebemti kako se u životu stvari mijenjaju iz minute u minutu.
Ono što jest sada, ne mora nužno biti za dva sata.
I stalno sebi govorim: " Jebatga, ofco, nemaš svo vrijeme ovog svijeta"
A odluke odgađamo.
Važemo.
Razmišljamo nekad predugo.
A treba se samo prepustiti osjećaju.
Onom dobrom.
Neka vodi.