Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

" HRVATI u velikom broju odlaze iz zemlje, a jedan od onih koji je bolji život odlučio potražiti u Švedskoj je i novinar Slobodan Mufić.

Kao i neki drugi roditelji prije njega, i on je odlučio podijeliti iskustvo svoje kćeri u švedskom obrazovnom sustavu.

"Sredina prošlog kolovoza, ugodno ljeto u Švedskoj. Mi smo Mi, a On je ravnatelj osnovne škole Lunden, udaljene 200 metara od našeg stana.

Mi: Preselili smo se nedavno u Švedsku i imamo 11-godišnju kći koju želimo upisati.

On: Dobro, popunite ovaj obrazac, treba nam nekoliko osnovnih informacija o vašoj kćeri.

Mi: Znate, ona ne zna švedski.

On: Dobro, naučit će.

Mi: Možda bi isprva trebala raditi po posebnom programu?

On: Postoji i ta mogućnost, ali mi mislimo da će najbolje i najbrže naučiti švedski u razredu s ostalom djecom. Uostalom, jedna nastavnica švedskog jezika radit će dva sata dnevno samo s njom.

Mi: Što Leona treba ponijeti u školu?

On: Ništa. Knjige, bilježnice, olovke, gumice, šiljila, ravnala, trokute, bojice... sve će dobiti ovdje. Mora samo voditi računa da baterija na iPadu ne bude prazna.

Mi: Znači, moramo joj kupiti iPad?

On: Ma ne, iPad će dobiti u školi, da se lakše snalazi s prevođenjem i učenjem, ali mora sama paziti na bateriju.

Mi: Treba li djetetu spremiti neku hranu za školu?

On: Nema potrebe, doručak je od 7:30, a ručak u 12:00. Svaki dan imamo dva menija, mesni i vegetarijanski.

Mi: Mislite li da bismo kod kuće ponekad trebali govoriti švedski s Leonom.

On: Nikako. Kod kuće trebate razgovarati hrvatski. I ne samo to, bilo bi dobro da jednom tjedno uči hrvatski na dopunskoj nastavi.

Mi: Imate li nekoga tko predaje hrvatski jezik?

On: U našoj školi nemamo, ali dopunska nastava hrvatskog jezika održava se četvrtkom od 16:00 u Eriksdalskolanu.

Mi: To je na suprotnoj strani grada...

On: Nema problema, naručit ćemo taksi.

Mi: Taksi?

On: Da, čekat će ju na parkiralištu svakog četvrtka u 15:45 i vratiti kući odmah nakon nastave.

I tako se Leona svakog četvrtka vozila taksijem na satove hrvatskog. Posebno se važnom osjećala kad bi po nju došla mlada vozačica u limuzini s tamnim staklima. Naravno, sve na račun ljubaznih i širokogrudnih švedskih poreznih obveznika", napisao je Mufić na svom Facebook profilu.
Objava je skupila gomilu komentara. Uglavnom pohvalnih što se tiče švedskog obrazovnog sustava, ali našlo se i onih koji su usporedili švedski način obrazovanja s našim. Treba li reći da u ovoj usporedbi hrvatsko školstvo nije dobro prošlo?"

(INDEX.HR)
.......................................

Za mnoge u ovim banana drzavama je ovo naucna fantastika. I neka je. A vi dalje trkeljajte o ustasama i partizanima , jer to i odgajate , pa ce vam u buducnosti suditi jedni te isti. Vasa djeca .
Cast onima koji su sisli s drveca i shvatili da samo zdrav sustav radja zdrave ljude.
Ostali i dalje neka vode svoje ratove. Ionako ih nikad nece zavrsiti.
Aleluja.

Znam sve osjecaje .
I svi osjecaji znaju mene.

Kakva su vasa iskustva s tim ?
Jeste povezani telepatski s nekom osobom?
I koliko uopce vjerujete u to?
Moja iskustva s tim su zanimljiva...
Citala sam o tome i strucnjaci kazu da psi najbolje koriste telepatiju... mi rjedje ili nikako...a da bi uopce s nekim komunicirali trebali bi biti na istoj frekvenciji...
A meni se to zadnjih dana opet dogadja... osjecam strasnu povezanost sa osobom koja je par tisuca km daleko... to je u jednakoj mjeri divan i zastrasujuc osjecaj..jer osjecas fizicku blizinu na daljinu..citas tudje misli...ujedno znas da ta ista osoba cita i osjeca tebe...
Jeste to ikad dozivjeli?

Muski na iskrici objavljuju biljke..kucice za djecije igre...recepte.. sta piju i jedu..
Od sexa ni traga ni glasa... a ni mene nesto nije volja o tome... :)))

Svi zelimo jesti zdravo i dobro.
A sto je to danas zdravo? Citas jedan dan kako je zdrava odredjena namirnica, drugi dan citas da je to zivi otrov.. i sama volim kuhati i jesti dobru hranu.
A sto je to danas zdravo? Sve na neki nacin zatrovano..a zrak?...a voda?
No, necu se barem toviti necim sto u startu znam da je smece... ali zato pusim.
Isto zivi otrov.
Koliko god mi unosili ovo ili ono u sebe ima nesto sto je vaznije od svega, a to je kako se mi osjecamo u svojoj koži.
Pa zato imamo debele ljude koji su glavni pobornici zdrave hrane i jedini im je prioritet biti mrsav sa mrsavima, pa imamo izgladnjele ljude koji tlace sve oko sebe pitajuci da li su dobili koji kg nedajboze...
To je postala sveopca moda.
A ono sto nije dobro za nas reci ce nam nase tijelo...samo ga treba dobro poznavati...svaki organ salje nam signale...
I onda bi bilo bolje da umjesto pitanja -" Sto mi
to jedemo ? " postavimo pitanje - "Sto to jede nas?"

Ne znam nista o numerologiji , a i nisam sklona tim vjerovanjima... ali sam primijetila da mi se sve lijepe stvari dogadjaju vezano uz broj 8.
Otisla sam iz Hr prosle godine u 8.mj.
To je bilo moje 8.preseljenje.
Nakon 8 mjeseci sam preselila u svoj stan u zgradu br. 8.
Moj broj bankovnog racuna 800 , broj moba zavrsava 885 , moj ID broj zavrsava na 889 , reg.br. auta 882...
Nista od toga nisam primijetila u startu.
Samo su se slagale kockice... mozda sve skupa nista ne znaci , ali slijedim niz...
Mozda sam samo osmi putnik... :))

Kad se ovo procita zvuci jezivo. Kao da smo na brodu ludjaka. Ali, ja zapravo ne znam nikog tko je u startu dobro odabrao i do kraja zivota bio sretan... osim golubova, roda , pingvina i slicnih zivotinja..
Osim toga , ne mislim da su samo ovdje ljudi zbog svojih krivih izbora.. pun ih je internet..ovo je samo jedna od mnogih adresa..
I ja nisam nesretna sto sam tu. Moj odabir je postao - biti sretna . I raditi sve sto me cini sretnom. I biti tamo gdje sam sretna. I za to mi ne trebaju krivi odabiri... oni su me vec doveli tamo gdje jesam.
I zato sam im zahvalna.
Puno toga s godinama postane nevazno ... a ponesto postane jako vazno ...
Vazno je da osobi s kojom ti je dobro dugujes da joj nikada zbog tebe ne bude lose.
I tocka.

Jos uvijek ne vjerujete u ljude, dobrotu i ljubav???
A vjerujete u Djevicu?
Isssss...sile neciste... :P :D

...
Cijelu zimu sam radila jutarnju smjenu, a inace nisam jutarnji tip..pospana sam , ne volim pricati prvih 2h i treba mi vremena da profunkcioniram. Jos sam koristila javni prevoz i onako u tom nekom polubudnom stanju odjednom ugledam tipa kako dolazi na stanicu... pratim njegov hod i kako se priblizavao tako sam imala osjecaj da kroz mene tece struja i da ce me sprziti do zadnjeg milimetra koze... taj hod, izgled, drzanje , sve je bilo isto kao moj stariji sin! ( sin koji je jos u Hrv.)
Usli smo u bus, lik je sjeo nasuprot mene i imala sam sansu da ga gledam cijelim putem do posla...i gledala sam Boze mili koliko je taj lik bio slika mog sina! Nekoliko godina stariji od njega..ali isto sve! Frizura, oci, usne,obrazi,figura, dobrodusnost koja izbija iz njega i prelazi na druge... ono sto sam jos vidjela je bila zadovoljstvo sobim i zivotom koje se ocrtavalo na licu, a koje inace cesto ovdje srecem.. Buljila sam u njega, htjela ga slikati , ali nisam zeljela covjeka dovoditi u neugodnu situaciju , vec mu je bilo dosta sto ne trepcem i blejim u njega..
Zamisljala sam kako cu jednog dana sigurno gledati svog sina jednako zadovoljnog i sretnog ,mozda na istom mjestu..
Zeljela bih to svim srcem , jer sve mozemo podnijeti , ako znamo da su nam djeca sretna..
I onak mi proleti pitanje- kako bi se osjecala da vidim svog dvojnika?
Cudno je to ... vidis sve isto , ali to nije to....

Jos dva dana radim i na godisnji mjesec dana..mozak je vec , valjda apsorbirao tu cinjenicu i ja sam na izmaku snaga... :))
Pa onda treba docekati srijedu da poletim kuci..a nestrpljenje raste , ponekad mi se cini da vec letim...
Nakon godinu dana zagrliti svoje dijete , udahnuti poznati miris , osjetiti njegovu blizinu, gledati poznate oci nicim se ne moze uporediti..i nikakvi mobiteli i ekrani to ne mogu zamijeniti..
Zato mi nije jasno kad mi kazu - sto se brines , pa veliki je!
Kakve veze imaju godine djeteta sa ljubavi , brigom i zeljom da ti dijete bude sretno?
No... ono najvaznije je da sve sto se dogodilo u ovih godinu dana .. toliko toga se poslozilo .kako treba , sve dobilo svoj puni smisao i sreca ima svoju ulicu i broj!
Sve sto sam si zacrtala , zeljela , sanjala ...uspjela sam ...a sve to ne bi mogla pa da ne znam koji savrseni plan stvorimo , ako u to ne idemo sa srcem!
Prema sebi i prema onima koje volimo...

...kaze moj brat neku vecer. To je tocno. Sto su vece mogucnosti to su vece i potrebe.
Ali sto je sa onima koji imaju minimalne mogucnosti , a viziju ili san o necem puno vecem? Doduse rijetki su, ali ima ih i uspiju.
Faktor srece .
Ima jos jedan bitan faktor.
Vjera. Vjera u sebe i u one ljude koji su ti bitni.
Cujem cesto kako kazu neki- ne vjerujem vise nikome! Vjerujem samo u Boga.
Kako ocekuje da netko vjeruje njemu, ako on ne vjeruje nikome?
Sve je stvar naseg izbora. Strah od gubitka poznatog..strah od nepoznatog , sve je to normalno. I on nas moze zakociti ili gurnuti naprijed. Opet je stvar naseg izbora.
Ako nisam vjerovala sebi u nekom trenutku , vjerovala sam u druge...i to mi je pomoglo da prebrodim i najvece strahove.

Na iskrici trazi obrazovanost , pismenost i doraslost... godinama.

Svi glupi i bezvezni ... u reali i virtuali.
I kako je krenulo sve ce nas tuziti!
Samoj sebi se smijem!

Jos se nisam udala...cekam tebe.
Samo mi reci konacno koja sam na redu? :D

"Dobra je ideja i da zene izracunaju svoju starost , ali ne u godinama , nego u ratnim oziljcima.
-Koliko imas godina ? ..kojiput me tko pita.
-Imam sesamnaest oziljaka.., odgovaram.
Obicno ljudi niti ne trepnu , nego sretno na isti nacin pocnu racunati svoju dob u ratnim oziljcima.
Bas kao sto su Lakota Indijanci slikali znakove na zivotinjske kože kako bi zabiljezili zimske dogadjaje i kao sto su Asteci , Maye i Egipcani imali svoje kodekse koji su biljezili velike dogadjaje u plemenu, ratove i pobjede , tako i zene imaju svoje zrtvene kapute , svoje borbene kapute. Pitam se sto ce nase unuke i praunuke misliti o tim kronikama nasega zivota. Nadam se da ce im se sve to morati objasnjavati.
Nemojte da to netko pogresno shvati, zasluzili ste to teskim odlukama u svom zivotu. Ako vas pitaju za nacionalnost , etnicko ili obiteljsko podrijetlo , tajanstveno se nasmijesite. Recite, "Klan oziljaka".
Clarissa Pinkola Estès

Prosle godine 14.05. bila sam na nekoj predstavi , duhom totalno neprisutna...i u toku te predstave stize mi sms od sina - "Mama, neka ti je sretan tvoj dan." Od sina koji vec 2 mj bio u Njemackoj , trazeci svoje bolje sutra. Nista meni tada nije bilo sretno. Znala sam kroz sta prolazi , iako se on nije zalio , samo me tjesio -" Bice bolje mama." Majka osjeca , ne mozes to objasniti, ali nista ne mora reci , a sve znas...umirala sam od tuge..
Suze su mi samo lile..to nije bila predstava , ni izmisljeni film , ni neciji nadahnuti roman.. to je bila zalosna cinjenica i sav nas sjebani zivot - da u nasoj drzavi zivota i buducnosti nema za nasu mladost, za vecinu njih...
Jucer na taj isti dan docekujem svog sina , na aerodromu u Göteborgu .
Presretna , tu je, pred mojim ocina, u mom zagrljaju konacno...sad ga gledam kako mirno spava...
U tih godinu dana otisla sam u Svedsku, zaposlila se, nasla stan , nasla posao njemu , sredila svoj zivot onako kako sam oduvijek zeljela, da ja budem zadovoljna , prvo sa sobom pa sa svim ostalim.
To nimalo nije bio lak put i naravno da mi je u svemu tome pomogao moj andjeo od brata , jer bez njega od svega ne bi bilo nista.
Ali ima jedna stvar najvaznija u svemu - CILJ.
Postavila sam sebi jasan cilj sto zelim i sve svoje snage, zelju i volju usmjerila ka njemu.
Vjeravala sam sebi i svima koji su me pratili na tom putu do cilja. Bezuvjetno sam vjerovala. Iako sam se na tom putu i razocarala u neka vjerovanja, ali nisam u sebe.
S ponosom sam sve muke izdrzala , tuge, nedostajanja, fizicke napore..
Konacan rezultat je da sam zadovoljna sa sobom, svojim zivotom , a to je ono najvaznije.
Jer sto sve vrijedi ako u konacnici ne volite sebe, svoj zivot i sve ono sto ste uradili?