srp mog djeda antuna

super mi je kak mi ljudi pokušavaju uvaljivat svoj posao, prebacivat svoju odgovornost na mene i pravit se blesavi. ili kad totalno zajebu nešto pa me vuku za rukav da ih vadim. fenomenalno mi je kad se počnu opravdavat zašto nisu napravili to što su trebali. osjećam se ko profesor u osnovnoj školi. sam šta ja radim s odraslim ljudima. al spika je ista. nešto u stilu:pas mi je pojeo zadaću. odlično mi je i kad napravim dobar posao, pa se drugi okiti tim perjem. i tako stalno, iznova i uzastopno. ko da ne postojim.

.. u osijeku ping pong stol?

..kad se ide van?

danas sam hodala za mir.

zatekla sam se u gradu s namjerom da potrošim novce koji su konačno stigli. ali nisu.

vrtila sam film u glavi tražeći osobu koja mi je jučer rekla da je došla plaća. čisto zato da bih mogla psovke koje su mi počele izvirat na mentalnom displeyu adresirat na nekog. ipak, ništa od toga. u sjećanju mi je bio samo glas i radosno komešanje po sobi na tu vijest.

inače mi odmah sjedne.

i nije mi sjelo što mi nije sjelo.
(hehe)

vidiš da može bit i gore, rekla je kolaja kolaji. sad nemam STO kuna za četiri dana nego 26 kuna za isto tolko dana.

na putu do bankomata je bio dm, jebiga.

i kak sad doma? sad opet da 10 kuna dam za tri stanice vožnje? ili da hodam 25 minuta po kiši i vjetru s pretankom jaknom i bez šala?

ali zamisli, kolaja, kaže kolaja kolaji, kad dođeš doma s kupljenim cigaretama, promuvaš se po stanu, napraviš ovo i ono, vani se već smračilo, a ti skuhaš čaj, staviš neku laganu glazbu, gledaš kroz prozor kapi kiše koje odskakuju po lokvama i pušiš xigaretu. dvije i tri ako oćeš. koja divota, a? koja milina. koji mir.

i tako sam hodala za mir.


(fenomenalno mi je to što je u ovom gradu tramvaj skuplji čak i od zagrebačkog. mislim, grad je te veličine da ga možeš preskočit po širini ako se malo bolje odraziš. po dužini je ko moj kvart skupa s jarunom. ipak, cijena karte je deset kuna.(d.e.s.e.t., 10, X) al ajd, ak niš drugo, bar su tramvaji riejtki, stari i prljavi. )

trenutno živim u gradu u kojem rijetko koji zagrepčanin ide. osim zbog mene. ili zbog posjeta rodbini u okolne gradove/sela.

i super mi je kad pitaju kak da dođu do mene. na to ja mudro pitam: odakle dolazite? pitam KAO DA ZNAM što ću im reć, ma koji god njihov odgovor na to pitanje bio.

jutros sam shvatila da mi nedostaje lizanje životinjskim jezikom. onaj revni lizaj jezika oštrog ko brus papir odmah nakon susreta i skakanja. i oni mali lizajići dok ležimo zavaljeni na krevetu dok je dotični izvgnut češkanju.

ahhhhhhhh.

jebe me s tim psima to šta moram dreke skupljat iza njih. to mi je tak neprirodno. sve bi još nekak uskladila, al dreki me žderu.

a ovdje kiša ne pada cijelu godinu, al kad se namerači, onda se namerači. sedmi dan. ovo je moj macondo, druga godina samoće od sto. (aj sam ona koja jede zemlju). blah.

već se pet sati pripremam izać u grad.

ne kopajte nos ak ste prije pipkali feferone.

mamutskim naporima odradila sam to.vukla ko sivonja, fizički i psihički. putovala, radila, učila, tetošila depresiju, podnosila anksioznost, osjećaj izolacije, osjećaj sputanosti, živjela s nezadovoljenom potrebom za slobodom, nezadovoljenom potrebom za zabavom, s upitnim osjećajem kompetentnosti.

i sad sam stavila točku na to. službenu, zakonski valjanu, priznatu.

voljela bih nakon svega reći:e sad će da bude drugačijr. al mislim da neće.

jebote za sve u ovom životu trebaš donosit odluke. ide mi nakruac to. idu mi nakurac odluke i ide mi nakuracživljenje. idu mi nakruac vanjski ciljevi i ide mi nakurac šta sam u mašini.

da sam BAR dobila tu svinjsku jebenu, više mi je zbilja puna kručina kurčevitog života.

u tri vražjematere i NASTOJANJE.

nešto ga je ubolo i sad se čudno ponaša.

stalno ga gledam i grebuckam.

i tupkam si u čelo s njim da vidim jel mi se rasklimao.

nisam do sad imala ODNOS s noktom.

kad sam bila MLAĐA, stalno sam priželjkivala da mi se dogodi neka avantura. uslijed čitanja 'pet prijatelja', 'gooniesa' i sličnog. a najveće avanture koje su mi se događale u to vrijeme uključivale su pješačenje do vrha sljemena s roditeljima i bratom i jedenje graha s kobasicama u planinarskom domu. sjčam se, imala sam neke zelene hlače iz kojih se nisam svlačila i tenisice na čičak. one su bile dobre, po mojoj procjeni, zato 'što bi u tom lako pobjegla otmičarima' (?!) ipak, nikakvi kriminalci me nisu nikad naganjali nit sam nabasala na ikakvu kartu s blagom. na moju žalost.

s vremenskim odmakom od desetak godina, uočavam da sam IPAK imala avanture u životu. zvale si se:

'kolajah pada sa dvometarske škrape u plićak u uvali kilometrima daleko od bilokakve ambulante i nanosi si ozljede s raspuknućima kože i nagnječenjima'

'kolajah na jedrilici gubi kontrolu nad isotm uslijed jakog vjetra i skače s broda i pliva do obale'

'kolajah nasred pučine i usred maestrala shvaća da joj je pukao jarbol NA POLA'

kolajah s premalo vode i kolovoškim suncem te suzama u očima stoji nasred biokova i plače'

'kolaja ustopira jednu večer auto na krku, a on na križanju ne skrene prema gradu nego prema mračnoj šumi'

'kolajah stopira auto jednu zoru na krku, a isti je hladno prođe. sto metara dalje kolajah nabasa na taj auto prevrnut na bok uz rub ceste'

'kolajah usred paga drži u rukam kosti preminulih ovaca i hoda prema luci na drugoj strani otoka. plačući.'

'kolajah u autu koji u zavoj na petlji ulazi stružući zaštitnu ogradu'

'kolajah u autu koji prolaz kroz zgradu ulazi stružući zid'

'kolajah bježi kroz prozor jednokatnice zbog bijesnog roditelja'

'kolajah i brat se igraju - tko će rukom proć kroz staklena vrata. i brat uspjeva'

'kolajah vozi bicikl kroz minsko polje'

i tak dalje.


e jebeš avanture. to je za malu djecu.

a vi? nastavite niz...

moje pametno tijelo.

zna da nećemo, ono i ja, dobiti bolovanje ak se razbolimo.

zato čeka da odem na godišnji i ONDA podbaci.

ovo mi je sad već drugi put napravilo.

nego, shvatila sam da ne kuham dobro. nije bilo teško. izvrtit par proteklih ručkova. i reakcije jedaoca na iste. moje mišljenje tu nema ulogu. kaj se mene tiče, mogu pojest teglu ajvara između dvije kriške kruha i bit zadovoljna.

al sam isto tako shvatila da ak je jedaoc napijen/napušen da su moja jela vrhunska.

no, i to je nešto.

TOČKA mi je u glavi

presmiješno.

tražim ja tako izvjesnog pročelnika po netu, čisto da utvrdim čega je točno pročelnik, i google mi izbaci utipkano ime al na koje je prikačena optužba za krađu i uvjetne kazne i svašta nešto.

i ja, NAIVNO, KAO DA NE ŽIVIM U HRVATSKOJ, POMISLIM:

a jebote, di baš da budu dva s tim imenom.

mislim, tip je još uvijek na funkciji. anbilivbl. lapio je šta je lapio, svi to znaju, al on i dalje obnaša tu funkciju.

osjećam jedan veliki kurac kak mi ulazi u lijevo uho i dobro me jebe u mozak.

se zbio jedan od onih momenata kad se bašjako i nekontrolirano smijete. čak i s vremenskim odmakom od 20ak minuta. ono, čim pogledate tu osobu, susmijačicu u oči, ponovno, počnete se cerit nekontrolirano. i doma me isto ulovilo, makar sam solo, u nekoliko navrata, nezaustavljivi cerek vezan za temu u spomenutom momentu.

i prije mi se to događalo, da se smijem nečem u glavi i širem (i užem) krugu ljudi sasvim nesmiješnim stvarima. al kod ovog jučer, konkretno, mislim da je bilo do živaca. iznjela sam svoje sumnje susmijačici i ona je to potvrdila

je, ja isto mislim da nam je to, kolajah, od živaca. ovo je naš brejkdaun, lajt verzija.

zijev.

šta vi radite?

dana sam opet bila mokra. u onom kratkom vremenu od 10 minuta koje je došlo između dva duga i suha vremenska razdoblja ovog dana.

prekasna je zima. zaista je. živiš mokar pola vremena u slabo grijanim prostorijama, vjetar te šiba po licu, koža ti se suši što o dhladnog zraka, što od grijanja, grebe te, perutav si, koža na šakama u zatvorenim poluotvorenim i otvorenim ranama, što od grebanja vlastitim notkima, što od zapinjanja za ciferšluse što od pucanja zbog površinske napetosti kao takve. nokti prepuni mrtve kože.

okus krvi na ustima, miris beloderma u nosu, ugodno peckanje po cijelom tijelu. predivno. obožavam zimu.

jel postoje kišobrani pakirani od po nekoliko komada. naime, tom frekvencijom ih trošim. ko papirnate maramice.

7.15 (u vozilu javnog prijevoza. tako je udogno vozit se javnim prijevozom. toplo je, ne zenu ti noge i ništa nesmrdi. sluša se radio stanica s rock baladama. idealno u rano jutro)

ona: bla truć o lošem vremenu

kolajah: mdaj, pa nije 200 dana padalo, osim tog, imam čizme,kapu i kišobran, svejedno mi je čak i da snijeg pada (kaže stamena kolajah, vječni optimist..erhmda)

7.45 (po izlasku iz busa)

kolajah je uspjela nagazit u svih šest lokvi vode. zato što je hodala unatraške. a to zato jer je pokušala spasit kišobran od vjetra. kolaji su se smočile čarape.

nema veze, pomisli uvijek optimistina kolajah, radosna i oličenje života, u svom divnom zen stanju kojeg ne mogu pomutiti zapadnim ljudima svojstveni pomutljikaša raspoloženja. uđe kolajah u dućan i kupi čarape. eto, i nađem neke papuče na poslu i dobro, pomisli kolajah blažena u svom postojanju.

7.55

brižna majka vozi sporednom ulicom gdje je ograničenje 40, al ne gleda lokve i razrovanu cestu (a takva je SVAKA U OVOM PREKRANSOM GRADU),nego žuri i hita kako bi svoje čedo odvezla što prije gdje god već i ne vidi, brižna i dobr mjka ni lokve ni prilaznike i ni ne primijeti da je pošpricala kolaju od glave do pete.onu koja je hodala s potrganim kišobranom prebačenim preko ramena jer ga nije htjela bacit na ulicu kao neki slobodni iležerni ljudi u ovom gradu. onu koja je imala suhe čarape kupljene jer nije htjela ostat bolesna jer je znala da neće moć dobit bolovanje jer je učena i skrbna liječnica u strahu pred zdravstvenim inspekcijama, a kolaja je ionako mlada i može ona puno toga i treba da radi i kad je bolesna i kad je morka i kad će kolaja radit ako neće sad, naravno da će kolajah radit.

još mi se samo ti poseri na glavu, rekla sam pričurini koja je zurila u mene pod strehom.