ima nešto..

..some emotions - Link


evo!... ;)

Uredi zapis

05.02.2016. u 22:50   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Quo vadis, bejb!

upute za pravi put...ha?
ima u tome puno smisla, ali nema čovjek ni vjere ni snage..prihvatiti vlastite slike u ogledalu.
to je nešto najtraumatičnije u životu.

Link

Uredi zapis

04.02.2016. u 14:15   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

bestijarij

"zaokret u službenim odnosima selfa i drugih (ili selfova i drugog) donekle objašnjava zašto je subjektivno doživljavanje seksualnosti kao bestijalno tako rašireno. Bestijalno ponašanje za nas podrazumijeva neljudsko omalovažavanje drugih osoba, njihovo iskorištavanje u vlastite svrhe, njihovo čisto i animalno (u smislu naše antropomorfizacije i skrivene romantizacije životinja) korištenje za naše vlastito zadovoljstvo. Lakše nam je razmišljati o zvjeri u nama nego o zvjeri kakva ponekad mi jesmo. ponašati se bestijalno znači odbaciti ograničenja vlastite ličnosti i lišiti drugu osobu osječanja ličnog identiteta. Možemo očekivati da bestijalnim ponašanjem dublje dospijemo do druge osobe, ili da sebe osolobodimo njenih stega. Zajedničkim bestijalnim ponašanjem možemo ostvariti uzajamno korištenje u oslobođenosti od vlastite ličnosti i društvenih ograničenja koja obezbjeđuju intenzitet i neposrednost koji ne bi bili mogući u suptilnoj koreografiji drugih oblika ljudske intimnosti.
(male smrti, kako kaže ne mogu se smatrati samo književnom taštinom jer mu se ***senzualnost*** i orgazam ćine izrazom pojaćavanja života a ne smrti. No, na dovođenje smrti u vezu s erotizmom može se gledati kao na gubitak ne života već ličnog ustrojstva..)"
Stephen Mitchell, Može li ljubav da traje

Link

Uredi zapis

01.02.2016. u 12:38   |   Komentari: 78   |   Dodaj komentar

Uvijek iste šore..

Znate ono predstanje; predsituacija koja se u nekom trenutku može razviti u bilo koji od tri smjera: win-win, win-lose, lose-lose.
na primjer, to je ona situacija gdje ja stvaljam na Silvestrovo, par minuta prije ponoći, na stol svoj kolač kojeg sam za nas ispekla. On to pogleda, iskritizira da to očajno izgleda i nevalja, i da to uopće nije to..(ustraje na točnom i preciznom), znači on nešto radi, čini. - on kritizira. Za njega taj kolač na stolu je moja manipulacija, gdje ja njega hoću pobijediti, uzeti mu njegovu suverenost i integritet mu je ugrožen jer sam ja našto napravila - kolač, a on nije napravio ništa.
A ja sad na to mogu reagirati različito.
Od toga kako ću reagirati zavisi dal će se situacija pretvoriti u jednu od ovih gore. Dakle, odgovornost je obostrana. I onoga koji nešto čini i onoga drugoga kako će reagirati. Ali i zajednička, s obzirom da utječe na "mi", "naše"..(tu će se sad opet prigovarat da toga nema, ćista laž bez ikakvih materijalnih dokaza, ali to nije tema).
dakle, tema

WIN-LOSE
i sad ja reagiram - (na rubu suza u sebi se borim da ne pokažem razočarenje u sebi neprirodnošču te situacije u tom trenutku, na tom mjestu, sada..ali mi to ne uspjeva i kažem vidno potresena - Ma što je tebi, čak i da ovo ništa nevalja nije ti uopće bilo primjereno izazvati ovu situaciju sada?
Njemu, racionlano, ništa nije jasno. on čak misli da mi je i besplatno dao smjernice o tome da ako ja budem više ikad pravila neki koleč, da će to uvijek trebati biti tako sve ekspilicitno. jer je to tako njemu normalno.
Ja odmah shvaćam, da sam ovakva nesavršena kakva jesam sigurno i nesposobna i nikad neću moći zadovoljiti te kriterije, i spopadne me nemoć i bijes i tuga i sve istovremeno..Situacija je da si izgubio. Win-lose Izgubio si, da bi te netko pobijedio. U kompetitivnom svijetu je to tako.

WIN-WIN
a recimo da je situacija išla ovako iz one predsituacije, pa bih ja reagirala drugačije:
- Šta sereš sad? Na stolu je ovo što je. Napravit ćemo u životu i boljih i gorih od ovog kolača, ali je ovaj sad onaj što imamo. cijeni to sada.
- I on bi rekao zna da sere i da cijeni što ja znam da on sere, a ne ljutim se bezveze jer je pun govana ko i ja i da on zna jedno drugome provociramo upravo one situacije koje misaono i nagonski "tjeraju" da nam nečija reakcija potvrdi "da smo cijelo vrijeme bili u pravu" kao i "da vrijedimo", i da bi bilo dobro da toga postanemo svjesni što se brže može..jer kad je čovjek strpljiv i nema panike na vidiku, ovakve situacije se mogu razriješiti u one u kojoj svatko dobija. Netko svijest, ,netko kontrolu..ali svatko dobija.
Tu bi se oboje nasmijali i bilo bi kjut.

LOSE-LOSE
- Ali, ne, Ja zamjerim pa vratim. Ja sam htjela da on izgubi. U tom smo trenutku izgubili smo oba. Ja mu nisam mogla priuštiti pobjedu. Ni ja, kao ni on, nismo bili svjesni situacije **sada**. One, koja se odvija pred našim očima. Oba smo zaplovila u nezrelo emotivno stanje koje može samo i tako - nezrelo emotivno reagirati. Situacija je bila samo okidač da se aktivira neka iz tog nezrelog, raščisti zrelo, strpljivo i u dobro oba. Ali nije jer niti smo bili svjesni gdje smo, niti s kim smo, niti da se to događa. Promatrač sa strane bi to vidio, zato je izmjestiti se iz situacije korisno, ali ni to se tada ne može. Jer se/be ne vidimo.
Uglavnom, zamjera traži osvetu i kaznu, pa ova priča ide dalje. I sam, mudri Lao Tze bi odustao od "dalje" ali mi ne odustajemo jer mi smo sad u ratu.
No, pošto su te pobjede pirove i ničemu dobrom ne služe, njemu nije potrajala kratkoročna naslada, pa se čak i ispričao. Lažno, jer dugoročno mu je u pitanju bilo puno više užitaka, tako da mu je ekonomija štimala, a i zato da opet bude u početnoj poziciji, da provocira daljnje takve situacije kako bi se samopotvrđivao. Fino baš, dok se jedno samodokazuje, drugo se samopotvrđuje.

Nagradnih pitanja u ovoj svoj šori ima puno:
- Kome sada da pečem kolač i manipuliram ga svojom hranom tako dugo dok umjesto kolača (koji očito pečem redovito) -ne pojedem njega? (meni je po njemu cilj - da ga konzumiram ;))
ili - Kome sada pljuješ kolač, krv ti *ebem?! Jel ti fali pljuvanje? ..nisi dugo.
ili recimo pitanje - Do kad ćemo sve što netko učini smatrati neprijateeljskim i samo se braniti i ratovati?

A odgovori?
Znali bi ih kad bi svatko pogledao u sebe. Onda bi možda i znali kako svaku takvu situaciju pretvoriti u win-win.
Znali bi kad bi znali što želimo. Onda bi znali i zrelo postupati, a mogli bi zrelo raegirati. Onda bi naš odnosi bili na istim stupnjevima emocionalne zrelosti i mi bi se razumjeli. I sad su na istim stupnjevima, ali nezrelosti, pa zato imamo konflikte.
Kad bi znali da jebeni kolač ili bilo što drugo u situaciji, nije uvijek i samo o drugome, nego i o nama samima. Onda bi radili na sebi s onim što imamo i ne bi bilo potrebe samoubit se da bi nas se primjetilo. ( to je šala na jazzov komentar od neki dan di smo malo o snjeguljici ;)

Zaključak: "Da bismo našli osobu kakvu želimo, trebamo prvo postati takva osoba". Vrli, svjesni, mudri, odgovorni, štogod...i sretni.
A do tad...ćemo ponavljati. Samo s više ili manje zadovoljstva ili patnje. Ustrajno kreirati situacije koje će se uvijek razviti u smjeru kom smo skloni. O kom ovisimo. I mrzimo svoje osvisnosti i u sebi ih se duboko sramimo, ali im ne možemo odoljeti.

I tako se te situacije vrte u krug. Uvijek iste šore..

a i ne zamarajte se, nije ovaj zapis zato da si malo olakšam dušu. To ja pišem - zato da izmanipuliram .

Uredi zapis

28.01.2016. u 15:40   |   Komentari: 58   |   Dodaj komentar

"sav sadržaj" je ekstaza ?

Na svakom biću postoji moment jestote. Pod njim se podrazumijeva puko ''da ono uopće jest''. I na svakom biću postoji moment takvote. U nj se ubraja sve što sačinjava njegovu određenost ili posebnost, sve što ono imade zajedničko s drugim, ili čime se ono od drugoga razlikuje, ukratko sve ''što ono jest''. Nasuprot onom ''da jest'' ovo ''što je'' obuhvaća sav sadržaj, i to sve do u najindividualnije diferenciranje.
Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije

čitam danas o ekstazi, vrhu užitaka, užitku svih užitaka i tako, razmišljam,..kao ljudima nam je dano da to iskustvo imamo. ali nam nije dano da ga živimo. jer bi poumirali kao i oni laboratorijski štakori koji su pritiskali papučicu za "užitak" non stop.
jer kažu, treba znati stati, a svima nama je to teško. zašto da čovjek prestane uživati, sve dok ga život na to ne prisili?
zato nam je valjda dana i njena suprotnost. ne znam što bi to bilo, ne znam se izraziti riječju. ali po opisu, ja bih tome rekla bezdan.

Uredi zapis

26.01.2016. u 15:07   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

c/p o ugodi i neugodi

"Kritika utilitarizma
Sam naziv veže se s latinskim glagolom uti (»uživati«, »koristiti«), kao i s pridjevom utilis (»koristan«). U skladu s takvim podrijetlom riječi, utilitarizam u svekoliku čovjekovu djelovanju stavlja naglasak na korist. Korisno je ono što donosi ugodu, a isključuje neugodu, jer je ugoda bitni simptom čovjekove sreće. Biti sretan je, u skladu s pretpostavkama utilitarizma, isto što i živjeti ugodno. Poznato je da ugoda poprima različite likove i nijanse. Ne treba, ipak, svraćati odveć veliku pozornost na to da se jedne ugode afirmiraju kao duhovne ili više, a da se druge - primjerice, osjetilne, tjelesne, materijalne - zapostave. Za utilitarista je važna ugoda kao takva jer njegov pogled na čovjeka ne otkriva u njemu izrazitu složenost: materiju i duh, kao dva sučimbenika koji tvore jedno osobno biće koje svekoliku svoju specifičnost duguje upravo duhovnoj duši. Za utilitarista je čovjek subjekt obdaren sposobnošću mišljenja, kao i osjetilnošću. Osjetilnost ga čini ispunjenim žudnjom za ugodom i govori mu da otklanja neugodu. Sposobnost mišljenja, pak, ili razum čovjeku je dan stoga da upravlja svojim djelovanjem na način koji će mu osigurati mogući maksimum ugode uz mogući minimum neugode. Načelo maksimalizacije ugode uz istodobnu minimalizaciju neugode drži utilitarist prvotnom normom ljudske moralnosti, dodajući kako ona treba biti primjenjivana ne samo pojedinačno, egoistički, nego u skupini, u društvu. U konačnoj, dakle, svojoj formulaciji načelo korisnosti (principium utilitatis) naviješta maksimum ugode uz istodoban minimum neugode za što veći broj ljudi.
Na prvi se pogled to načelo čini ispravnim i privlačnim. Teško je čak i zamisliti da bi ljudi mogli postupati drukčije, da bi mogli htjeti tražiti u životu pojedinca i zajednice više neugode nego ugode. Ipak, temeljitija analiza mora otkriti slabost i površnost toga načina mišljenja i takva načela za normiranje ljudskih čina. Bitna pogrješka počiva u priznavanju ugode kao jedinoga ili najvećega dobra kojemu sve ostalo u djelovanju čovjeka i ljudskoga društva treba biti podređeno. Međutim, ugoda nije jedino dobro, nije vlastita svrha čovjekova djelovanja, kako ćemo to još imati prilike utvrditi dalje u ovome djelu. Ugoda je po svojoj biti nešto nuzgredno, akcidentalno, nešto što se može pojaviti prilikom djelovanja. Po naravi stvari organiziranje djelovanja pod vidikom ugode kao isključive ili najveće svrhe u sukobu je sa strukturom koja je vlastita ljudskim činima. Naime, ja mogu htjeti ili činiti nešto s čim se veže ugoda, mogu također ne htjeti ili ne činiti nešto s čim je povezana neugoda. Mogu to čak htjeti ili ne htjeti, činiti ili ne činiti s obzirom na ugodu ili neugodu. Sve je to istina. No, nije mi dopušteno držati ugodu (u kontrastu spram neugode) kao jedinu normu djelovanja, još više je ne smijem držati za načelo na osnovi kojega odlučujem i presuđujem što je u mojim činima ili činima neke druge osobe moralno dobro, a što zlo. Poznato je, ipak, da se nerijetko ono što je istinski dobro, ono što mi nalažu moralnost i savjest, povezuje upravo s određenom neugodom i zahtijeva odustajanje od neke ugode. Ta neugoda, uostalom, baš kao i ugoda od koje u danomu slučaju odustajem, nije ono posljednje što je potrebno za moje razumsko postupanje. Osim toga, ona nije nešto što bi se moglo unaprijed odrediti u svoj punini. Ugoda i neugoda povezuju se uvijek s konkretnim činom. Ne mogu se stoga unaprijed odrediti, a osobito se ne mogu isplanirati ili čak - kako to žele utilitaristi - obračunati. Ugoda je na neki način nešto neuhvatljivo.
Moglo bi se ukazati na mnoge poteškoće i nesporazume kakve u sebi skriva utilitarizam, kako u teoriji, tako i u praksi. Zaobići ćemo, ipak, sve ostalo, kako bismo svratili pozornost samo na jednu stvar, na koju je pozornost svratio i odlučni protivnik utilitarizma kakav je bio Immanuel Kant. Njegovo ime već je bilo spomenuto u vezi s moralnim imperativom. Kant u njemu traži da osoba nikada ne bude sredstvo za svrhu, nego uvijek samo svrha u našemu postupanju. Taj zahtjev otkriva jednu od najslabijih strana utilitarizma: ako je ugoda jedino neopozivo dobro i jedina čovjekova svrha, ako ona predstavlja osnovu moralne norme u ljudskomu postupanju, onda snagom činjenica sve u tomu postupanju mora biti tretirano kao sredstvo za to dobro i tu svrhu. Dakle, i ljudska osoba - i to kako moja vlastita, tako i bilo koja druga - mora nastupati u toj ulozi. Ako prihvaćam pretpostavke utilitarizma, moram gledati na sama sebe kao na subjekt koji želi imati što više iskustava i doživljaja s pozitivnim emocionalno-afektivnim nabojem, a, istodobno, kao na objekt kojim se je moguće poslužiti za izazivanje tih iskustava i doživljaja. Na svaku pak drugu osobu izvan sebe moram, dosljedno, gledati pod istim vidikom, dakle, u kojoj je mjeri ona sredstvo za postignuće maksimuma ugode.
U tomu obliku utilitaristički duh i držanje moraju opteretiti različita područja ljudskoga života i suživota, a čini se da u posebnoj mjeri prijete upravo spolnomu području. Bit opasnosti počiva u tome što se uz utilitarističke pretpostavke ne može vidjeti na koji način zajednički život i općenje osoba različitoga spola može biti postavljeno na ravan istinske ljubavi, dakle, oslobođeno kroz ljubav i od uživanja osobe (kako u drugomu, tako i u prvomu značenju riječi »uživati«) i od postupanja s njom kao sa sredstvom za svrhu. Utilitarizam se očituje kao program dosljedna egoizma, bez ikakvih mogućnosti prelaska na autentičan altruizam. Jer kako god se u deklaracijama predstavnika toga sustava susrećemo s načelom: maksimum ugode (»sreće«) za što veći broj osoba, to načelo ipak sadrži u sebi duboko nutarnje protuslovlje. Jer ugoda je po samoj svojoj biti samo aktualno dobro i samo dotičnoga subjekta, ona nije nad-subjektno, transsubjektivno dobro. Sve dok je to dobro priznavano kao potpuna osnova moralne norme, dotle ne može biti govora o nekakvu izlaženju izvan onoga što je samo za mene dobro.
Možemo to upotpuniti samo nekakvom fikcijom, prividom altruizma. Jer, ako uz pretpostavku da je ugoda jedino dobro ja nastojim oko maksimuma ugode i za nekoga drugoga - ne isključivo za sama sebe, što bi bilo izrazit egoizam - onda ja u tomu slučaju tu ugodu ocjenjujem jedino kroz moju vlastitu ugodu; godi mi to da netko drugi ima iskustvo ugode. Ako mi, pak, to prestane pričinjati ugodu ili ako to ne proiziđe kao ishod mojega »računa sreće« (termin kojim se vrlo često služe utilitaristi), onda ugoda druge osobe prestaje za mene biti nešto obvezujuće, nešto dobro, može postati nešto što je posve zlo. Tada ću, dakle - suglasno pretpostavkama utilitarizma - težiti prema uklanjanju tuđe ugode stoga što se s njom ne veže nikakva moja vlastita ugoda ili ću, u najboljemu slučaju, biti ravnodušan prema tuđoj ugodi i ne ću se oko nje trsiti. Odatle se vrlo jasno vidi kako, uz pretpostavke utilitarizma, subjektivan stav u shvaćanju dobra (dobro = ugoda) vodi ravno prema - možda čak i nesvjesnu - egoizmu. Jedini izlaz iz toga neizbježnog egoizma postoji ako se, osim čisto subjektivnoga dobra, odnosno osim ugode, prizna objektivno dobro, koje također može povezivati osobe i u tome slučaju poprima oznake zajedničkoga dobra. To zajedničko objektivno dobro temelj je ljubavi, a kada osobe zajedno izabiru to zajedničko dobro, istodobno mu se i podređuju. Zahvaljujući tomu, međusobno se povezuju istinskim, objektivnim vezom ljubavi koji im omogućuje oslobađanje od subjektivizma kao i, u njemu nužno skrivena, egoizma. Ljubav je sjedinjenje osoba.
Takvu shvaćanju dosljedan utilitarizam može (i mora) suprotstaviti jedino nekakvo usuglašavanje egoizama koje je, dakako, sumnjivo jer, kako smo vidjeli, iz egoizma - suglasno njegovim pretpostavkama - izlaz ne postoji. Je li moguće usuglasiti različite egoizme? Je li primjerice moguće usuglasiti u spolnomu području egoizam žene i muškarca? Posve je sigurno da se to može činiti prema načelu »maksimum ugode za svaku od obje osobe«, ali ostvarenje toga načela, unatoč svemu, nikada te osobe ne izvodi iz egoizama. Egoizmi će u tome usuglašavanju i dalje ostati egoizmi, jedino što će ta dva egoizma, ženski i muški, uzajamno biti pogodni i korisni. S vremenom, kada ta pogodnost i korist završe, ne ostaje više ništa od svekolikoga suglasja. Ljubav u tome slučaju nije ništa u osobama i ništa među njima, nije objektivna stvarnost, jer nedostaje objektivno dobro koje je za nju presudno. »Ljubav« je u takvu shvaćanju spajanje egoizama koji su samo sastavljeni na taj način da se ne očituju međusobno kao nešto nelagodno, protivno obostranoj ugodi. Ljubav je po samoj biti takva shvaćanja tek privid koji treba brižno njegovati kako se ne bi otkrilo ono što se ispod njega uistinu skriva: egoizam, i to u najvećoj mjeri nezasitan, u kojemu se druga osoba iskorištava radi sebe, radi vlastitoga »maksimuma ugode«. A osoba tada jest i ostaje samo sredstvo za svrhu, kako je to ispravno primijetio Kant u svojoj kritici utilitarizma."

Karol Woytila, "Ljubav i odgovornost"

Uredi zapis

25.01.2016. u 14:51   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Zauvijek

Nedavno sam nabavila veće količinje maslinovog ulja za sebe i svoju širu obitelj preko dugogodišnjeg prijatelja koji tu dužnost ili biznis obavlja za nas već godinama na obostrano zadovoljsto. Dok sam mu plaćala robu na parkiralištu ispod kuće on se našalio, pošto sam čupala iz novčanika pare i brojila mu ih na ruku:
- Ajde malo brže to dok nas lončanice (susjede koje prate svaki šmug s prozora) nisu prijavile policiji za kontrabant.
- Kamo sreće, odgovorila sam. Da nas bar uhvate i strpaju u dogogodišnji zatvor, ja se ne bih bunila..
- Ali SKUPA u istu čeliju !! oba smo u isti glas izustila ideju.
- Dapače, ja bih im priznala i ono što nisam učinila, samo da dobijemo što više godina.
- Štaviše, ja bih se u zatvoru i loše vladao, samo da nam ga produlje u doživotnu..
- Zauvijek? Pa vi niste normalni, ne znate vi koliko je to punooo vremena..jako, jako puno..

Eto, to je bio vic. Životni vic, šala koja uljepša dan i relativizira ozbiljnost života..
A, "zauvijek" riječ koju tako rijetko čovjek koristi..jer je eto, strašna, stisne u grlu..

Uredi zapis

24.01.2016. u 11:21   |   Editirano: 24.01.2016. u 11:26   |   Komentari: 59   |   Dodaj komentar

feministička teorija ili stvarnost?

"Feminističke spisateljice i filozofkinje već dugo osporavaju popularno vjerovanje u ljubav kao jedini izvor sreće i psihološko individualističko razumijevanje ljubavnih patnji. Suprotno popularnoj mitologiji, tvrde da romantična ljubav nije izvor transcendentnosti, sreće i samoostvarenja nego predstavlja jedan od glavnih uzorka podjele između muškaraca i žena, kao i jedan od kulturoloških običaja prema kojemu se žene navodi da prihvaćaju (i 'vole') svoju podređenost muškarcu. Naime, kad su zaljubljeni, muškarci i žene nastavljaju još više produbljivati duboke razlike koje karakteriziraju njihove identitete: citirajući slavnu Simone de Beauvoir, čak i u ljubavi muškarci zadržavaju svoju suverenost, dok su žene sklone predaji. U svojem kontroverznom djelu The Dialectic of Sex (...), Shulamith Firestone otišla je korak dalje: izvor muške moći i energije u društvu upravo je ljubav koju im žene kontinuirano pružaju, što govori da je ljubav gradivni materijal od kojeg se istesalo zdanje muške dominacije. Romantična ljubav ne samo da prikriva klasnu i spolnu segregraciju nego je, štoviše, i omogućuje."

Eva Illouz, Zašto ljubav boli

Uredi zapis

22.01.2016. u 22:08   |   Komentari: 58   |   Dodaj komentar

konkretno pitanje

..danas se može vrlo lako sve nabildati. od mišiča, samopouzdanja..i tako. može li se nabildati ku*ac?
i kako?

Uredi zapis

19.01.2016. u 12:01   |   Editirano: 19.01.2016. u 14:59   |   Komentari: 148   |   Dodaj komentar

o promjenama

Kraj, početak..isto je to. Samo se čovjek promijeni. Jer nema toga koji je isti obučen ili svučen..gol..pred drugim, a da ga ta golotinja ne promijeni. Samo je pitanje redosljeda skidanja, valjda.
Počnemo od strahova, pa polako..suptilno i oprezno da se ne prestrašimo. Skinemo i prošlost i bol i odjeću..i sve na što naiđemo. A onda, na čistini osjetiš..ugodu ili neugodu. Sram, krivnju, nesavršenost, neuglednost, nedovoljnost..ili ponos, radost, znatiželju, volju za biti veći, bolji sebi i drugome. To je čistina u kojoj se traži smjer. I sasvim je legitimno pitanje u tom trenutku kojim smjerom ćemo se razvijati i rasti. Kojim smjerom bi drugi, kojim bi ti?
Može se dogoditi da čovjek ne zna, da mu treba još malo vremena, da preispituje svoje osjećaje, ali ako je odgovor da se on ne želi razvijati, rasti, mijenjati, onda je vrijeme da se obučeš toplo i izađeš. Među druge ljude..

Uredi zapis

16.01.2016. u 13:01   |   Editirano: 16.01.2016. u 13:35   |   Komentari: 122   |   Dodaj komentar

sam da si zapišem

stvarno je čovjek pametniji kad prestane pušiti .
šteta što nisam prestala lani u ovo vrijeme,a , a..lijepo su mi govorili ;))
eto..opametila sam se u 14 dana ;) fala Bogu, ili glamblam gaslajteru koji mi je prosvjetlio pamet!
cmok vam!

Uredi zapis

14.01.2016. u 18:19   |   Komentari: 36   |   Dodaj komentar

za ekipu u medi

(a i da mislite da škiljimo, škiljite vi ;)

zabavite se. mi, nek,i smo spriječeni doći, jer se eto, stiskamo uz neko toplo dupe :=)
šasad, danas ja, sutra vi ;)

Link
zanemarite ovo o politici..ovo je važno: A kad se stisnem uz tvoje toplo dupe
Briga me da l' marka raste il' pada
Jedino znam da mi je super
I da te imam sada

Kad se stisnem uz tvoje toplo dupe
Meni je super
Kad se stisnem uz tvoje toplo dupe
Meni je super

Uredi zapis

09.01.2016. u 17:35   |   Komentari: 57   |   Dodaj komentar

Sve najbolje vam želim u 2016-toj!



Link

malo kasnim, al nema veze..;)) aj, kliknite..aj:)
dosta više karmina..engleza, španaca, intelektualaca..jedva sam živa ostala ;P

ajmo, after partiji su najbolji ;))

Uredi zapis

04.01.2016. u 12:44   |   Editirano: 04.01.2016. u 12:44   |   Komentari: 41   |   Dodaj komentar

aktualno c/p

Uredi zapis

19.12.2015. u 9:35   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar