Piskaranja..kukavice koji kuka

Dodirnuh te. Usnama. Dodirnuh tvoj obraz, lepršavo,blago, nježno usnama. " Sretna ti Nova godina ",tek izgovoreno, tiho. Rečeno samo da ti čuješ, a glasno sam ti želio reći, " Sretna ti bila, ljubavi moja ". Nisam, nisam smio, jer znam da bi moje riječi promijenile smiješak na licu. Onaj smiješak koji si teškom mukom složila kada si me vidjela kako idem prema tebi, ispružene ruke, sa pogledom koji te želi upiti cijelu. Cijelu te obuhvatio očima, a tek kasnije shvatio, nisam te ni vidio kako sam želio. Izgubljen u cijelini, ne sjećam se tvog osmjeha, pogleda, odjeće koju si imala. Samo nježan obraz na mom obrazu. Samo trenutak koji sam tako dugo želio osjetiti. Osjetiti tu meku, nježnu kožu tvoga tijela, osjetiti nježnost koju želim, upiti miris tebe. Samo trenutak, niti sekundu da je potrajao, a osjetio sam ono što sam već skoro zaboravio osjetiti. Osjetio sam tvoje tijelo kako me dodiruje. Kao da se vratilo ono vrijeme kada sam ga dodirivao, ljubio, milovao. Vratilo se sve. Vratila se želja da te ne ispustim, da te zagrlim i privučem sebi, da te ne pustim više iz zagrljaja. Trenutak, a tako dugo je trajao. toliko puno je dao, sjećanja, nade, želje, sreće. Da, sretan sam. Dodirnuo sam te. Osjetio te. Trenutak sreće koji traje, koji će trajati još dugo, dugo. Trenutak koji želim ponoviti, koji želim osjetiti sve više i češće. Osjetiti tvoju nježnu kožu uz moju. Osjetiti tvoje usne na licu, osjetiti moje usne kako te ljube. Osjetiti tebe.
" Sretna ti Nova godina, ljubavi jedina "

„ Volim te.. „
Uh, kako to mrziš čuti od mene. Kako te te moje riječi, rečene iskreno i s punim srcem, znaju rasrditi, rastužiti i uvuću u teške misli. Nekada nisam to vidio, nisam primijetio, ali u zadnje vrijeme, često utihneš, nestaneš i odlutaš u nekakav svoj svijet. Teško bi se osmjehnula, nasmijala na te moje riječi, skrivajući tugu u očima, tugu koju nisam vidio, zaslijepljen onim u meni. Zaslijepljen ljubavi prema tebi. Govorio sam ti to, često. Pokazivao i želio pokazati svaki dan, svakom riječi, djelom. Samodopadno vjerujući da to želiš čuti, od mene, čovjeka koji se cijeli predaje tebi, koji ne vidi dalje od toga. A puno toga je još iza, puno je onoga što i sam znam, a kao da namjerno previđam te stvari. Nije namjerno, draga, nije. Zaokupljen sam sobom i tobom, zaslijepljen svojim mislima, snovima i nadanjima. Razum me odavno napustio. Razum se povukao pred srcem, dušom, ljubavi prema tebi. Ipak je razum pametniji, ali ja nisam. Gušim ga, zatvaram, bacam u zapećak sebe, a tako mi lijepo govori i pametno savjetuje. Ne slušam ga, ne obraćam pažnju na njega i …griješim. Jako. Često. Griješim onako, nevino, dječji, jer i sam sam pomalo dječak, neiskvaren, naivan, lakomislen i zaigran. Griješim jer ne vidim da i ti mene želiš, da se boriš između onoga što imaš, što moraš biti i onoga što želiš o čemu sanjaš. Boriš se, a svaki puta kada ti kažem „ volim te „ ,ta borba postaje još jača, jer znaš, tvoj razum ti govori, da je sve to samo neostvaren san, željen, ali ipak daleko od tebe. Na zemlji si. Čvrsto. Nisam te ja tamo postavio, drugi su. Oni drugi kojima si sebe dala, sebe moraš davati i o njima se brinuti. Težak je to put, ponekad pretežak i nemoguće izgleda prelaziti ga, ali znaš da moraš, znaš da ti to preostaje i ideš. Korak po korak, nekada i nazad nekoliko, ali uporno ideš. Ne daš se. Jaka si i odlučna, jer tvoj razum dobro govori, samo ja to ne vidim, zaslijepljen srcem. Ne vidim jer sam razum zatočio, a srcu dopustio da izgara, da se puni tobom i da si ga cijelog zauzela. Neka si. Lijepo je s tobom u srcu, ma koliko ponekad boljelo i peklo, drago mi je da si u njemu. A razum, razum moram osloboditi, pustiti da zasjedne na svoje mjesto i da me savjetuje. Nadam se da se neće ljutiti na mene i da će mi biti vjeran, a ja ga slušati često i povinovati se njegovim odlukama. Krajnje je vrijeme da ga pustim na svijetlo, da mu dopustim da odlučuje i vodi me na mom putu.
S tobom u srcu, razumom kao vodičem i svojom dušom, moralo bi biti ljepše i sretnije i meni i tebi. Ne boj se, neće meni razum reći : „ Nemoj ju voljeti,ostavi ju, nije za tebe,kloni je se….“, neće on to reći, jer zna da je prekasno za to. Zna da si u meni, zna da si moja, da sam tvoj, ali će mi reći : „ Voli ju, budi joj podrška, daj joj lijepo, veselo, kad ju tuga uhvati, pruži joj ruku, daj rame i zagrljaj, kada ju bol opsjedne,briši joj suze, tješi ju, samo joj ne govori da ju voliš, jer će ju još više boljeti. Jer ju tvoja ljubav trga na komadiće,odvaja i razdvaja na pola, a takva ne može svojim putem, zacrtanim ići. Pokleknuti će, a ni ti ju nećeš moći podići. Ne govori da ju voliš, samo budi uz nju, pazi ju, pokaži da si njen i da ju želiš.“.
Da, vrijeme je da pustim razum da me vodi, da pokaže put ovom srcu u kojem si i da budem i ja na pravom putu, putu koji vodi do tebe, do tvoga srca, do tvoga mira i radosti. Vrijeme je da ti to pružim, da ti dam osmjeh, poklonim mir i donesem sreću. Vrijeme je da ti pomognem na tvom putu, da budem podrška, oslonac i utjeha. Da budem tvoj, onoliko koliko si ti moja.
Da, volim te, ali ti to neću reći. Razum mi tako kaže,a ja ću ga slušati i biti tvoj.