Odjednom

Odjednom ne volim. Nimalo.
Samo sebe.Zavoliti ću se toliko da ću si govoriti "Vi".
Voliti ću se,jer jedino sebe vrijedi voliti.Svi ostali iznevjere
ili vole više sebe nego druge.Predugo sam naivano vjerovao
u ljude u njihovu ljubav ili nešto što bi se moglo time zvati.
Nema toga. Druge možeš poštovati,ljubiti,paziti,maziti,podupirati,
ali voliti samo sebe. Sve ostalo je utopija.
Ja pa ja pa ja....i samo JA.
Od mene toliko,a vas ostale,mogu ljubiti,maziti,paziti,biti vam podrška
biti vam oslonac,ali ne tražite da vas volim.Ne želim dijeliti ljubav.
Ljubomorno ju čuvam za sebe.

Uredi zapis

17.11.2013. u 22:33   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

Sloboda

Najlakše je sve odjebati. Okrenuti se i otići. Ostaviti iza sebe one koji te povrijede i koji te ne razumiju. Biti svoj. Biti slobodan. Napokon disati punim plućima. Posvetiti se sebi i svojim malim stvarima, svojim užicima, zadovoljstvima.

Samo, kada se vratiš u prazninu stana, među četiri zida, kada splasne adrenalin, u tišini hladne sobe, osvijetljene titravom svjetlošću televizora, bukom automobilskih kočnica i pijanog pjevanja balavaca po prozorom, osjetiš samoću. Uvlači se u kožu u svaku poru bića. Stišće grlo, koči disanje, srce ti udara kao ludo, a tijelo klone u naslonjač i pomisliš da je, napokon kraj, da je došao čovjek u crnom i jednim zamahom iskusnog kosca oslobodio te. Ali ne, nema ga, otišao je negdje drugdje, zamahuje svojom kosom, zaobilazeći tebe. Hvataš zrak, kao šaran kada ga izvuku na obalu, otvaraš usta, pokušavaš uhvatiti zrak,a iz grla se otme samo jecaj. Tihi jecaj, koji polako prelazi u hropac, suze ti teku, osjetiš pritisak u grudima, čak ni stisak rukama, ni ispravljanje u naslonjaču ne umine tu bol, tu grudu koja ti se stvorila u grudima i koja te želi raskinuti iznutra. Pokušavaš ustati, pomaknuti se, a ostaješ kao prikovan za naslonjač. Ne čuješ ni televizor ni škripu kočnica, samo bubnjane u ušima, samo ridaj iz grla, šmrcaj. Otireš oči od suza, lice kupaš u suzama i razmazuješ ih po licu. Pokušava jastučićem utišati jecaje,ali kao da ih još jače čuješ, svaki udah užarenog zraka ti pali grlo,suši ga i grebe. Teškim naporom ustaješ, odlaziš do kupatila, puštaš hladnu vodu da ti teče po rukama, sagnute glave, da ne vidiš svoj odraz u ogledalu. Umivaš se, voda pljuska po tvom licu, mokrom od suza, vrućem od napora, godi ti hladno. Uzdahneš duboko, ispraviš se, pogledaš u ogledalo, košulja ti je mokra, oči izbjegavaš pogledati. Skidaš mokru košulju i vraćaš se u sobu.
Televizor i dalje baca svjetlo po sobi, kočnice škripe po cesti, a balavci već pjevaju pod nečijim tuđim prozorom. Otvaraš prozor i duboko udahneš svježi noćni zrak.

Udahneš svoju slobodu.

Uredi zapis

18.09.2013. u 12:37   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

Novi dan

Danas je jedan takav dan.Težak,tmuran,bolan.Želio bih vjerovati da će sutra sunce zasjati,da će biti ljepši,veseliji.Želio bih to svim srcem i dušom.Ne,ne pričam o sebi.Ne večeras.Niti o njoj.Večeras pričam o prijateljici.Jednoj dragoj,simpatičnoj,veseloj,nasmijanoj prijateljici.Pred očima mi njeno nasmijano lice,razigranost kao u djevojčice,a opet toliko tuge u njenim očima ima.Koliko se samo trudila da sačuva nešto što je smatrala onim pravim,srećom,ljubavi,a koje je polako postalo nešto mutno,monotono,hladno,toliko hladno da kosti zebu i kad je vrući dan.Nije uspjela,iscrpljena je odustala.Ostavlja iza sebe dane i noći pokušaja,borbe,želje,truda.Ostavlja jedan život.Odlazi u neizvjesnost..u ništa.Jer i ništa je bolje od hladnoće,od ravnodušnosti.Nisam sretan zbog toga,priznajem,iako ju podržavam,razumijem.Mlada je još,uspjeti će pokupiti dijelove sebe,posložiti ponovo,naći nešto što će ju učiniti opet nasmijanom,veselom,možda i sretnom.Volio bih da tako bude.Zbog nje,zbog onog njenog vragolastog osmjeha kojim me nasmijavala,zbog one njene otvorene duše i čista srca.Mnoge su to učinile zbog drugog,ali rijetke onako kao ona.

Ona odlazi sama,odlazi nikome,samo sebi.

Uredi zapis

12.08.2013. u 0:02   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Prigradska priča

Kao i svaku večer, sjedio sam u našoj birtiji. Naša, jer ovdje, već sigurno pet godina, nije ušao nitko tko nije iz kvarta. Nekada poznata i prilično posjećena „ Opatija“, poslije rata postala je mjesto koje su mladi zaobilazili, a mnogi stari gosti odselili. Ostala nas je dvadesetak starih, stalnih gostiju. Dolazili bi, ovisno o smjeni u kojoj bi radili, popodne ili kasno navečer. Ispijali svoje dnevne doze piva ili pelinkovca, koji se ovdje točio na deci, a ne kao u onim novim kafićima na pola deca. Joža je kao i svaku večer kada sam dolazio, pio svoju dozu pelinkovca. Prema broju čaša koje bi popio, znao sam koja tema slijedi. Uz prvu bi to bila politika, poslije druge bi žena došla na red. Večera je upravo završavao treću, jer me dočekala priča o zavjerama velikih i moćnih sila, nad malim i jadnim zemljama širom svijeta. Joža je imao nevjerojatnu sposobnost da iz naoko običnih novinskih članaka izvuče nekakav dokaz o zavjeri. Malo tko ga je slušao, ali ionako ovdje, malo tko je koga slušao u ovo doba noći. Jedino su Štef, Marko, Darkec i Vilim remetili tišinu i ponekad prekidali Jožinu priču vikom i smijehom kartajući belu u kutu birtije. Ponekad sam se čudio upornosti te četvorke, koja je znala po cijeli dan sjediti i kartati. Uvijek za istim stolom, istim rasporedom sjedenja i istim izlizanim kartama. Za šankom je sjedio i prevrtao stranice novina stari Mate, od milja zvan, Matek. Naslijedio je gostionicu od djeda, jer se želio osvetiti Matekovom starom, poznatom ženskaru i kockaru i ostavio gostionicu unuku. Matek je doslovno shvatio čuvanje tradicije i nije promijenio nijedan detalj u gostionici, čak ni stolnjake ni čaše. Sve je ostalo isto, kao u vrijeme njegovog djeda.
Sjedio sam i pušio, pio svoje pivo i odsutno slušao Jožu, pjesmu s radija i čekao da dođe jedanaest sati. Vrijeme kada je ona moja doma zaspala uz upaljen televizor. Nije mi se dalo natezati s njom za malo pičke, slušati strpljivo priče o susjedi Marici, i slušati komentare o neotesanom Tariku i uspoređivanje s Oliverom, tim finim gospodinom. Lakše sam otrpio Jožu i njegovu teoriju o zavjerama proizvođača pseće hrane, nego slušao njeno trabunjanje. Taman sam zapalio cigaretu, kad se otvore vrata i svi pogledi svrnu u tom smjeru. U birtiju uđe muškarac, za njim žena. Nepoznati. On obučen u sportsku jaknu, polo majicu i svijetle sportske hlače, a ona kao da je upravo izašla s modne piste. Sasvim običan par ljudi, da je ovo „Regent“ hotel ili neki poznati bar u centru, ali ovdje su sve samo ne obični. Pogledali su naokolo i po birtiji i muškarac pođe za stol u drugom kutu birtije, a žena za njim. Njene štiklice su kuckale po pločicama, zvukom koji se ovdje, vjerujem nikada nije čuo. Resko je odzvanjao tišinom koja je nastala kada su ušli. Sedam pari očiju pratilo ih je na njihovom kratkom putu do stola u kutu. Prvi je tišinu prekinuo Joža, koji se okrenuo prema svojem pelinkovcu i ispio ga do kraja, udarajući praznom čašom o šank. Matek se pokrene prema novim gostima, a karte nastave padati na stol. Ispustim dim iz pluća i potegnem iz boce, gledajući u prljavom ogledalu šanka taj neobičan par. Naručila je gusti sok, a muškarac votku. Matek je još jednom prebrisao čašu, što mu inače nije običaj, popravio ovratnik na košulji i odnio im piće. Pričao joj je nagnut na stol, a ona sjedila i gledala u njega ili u stol. Ponekad bi otpila kratki gutljaj soka, dok je slušala što joj govori. Svoju čašu nije ni dodirnuo, stajala je i dalje na sred stola, a njegova priča postajala sve brža i po izrazu lica sve ozbiljnija i napetija. Zapalio sam i drugu cigaretu, kad je on naglo ustao i krenuo prema izlazu. Kod vrata je na trenutak zastao, kao da se premišlja, i izašao van. Sjedila je i dalje za stolom, gledala ispred sebe.
- E, jebiga, još jedna propala romansa, još jedna povrijeđena žena koju čeka probdjevena noć.pomislim to i pogledam opet prema njoj.
Gledala je u prljavu zavjesu, leđima okrenuta prema nama. Joža je još pokušavao složiti rečenicu, kartaši su tiho bacali karte, a Matek se pravio da čita novine, svaki čas pogledavajući prema toj ženi. Nije mu promakao pokret njene ruke i spremno je skočio i otišao do njenog stola. Vratio se s praznom čašicom njegove votke, natočio duplu i odnio joj. Pomiješala ju s gustim sokom i popila. Zapalila cigaretu, naručila još jednu duplu i ispila ju na eks. Otpuhivala je dim ravno pred sebe, kao da otpuhuje njemu u lice, a on je sigurno već odavno ležao zagrljen u bračnom krevetu. Kao da je osjetila moje misli, okrene se i mahne prema Mateku, a ovaj spremno natoči duplu votku i odnese joj. Popije pola, povuče dim, zadrži ga u plućima i polako ispusti iz sebe. Kao da je odahnula, kao da je skinula nekakav teret sa sebe, ugasi cigaretu, brzim snažnim pokretima, ispije votku do kraja i ustane od stola. Zanjihala se kod prvog koraka, ali svejedno nastavila prema vratima. Prolazeći pored Jože, zatetura i posrne ravno na mene. Prije nego što sam ju prihvatio, zapuhne me njen miris koji se širio oko nje. Nekakav neobičan i jako neugodan miris. Nisam nešto tako nikada pomirisao. Sigurno je skup i nema ga za kupiti u marketu, pomislim pridržavajući ju.
- Oprostite. Hvala, dobro sam. Mogu sama.
Govorila je to dok se pokušavala istrgnuti iz mojeg stiska, a ja sam ju držao, bojeći se da će opet pasti i želeći što dulje imati takvu ženu blizu sebe. Lijepu, dotjeranu, ženu koja je mirisala kao ništa drugo na ovome svijetu. Malo pijana, ali nije ni čudo. Očito joj je razgovor s muškarcem teško pao na dušu i srce. Pustio sam ju i izašla je van, praćena pogledima svih unutra. Okrenuo sam se i otpio gutljaj piva, a ruka mi je mirisala njenim mirisom. Ispušim cigaretu do kraja, ispijem pivo i krenem i ja doma. Stara je sigurno već hrkala, a i mene umor polako svladavao. Mahnem Mateku, kartašima koji su neumorno bacali karte na stol i Joži kojem je glava polako padala prema šanku i izađem van. Svjež, noćni zrak, potpuno drugačiji od smrdljivog, zadimljenog zrakau birtiji me malo razbudi i udahnem punim plućima. Reski, hladni zrak mi nadraži pluća i nakašljem se glasno nekoliko puta. Polako sam išao prema zgradi, sam na ulici, ni psa da zalaje, nigdje nikoga. Pod nadstrešnicom autobusnog stajališta, sjedila je ona, žena iz birtije. Vidio sam ju izdaleka i krenuo prema njoj iako sam trebao skrenuti ranije prema svojoj zgradi. Sjedila je, lica skrivenog rukama, na klupici stajališta i plakala.
- Gospođo, do jutra vam tu nema busa, a ni taxi baš ne zalazi ovamo.
Podigne glavu, prepoznala me, muškarca koji ju je pridržao, vidio sam joj u očima. Pokušavala obrisati suze dlanom.
- Neka, čekati ću. Nije važno, ne žurim nikamo…više ne.
- Daleko stanujete?
- Daleko..ne znam, sada mi je sve daleko.
Gledao sam ju i nisam znao što odgovoriti, a nisam mogao samo otići doma. Nije me se ticao njen život, a opet kao da je. Sjeo sam malo dalje od nje, izvadio kutiju s cigaretama i ponudio ju.
- Hoćete zapaliti jednu?
Pogledala me, kutiju ispruženu u ruci, i uzela jednu. Zapalio sam joj cigaretu, povukla je i zakašljala se.
- Hvala, jake su.rekla je kada je došla do daha.
- Ja sam već navikao, dugo ih pušim, ali bit će red prestati.
- Ponekad samo zapalim..kao večeras..
Pogledao sam ju bolje, stvarno je bila lijepa žena. Lijepih crta lica, simpatična, njegovanih ruku na kojima je blještalo prstenje, obučena u haljinu koja je skrivala i otkrivala lijepo tijelo. Kada se smije, sigurno svojim osmjehom zasjeni sve oko sebe. Sada se nije smijala, lijepo oblikovane usne su bile stisnute, pogled mutan i odsutan. Sjedili smo bez riječi, pod lampom ulične rasvjete, na stajalištu i oboje nismo znali kamo sada. Gdje krenuti, kamo i kako ići. Ona jer nije znala kako, a ja jer nisam znao otići. Nisam mogao napustiti tako lijepu ženu samu, ostaviti ju samu.
- Postaje hladno. Da vas odvezem doma? Nije mi teško, a auto mi je tu na parkiralištu kod zgrade. Ili da vas odvezem samo do grada, do taksija?
- Ne, ne treba. Čekati ću bus. Imam vremena. Imam sada vremena.
- Onaj, u birtiji, to vam je bio prijatelj?
- Ne, muž. Bio mi je muž. Više nije.
- Krivo sam pomislio, mislio sam da vam je prijatelj.
- To je već gotova priča, nekoliko mjeseci, samo sam se nadala da nije. Sada znam. Gotova je. Ne živimo već mjesec dana skupa. Odselio se..k njoj. Tako to ide, uvijek se nađe neka mlađa, ljepša…bolja.
Nije mi bilo jasno, nisam mogao shvatiti da ima ljepša i bolja od nje. Pogledao sam ju još jednom, pažljivo i mislim da nisam vidio ljepšu ženu od nje.
- Da ja vas ipak odvezem doma? Evo idem ja po auto, a vi me tu čekajte. Može?
- Ne, ne treba. Mogu ja čekati. Hvala vam na svemu. Inače ne pijem, pa me nekoliko pića ošamutilo, ali sada je sve u redu. Sačekati ću bus. Nije jutro daleko.
- Sačekajte me tu.
Ustanem i krenem prema zgradi. Žurio sam, da me ne čeka dugo, pribojavao se da će otići sama. Kada sam se vratio do stajališta, ona je i dalje sjedila na klupi.
- Dođite. Idemo. Vozim vas doma.
Ustala je i ušla u auto. Vozili smo se kroz uspavani grad, šutke. Gledala je pred sebe, u svojim mislima, odsutna, tiha, bezizražajnog lica. Hladna. Stresla se, kao da sa sebe otresa nevidljivu prašinu, pogleda prema meni.
- Jel' vam hladno? Da pojačam grijanje?
- Ne, nije. Dobro mi je. Samo mi je krivo što se patite zbog mene, a sigurno vas čekaju doma.
- Ne patite me. Ionako mi se ne spava, a doma neće ni primijetiti da me nema. A nije ih ni briga. Bitno je da plaću donesem, a ostalo mogu i sami. Ionako spavaju odavno.
- Tako je to svugdje, bitno je da je njima dobro, a za druge ih briga.
Pokazala mi je kamo da vozim i uskoro smo bili u brdu iznad grada. Bilo je više zelenila, drveća, a po noći izgledalo je kao da se vozimo kroz šumu. Jedino su osvijetljeni prilazi kućama pokazivali da nije šuma, već kuće, dobro skrivene iz ograda i žbunja.
- Evo, tu. Tu stanujem.
Pokazala je na lijevu stranu ceste. Velika ograda iza koje se tek naziralo svijetlo. Okrenuo sam polukružno na praznoj cesti i parkirao pored ograde. Sjedila je, kao da joj se još nije izlazilo iz auta, kao da se boji sama otići u kuću.
- Hvala vam, puno. Neobična večer je ovo. Prvo sam otišla s njim, a ne svojim autom, a sada se s vama vraćam. Razočaram se u muškarce i proklela sam sve muško na ovome svijetu, a onda vi naiđete. Da vas nije bilo, još bih sjedila na onoj klupi i čekala bus i proklinjala sve, a najviše sebe.
- Više ne proklinjete muškarce?
- Ne sve. Samo jednoga. Dovoljno je i taj jedan.
- Ima li nekoga doma?
- Ne, sada živim sama. Djece nismo imali i drago mi je što nismo, jer bi bio loš otac, lošiji nego što je bio muž. Sada znam. Uvijek sam bila ta koja je dobro vidjela i procijenila i ljude i posao, ali on me nadmašio. Dobro se pretvarao ovih pet godina. Jako dobro.
- Mi muškarci smo takvi, znamo se pretvarati ako nam to odgovara. Volimo ugodan život i pažnju. Čim nam malo ponestane toga, potražimo ju na drugom mjestu. Takvi smo.
- Znam. Sada znam. Dok sam ja radila i trčala za poslom, on je trčao za drugom. Što mi sada vrijedi sve to? Što?
- Bit će sve u redu. Imate sebe, prijatelje, ljude koji vas poštuju i vole. Niste sami.
- Da, nisam. Vi ste tu. Jedini vi. Kažu da se prijatelji poznaju po tome što su tu kada ih trebate, a jedino vi ste tu sada. Ostali su negdje u toplim krevetima.
- Ponekad i prijatelje treba pozvati, moliti, ne čekati da oni sami dođu. Da su bili večeras tamo, sigurno bi se brinuli o vama. Ja sam samo slučajno naišao.
- Slučajnost ne postoji. To znam odavno.
Nisam znao što odgovoriti na to, jer sam se pomalo slagao s time. Izvadim cigarete iz džepa i ponudim joj.
- Ne, hvala. Jake su. Godila bi mi kava sada. Hoćete li da skuham jednu, makar da vam tako zahvalim što ste me dovezli?
- Da, kava bi i meni sada dobro došla.
Sprenio sam cigarete nazad u džep. Otvorila je vrata auta i izašla, a ja sam ju pratio. Otključala kapiju i našli smo se u slabo osvijetljenom dvorištu. Popločano, uredno, s žbunjem i cvjetnim gredicama. Kuća je bila kojih dvadesetak metara od ulaza. Velika. Prevelika. Nedavno obnovljena neka stara vila, široke stepenice ispred ulaza davale su joj još veću važnost i izgledala je kao manji dvorac. Otključala je ulazna vrata i očekivao sam ogromno predvorje, kao u filmovima, ali smo ušli u široki hodnik s troje vrata i stepenicama za kat. Odvela me u dnevnu sobu, bar meni je to tako izgledalo. Neobično namještena soba. Nikako mi se moderni namještaj nije uklapao uz zidove i izgled kuće.
- Sjedite, sad ću ja kavu skuhati i donijeti.
Sjeo sam i razgedavao po sobi. Nije bila ugodna. Hladna. Pomalo mi izgledala kao nabacana modernim sitnicama, uz klasičan namještaj. Pomalo nakaradno je stršao veliki televizor na starinjskoj komodi pored starinskog velikog kamina, kao i sam stolić ispred mojih nogu, četvrtast sa staklenom pločom. Gledao sam unaokolo i počeo smišljati kako bih ja to uredio, kada je ušla noseći kavu. Sjela je do mene i zapalila cigaretu. Zapalio sam i ja još uvijek promatrajući po sobi.
- To je on uredio. Ja nisam imala vremena, a ionako nisam puno bila tu. Više u uredu.
Mora da je bila slijepa ili zaljubljena, kada nije vidjela po ovoj sobi da tip nema pojma o uređenju i biranju namještaja. Ovako urediti ovu kuću, a imati love, mislim da može samo idiot. Ona to nije vidjela, očito. Pili smo kavu, pušili, šutili. Sjedila je do mene, osjećao sam toplinu njenog tijela, miris njenog parfema i nisam se usudio ni pomaknuti. Ustala je i otišla do kamina. Upalila ga i vratila se nazad pored mene. Plinski kamin s imitacijom drvenih cjepanica obasjavao je sobu, sjene se igrale po zidovima i uskoro je bilo ugodno u ovoj čudnoj sobi.
- Volim gledati vatru kako gori, kako se sjene igraju po zidovima, kako svjetlost titra. Odmara me.
- Da, lijepo je ovako, ugodno i mirno.
Osjetio sam prvo dodir njene kose, pa glavu na mome ramenu. Pogledao sam i vidio da su joj oči sklopljene, disala je polako, ravnomjerno. Zaspala. Prebacio sam ruku preko nje, zagrlio ju, a ona se privukla i udobno smjestila. Spavala je. Gledao sam ju ni sam ne znam koliko dugo. Utrnuo sam od mirnog sjedenja, bojeći se da ju ne probudim nisam se ni pomakao. Spavala je, mirno, tek ponekad bi joj se tijelo zgrčilo, lice namrštilo, li bi se opustila i nastavila spavati. Uzeo sam jastučić s kauča i polako podbacio pod njenu glavu i polegao ju na kauču. Promeškoljila se, zagrlila jastuk u snu i umirila. Pokrio sam ju dekom, koja je bila prebačena preko fotelje, sjeo i gledao ju kako spava. Umirila se, opustila i spavala.
Ustanem i polako izađem u hodnik, pa van. Tiho zatvorim vrata za sobom i izađem na ulicu. Sjednem u auto, zapalim cigaretu, nasmijem se sam sebi i svojoj gluposti i krenem doma. Vozio sam se polako, zamišljeno dok je jutro polako svitalo nad gradom.

Uredi zapis

09.08.2013. u 1:10   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Cijena....

Jeftin sam.Dao bih se za par osmijeha,i nekoliko trenutaka opijenosti.
Dao bih se za jedan let među oblake. Dao bih se. Jeftino.
Samo teško je pronaći nekoga da me podigne,da me vine među
oblake,da donese osmjeh na lice,da opije.
Nemoguća misija.
Nema opijenosti,nema leta.
Nema prodaje.
Davanja.
Sve ostaje meni.Sve sebi moram dati,sve sebi ostvariti.
Drugi se opijaju s drugima,ja sam samim sobom.
A,tako bih bio opijen....
Njom.

Uredi zapis

04.08.2013. u 14:08   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Tihe noći

Volim ove noći najcrnje boje,mračne teške

noći kada se i moje oči u njima ne sjaje,

noći kada se u njima sve skrije.

Ssjedim sam u tišini i samo tihi jecaj,

jedva čujan pad kapljice odjekuje.

Volim takve noći.

Volim jer mi kažu,živ si.

Tu si.

Voliš.

Čovjek si.

Ima u tebi ljubavi,ima srca.

Volim takve noći oblivene,

poškropljene,tihe,skrivene.

Uredi zapis

30.07.2013. u 22:32   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Sve....

Sve što ću ikada napisati o tebi je ovaj zapis. Niti jedna riječ,niti jedino slovo,niti jedan glas o tebi se neće čuti ni pročitati od mene. Ti si moja tajna koju ću odnijeti sa sobom,jednog dana,dalekog nadam se.

o tebi,samo ovo :

Oprosti za sve dobro i loše.

Volim te,puno

Tvoj ja....zauvijek

Uredi zapis

30.07.2013. u 20:31   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

kuknjava...

ako me uhvatite da kukam,

....pljujte po meni koliko god želite.

Uredi zapis

20.06.2013. u 2:02   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Jutro je pametnije od večeri....

Dugo nisam pisao.Nisam imao o kome,niti kome.Sve one riječi,koje su izašle iz mene,bile su namjenjene samo jednoj,jedinoj.Nije je bilo.Nestala.Nije je bilo blizu mene,a bila je u meni.Još je.Biti će uvijek u meni.Na bilo koji način.Možda će biti ona koju volim,ona koju želim,ona koju imam,ona koju nemam.Najvjerojatnije,ona koju nemam i koju nikada nisam imao.Normalna pojava,kod mene bar.Lako pomislim da me netko voli,želi,da me netko poštuje zbog onoga što jesam,ali.. Ljudski je griješiti i ljudski opraštati.Da,oprostiti nekome nešto,čak i ono što pomislimo da je neoprostivo,možemo samo ako nekoga volimo,ako nam je taj netko u nama.U svakoj pori,otkucaju,misli,drhtaju...
Oprostiti. Mogu li to? Ne znam. Večeras mislim da ne,sutra možda budem mislio i drugačije.Jutro je pametnije od večeri,kažu.
Jutro koje će doći,koje ću dočekati budan u mislima na nju i na ono što radi i zašto to radi.Jutro koje neće donijeti odgovor,ali će donijeti odluku. Neku.
Koju?
Ne znam ni sam.

Uredi zapis

19.06.2013. u 1:21   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Oblak....

Gledam oblake kako prolaze na nebu. Svaki ima svoju priču, svaki svoj lik. Neki od njih nalik su nekoj životinji, stablu,cvijetu,neki tek liče na najslađu šečernu vunu, koju sam nekada davno kušao. Gledam ih i znam, svaki nosi svoju priču, svaki plovi svojim putem. Plovi negdje, nekamo, daleko u nekakav drugi svijet, drugi krajolik. Odlaze, polako, plove samo njima znanom putanjom, samo njima znanom cilju. Poneki se izgubi,pa se stopi s nekim, crnim, tamnim. Nastane oluja, kiša, uragani i zatim nestanu. Pretvore se u kišu, koja žuri dolje, pada i kvasi ovu crnu, muljavu zemlju kojom hodimo.

Ali oblaci bi trebali biti gore, ploviti plavim nebom, okupani suncem koje im se smije i koje im pokazuje kamo trebaju ići. U nekakav sretniji, veseliji, bolji svijet. U neka druga prostranstva i biti ono što jesu, lijepi bijeli oblaci, koji mirno plove, nalik na neku životinju, stablo ili na najslađu vunu.

Gledam oblake i vidim da jedan kreće prema jednom crnom, privlači ga njegova snaga, privlači kao najjači magnet. Plovi lijepi mali oblak i ne sluti da će uskoro nestati u sjeni onoga crnog, jakog, da će se stopiti s njme i nestati,a onda padati dolje. Nesmiljena sudbina, neodgodiva, predodređena. Ali vidim, mali, skoro ružičasti oblak, vuče za sobom nešto, kao uzica, konop, sidro. Želi kočiti, želi stati, želi ploviti sunčanim plavim nebom. Pružam ruku, hvatam ga , mek, nježan, a čvrst kao najčvršći konop. Povlačim nazad, ruke mi drhte od napora, ali ne puštam. Držim. Želim sačuvati mali ružičasti oblak, želim da mirno plovi, daleko od crnih,natmurenih, olujnih oblaka. Držim, vučem i nedam ga. Nedam ga. Vidim, mali ružičasti oblak, kako se zaustavlja, staje i kreće nazad, udaljava od crnog oblaka, a ja pojačavam snagu, prenosim na oblak i odlazimo dalje, u mirne dijelove neba. Pogledam, oblak mi se smiješi, kao da me gledaju odozgo dva prelijepa oka, kao da mi zahvaljuje. Ne, ne treba meni zahvala, ne treba mi ništa, tek samo da pogledam jednom bar, kako izgleda svijet, gledan s malog, ružičastog oblaka. Hvatam konop i penjem se, a ružičasti oblak, kao da silazi niže, kako da mi ide u susret, da se lakše uspnem k njemu. Prilazi mi. Uskoro sam na njemu. Mekom, nježnom, uvija se pod mojim stopalima, obuhvata me kao rukama i začudo, toplo je gore, toplo i ugodno. Očekivao sam hladnoću, vjetrove koji bi me propuhali, ali samo toplina, ugodna vlaga i lgani lahor koji me miluje.

Nosi me, taj mali, ružičasti oblak. Nosi me prostranstvima neviđenim i tek rijetko pogledam dolje, tek rijetko pomislim na ono dolje. Uljuljkan, u mekom, toplom oblaku, plovimo skupa. Plovimo u snovima, plovimo u mašti, plovimo u stvarnosti. Plovimo nebeskim prostranstvima.

Uredi zapis

15.06.2013. u 23:59   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Ne pitaj....

Ne pitaj tko me je povrijedio

ne pitaj tko mi je srce zatrovao lažima

i zašto mi oči suze kvase

samo sjedi tu uz mene

samo budi blizu da te osjetim

šuti i zagrli me

pusti da prebacim ruku

preko tvoga ramena

pusti da osjetim toplinu

uvuci mi se,tu blizu srca

šuti i gledaj kako oblaci plove

gledaj kako suze bola

postaju radosnice.

gledaj kako tvoja toplina

tjera osmjehom

bol,tugu,samoću.

Uredi zapis

12.06.2013. u 12:50   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Tebi....

Link

Plovimo u ovoj noći. Prostranstvima ispred i ispod nas.
Plovimo s tvojim nogama čvrsto oko moga tijela, prepleteni strastima, željom.
Osjećam kako grije tvoje tijelo, ovo hladno usamljeno srce.
Osjećam ljetni vjetar na mome nagom tijelu.
Kako tvoje ruke, koje klize po leđima, prsti koji se zarivaju u njih, a dah vreli pali obraze.
Držim te, držim čvrsto, dok mi usne ispijaju tvoj dah, dok se topim pod vrelinom tvoga tijela.
Uzimam te i dajem ti se. U hropcu, u nestajanju, ništavilu.
Dok ispijaš zadnji moj dah, dok uzimaš mene u sebe.
Dajem ti se.
Dajem svoje postojanje, tebi koja upijaš dah života.

Uredi zapis

11.06.2013. u 22:19   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Netko me čeka...

Negdje i mene čeka netko. Netko tko me voli, želi i očekuje. Negdje je ona koja će biti moja najdraža, voljena. Čeka me, a ja nikako da krenem. Čekam nešto, čekam da se dogodi nešto i da krenem prema njoj. Znam, naći ću ju lako, samo trebam krenuti, napraviti prvi korak i sve ostalo će doći samo po sebi. Možda ću prijeći i tisuće kilometara, mnoge dane hodati i osluškivati zvukove noći u samoći, ali naći ću ju. Samo trebam krenuti. Napraviti prvi korak.

Jedan, pa drugi, treći….ići ne stajati. Krenuti prema njoj, onoj koja mene čeka. Ona ne zna da mene čeka, ne zna da još nisam krenuo prema njoj, ali osjeća da ću doći. Osjeća da ćemo se sresti jednog dana. Padati će kiša i hladni vjetrovi će puhati, ulaziti duboko ispod kaputa, smrzavati tijelo, ali će pogled na nju, pogled u njene oči otopiti hladnoću. Kiša će padati, biti će toplo kao da sunce sja. Svaka kap koja padne na nas, biti će kap sreće, nade, ljubavi. Kiša će padati, vjetrovi će prestati, a nas dvoje ćemo stajati jedno pored drugog. Zagrljeni, nasmiješeni, sretni.

Jednog dana ćemo se sresti, samo treba krenuti. Tu smo, blizu, samo nekoliko tisuća kilometara ili nekoliko metara, svejedno, samo treba krenuti.

Prvi korak, drugi, treći…

Uredi zapis

01.06.2013. u 19:07   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Pismo tebi....

Evo, opet ti pokušavam pisati. Kažem opet, jer ovo je već tisućito pismo koje želim napisati. Pišem, napišem i nijedno nije dovoljno dobro, nijedno nije ono što bih ti napisao. Nedostaju mi riječi kojim bih opisao kako je bez tebe. Pokušavam, stvarno se trudim ne misliti na tebe, na ono što je bilo. I ne ide mi. Ne ide. Toliko si u meni da jednostavno mislim da te nigdje drugdje i nema, da ne postojiš, da si samo plod moje mašte, nestvarna, iluzija. Da, draga, ponekad više ne znam ništa, u ništa nisam siguran, u ništa ne vjerujem, tek me zaboli, ali stvarno zaboli, koliko mi fališ. Nekakav grumen nečega je u meni, pa me stisne u grudima, disanje zaustavi, krene prema grlu i nikako da izađe van, pritišće toliko da me zaboli i jauknem. Suze mi krenu od boli. Poželim udahnuti, poželim da prestane boljeti, ali je bol sve veća, guši me, tijelo mi postaje slabo, malaksalo. Priznajem, u zadnje vrijeme sam prekršio obećanje, ne jedem često, a obećao sam ti. Oprosti mi. Nemam želju za jelom, nemam volje. Preskočim lako ručak, ne osjećam glad. Tek navečer, kada tijelo klone, kada ostanem sam, osjetim da nešto trebam. Jedem onda, jedem bilo što i nikada mi dosta. Kao da nije to ono što bi me nasitilo, kao da nije jelo ono što mi treba. I nije. Ti mi trebaš. Ti. Trebaš mi kao zrak koji dišem kao voda, kao hrana, kao svrha postojanja, ona koju volim. Volim te. Još uvijek iako je prošlo već puno vremena, puno je dana i teških noći prošlo od kako nisi tu. Noći, kako noći znaju biti duge. Nisam znao, nisam ti vjerovao. Sada znam. Teške, preteške. Kako je teško čekati nešto, nekakav i najmanji znak da postojim, a biti bez toga. Tišina i samoća, to su moje noći. Sjedenje do dugo u noć, dok tijelo ne klone, a duša umorna, želeći san, a sna nigdje. Nema ga, san je negdje drugdje. Ja sanjam otvorenih očiju, sanjam svaki tren, svaki san si ti. Evo, opet cmizdrim, opet me opsjedaju misli, a kažem da se trudim da ne mislim o tebi. Trudim se. Pokušavam mislit o nečemu drugom, pokušavam. Sinoć sam mislio na seks, ali opet si mi se uplela u misli. Kad pomislim na poljubac, kada čujem tu riječ, kao da tebe ljubim, kada pomislim na milovanje, mislim na tvoje tijelo. Sve si ti. Da, jesi.

I što da ti pišem, što da kažem, kako da ti kažem, o čemu da ti pričam? Ne znam, mogu samo o onome kako je bez tebe, koliko mi fališ i koliko mi je teško biti bez tebe. I da, bit ću ja dobro. Hoću. Zbog tebe, zbog one glupe nade da ćemo jednom, nekada, opet biti skupa. Do tada, čuvam te. Čuvam i ne dam nikome da te makne iz mene. Da te otjera iz mene. Da te zamijeni. Ne dam te. Moja si, u meni si moja.



Tvoj ja..

Uredi zapis

30.05.2013. u 19:49   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar