Requiem za sno... zombi fazu...:)

moja obitelj je toliko funkcionalna da se 'normalna' i očekivana disfunkcionalnost (neopterećena malo jačom tlakom nesigurne Majke, sklone perfekciji- obrazac koji sam naslijedila i nabildala do neslućenih visina u odnosu sa mojom kćeri), nije imala šanse realizirati kroz male, svakodnevne sukobe. kao lavina je rasla do velikih lomova, koji su se na kraju (za opće dobro)- povukli na dublje, nedodirljivije nivoe i otuda pokazuje zube i reži.

zarad velikog mira, dobili smo masu malih nemira.

takoc, Medo. a sad... idem ofarbati okvir za zajedničku sliku mojih roditelja, jerbo je majci tužno vidjeti sebe uokvirenu tako tamnom bojom.
tata je umro. ne ja. kaže.
al da joj je tlak tolki kolki je- je. ne laže, kad se uznemiri. a ja se proderem,, izvalim sve svoje usprkos tlaku i....- farbam. TO mi barem nije teško. khm khm. znam. ofarbat ću ga u zlatnu boju. i onda je zajebavati sa 'djesba, carice... nu te, ko Borgia si, bogami...samo ti kruna fali...' :D