u tridesetima

Zanima me starinska ljubav. Dvoje ljudi, mirni, zadovoljni sobom i životom, žive život. Just like that. Rade što treba, ne zatrapavaju se glupostima, imaju onu lean životnu metodologiju. Samo potrebno. Svatko ima dio svojeg gušta, a zajedno odrade što se mora, da im ostane za one zajedničke trenutke pune radosti.

To mi je obavezno. Kad te gledam, da sam radosna. Što te gledam. Što si tu negdje oko mene. I da si ti radostan kad me vidiš. Da je omjer ludila i ljepote debelo na strani ljepote i smisla.

Zanima me topli dom, ali ne dizajn. To na poslu možemo dizajn ovo dizajn ono. Doma mi treba mjesto gdje mogu raditi što mi je drago, mjesto za svakog u mom domu da ima da on / ona radi što mu drago, prostor za stvari koje nam trebaju, a sad stil? Stil doma - ugodan. I trebam dva ogromna kontejnera, jedan realan i jedan metaforički, pred kućom.

Za suvišna, štetna i spigana bića, stvari i pojave.

I trebam stvarno trebam da ti muški mišići nekog vraga dižu, buše, vuku, jebagaja metro muškarce, amebe s kauča i lud-zbunjenog.

Zanima me dom, toplina i "dok nas smrt ne rastavi". Nekako nisam zainteresirana da me rastavi od voljenog npr. njegov bezobrazluk. To mi totalno nije okej. Radije umrem u sretnoj vezi malo mlađa nego da me rastavi divljaštvo, sebičnost, nerazumnost... I isto tako ne bih da me od dragog rastavi glupava serija, skidanje torrenta cijelu noć ili još gore, Twitter.

Volim kad su stvari na svom mjestu, volim kad su ljudi na svom mjestu, volim kad je ljubav tako dobra da čovjek nema potrebu bit bezobrazan, grub, ovisan, nasilan i tako.

Vibra tipa: malo ribe, malo finog vina, djeca nek skaču okolo, par dobrih prijatelja - može, di ima da se potpiše?

Život je jednostavan kad su ljudi jednostavni, a težak kad su ljudi teški. Nemojte bit teški, ljudi. Komplicirao ili ne, vrijeme ide. Pa onda bolje da ga ispunimo mirom, ljubavlju i radošću nego ne.

Ali, to sam samo ja. Simple & stupid & lovin' it.

Uživajte u svom danu i snovima, ljudi!

Po meni, brak je ozbiljna stvar i ako nekog čovjeka prigrliš, nekako si dužna voljeti, čuvati, paziti. Za sve na svijetu ima načina, rekla bih, pa tako i se može i voljeti, razumjeti, ako je čovjek iole normalan.

Ali, što ćemo s tvrdoglavima, onima kojima je brak i blizina drugog čovjeka prilika da pokažu kako izgleda sebičnost, zloba, inat? Ja bih ih kaznila, za primjer drugima. Nitko se nikad nije promijenio od kazne, ali možda se utjera neka doza straha u kosti i neki mladunac ili mladunica promisle prije nego skope bračnu zajednicu s nekim koga su mislili koristiti kao osobno sredstvo za iživljavanje.

Dakle, bračnim prijestupnicima bih ograničila slobodu kretanja.

Nema u Ikeu. Nema. Prvo se popravi, pa kupuj namještaj, mesne kuglice i lijepe dezene.

Onda bih zabranila kupovinu kokica u kinu. Svi ih jedu, ti ne možeš.

I kaznila bih ih tako da ne mogu imati neograničen mobilni internet, niti flat telefon. Budi dobar pa surfaj i pričaj.

Ne treba pustiti da prođu lišo. Treba udriti gdje boli.

Mislim da bi te neadekvatne bračne ponavljače trebalo izložiti još većoj dozi pritiska. Nema Ajfona. Ne mogu ih kupiti, a ni najtrendi mob tog trena, sad, jel Galaxy, jel Experia, kako odluči žiri za kažnjavanje.

Jel bi takve odgojne mjere usmjerene nasilncima, inatljivcima, sebičnjacima urodile plodom - možda. Možda i više od suza, patnje, osamljenosti onog bića kojem su obećali ljubav i to...

Ovo posvećujem svom ex-u.

Znate kako ljepotice ukroti čudovište?
To je kao neka metafora žensko-muških odnosa.
E sad, ili ja nisam dovoljno bjuti, ili nisam pronašla dovoljno zvjer - ili sam pronašla previše zvjeri, ali ništa od te bajkovite transormacije.
Zvjer ostane zvjer, a ja?
Nemam pojma.
Čekam dostavu hrane i idem dalje raditi.

Mogu ja bit super-uspješna, emancipirana, može mi se otvarati pola svijeta, ali bez toga da me se mazi i pazi, baš mi život nije fora.
Koliko je to teško? Posebno ako uzvraćam, a spremna sam na to.
kavica i doručak u krevet.
Par porukica dnevno.
Zajednički rad po kući (jako važno), a onda kad sjednemo, s djecom, bez djece, da je razgovor ugodan, prijateljski, topao... da je leći kraj voljene osobe sigurno i nježno i toplo. I da se volimo, jako.
I onda vikendi, da se živi punim plućima, da se smije, uživa u pogledima, u doživljajima, ljudima...
I tu i tamo poklončići, cvijeće, skuhana večera.
Jel ja puno tražim?

Jel se samo ja bojim odgovoriti na ove poruke koje stižu u Inbox?
Tko su ti ljudi?
Što oni hoće... i najtragičnije pitanje - ako su u tridesetim, ili četrdesetim ovdje - jesu li normalni?
Hej, i ja sam u tridesetim - jesam li ja normalna?
Možda i nisam.
Što tražim ovdje?
Očito ništa, jer se ne javljam, jer iako mi je neki profil zgodan, zakočim se.
Da je sve bilo kako treba - ne bismo bili ovdje, a jesmo.
I kako s time?
Hoću li prepoznati neku iskricu, neki znak koji će mi reći - ovaj čiča je dobar, javi se? Ili će ispod nekog bezveznog profila, ili poruke - hej, kako si, promaći neka kvalitetna i dobra osoba?
Tko zna.
Ili ću putem, hodajući ulicom sa svoje dvoje djece pasti na nekoga tko će dopuniti taj moj život, biti baš taj mr. Right?
Ne znam.
Eto. Imam trideset godina, i isuviše se poznajem, a da ne bih bila skeptična... prema drugima.