čudan čovjek čudnog imena

Rano je, sirovo jutro
s prvim zalogajem Sunca.

Prebacuješ snove na desni bok.
Golo nesavršenstvo,
napola pod suvišnom plahtom
smireno mi diše pred očima.

Istina ne čini buku.
Osjećaj mi vodi ruku.

Lancun poetično odlazi
s osekom stida.
Plima je nagosti.
Želja te skida.

Sprudovi kralježaka
iščezuju na polutkama
tvoje zibajuće koketerije
kojom raduješ ulične voajere.

Meka ti je koža.
Guza s otočjem poljubaca.
Nesvjesna te požuda izvrće na leđa
jezikom lizne usne
darežljivo nudi bedra.

ot..vo..ri.. oči
ulazim u tebe slogovima

Dobro ti jutro
Oprosti što sam te budio.
U deficitu sam kontrole
kad si najnevinije skvrčena kraj mene.

Ostavi čađavu noć na dovratku.
Otresi prašinu traganja i zatvori vrata za sobom.

Nagradimo strpljive plahte i dosadnu tišinu prostora.

Pusti da te svlačim polako.
Da te otvaram kao pupoljak s proljećem uz šuškanje suvišne tkanine.
Pusti da ti kožom prospem meke stope usana.
Da ti zamaglim ekran zjenica dahom
i stresem s kose zaostalu čežnju zvijezda.

Leći ćemo.
Izgubiti kasne sate dana u šetnji po izlozima želja.

Kad naslutim jutro pokrit ću te zaostalim krpicama mraka.
Obojati ranu svijetlost spokojnim zagrljajem u pastelne kolaže mira.
Tiho.
Nježno.
Sasvim pripadajući tebi

dok se graciozna svjetlost slama na pukotinama roleta
i poput nijeme tužibabe
zlatnim kažiprstom prokazuje lebdeće točke prašine

sjetih se kako otkrivaš u meni,
meni samom,
neka zrnca dobrote za koja nisam znao da postoje
i lijepiš ih u grumenja vrlina

pa kad utihneš
i zacrniš se u prolivenom tušu silhueta
ostavljaš me vjernog tvojem udaljenom bilu
i jačeg za još jednu samoću

Pun mi je kufer rastanaka
i kolodvora
i dolaznih i odlaznih perona.
Bože dragi u čemu je kvaka?
Život je ponekad mora!
Ni tu ni tamo ne čeka me ona.

Dosta mi je gnjilih žvaka
i mjesta do prozora
i strancima istrpljenog bontona,
pun mi je kufer isprekidanih traka i punih linija
i tunelskih ventilatora
i cvrkuta i laveža mobilnih telefona.

Dosta mi je kašnjenja i izgovora
i migrena šepavih baka
i šuškanja plivadona
i pun mi je kufer mučnine
i crijevnih zatvora i otvora
i svih smjerova i kupona.

Dosta mi je javnih toaleta
i mirisnih koktela od urina i klora
i zaraznih šprica i rabljenih kurtona
i autoputa i asfaltnih čvorova
i vozača i konduktera i patrola
i dragera i alko balona.

Pun mi je kufer zaostalih mlaka
i buke motora
i konjskih snaga u rukama luđaka
i opreznih uskličnika opasnih zona.

Dosta mi je podočnjaka
i iscrpljenih bora
i ča kaj što miješanih žargona
i službenih tlaka
i upita bez odgovora
i usiljenih osmijeha
i ponuđenih bombona.

Dosta mi je i lavande i maka
i planina i mora
i vonja bora od kartona
i parfema radnika i seljaka
i Držićeve kad je grli zora
i zadnjih kurvi kod pothodnika
i ranih prosjaka Roma.

Moram stati.
Nemam izbora.

Hvata me skitnička fjaka
i žudnja za nježnošću doma.
I još hoću reći
kako se pomalo strašim mraka
i zbilja mi je dosta ovih riječi.
Strgan sam od umora.
Idem.
Želim.
Moram leći.

Jednom, kada ćeš čitati ove riječi
ušuškana u stereotipnu scenografiju hollywoodskih melodrama,
uz noćnu lampu pokraj kreveta,
s naočalama debelog okvira
koje tvoja taština taji od javnosti,
dok pored tebe tihim snom prede tvoj voljeni
i zaboraviš na nekoliko trenutaka
vješto spletenu paučinu iznad žarulje
i zauvijek djevojčica u tebi izgubi strah
zbog grotesknih likova budnih i tamnih sjena
bit ćeš sretna zbog ovog ambijenta
jer znat ćeš da iako ti nisam ni potreba ni čežnja
imaš me još uvijek u nesigurnim rukama stihova.

Nisi sama u carstvu nijemih silhueta
kada um ti iz stvarnosti odšeta
i tiho kaska putevima noći
dok ti kapci uspavljuju oči.

Ja sam sjena koja čuva te od straha
u tmini kad si skvrčena i plaha
kada potpuno utihnu zvuci grada
i metež abdicira a tišina zavlada.

Turpijam rešetke pokorne šutnje
u samici tjelesne horizontale
dok žarulja odbija posluh svijetlu
i kvislinškim manirom baca na mene snopove mraka.

Poput ejakulacije dioksida iz zatvora vodenih minerala
razljevaš se kožom i opakom kaznom s Olimpa
mamiš me u putene zamke neopipljivog.

Shvaćam Tantala.

Posežem nesaničnim drhtajima
za bludom koji kaplje s ruba tvoje haljine.
Između nas je prozirni zid plinovitog horizonta
obljepljen posterima zviježđa
i Sahara što curi niz stijenke eona.

Tik.Tak.

Kapci se gase, predstava počinje.
Surround galami vriskom nervoznih kukaca.
Rekvijem dalmatinskih sutona.
Ležiš gola,
kraljica oblutaka,
pjena ti ljubi stopala, a vjetar njiše kosu,
kao nijemo strujanje mora dok ziba trave na tratinama dubine.

Mijenjam rolu, trgam spokojnu tminu pogleda
Zidovi su stage za treperavu mimiku čađavih kontura.
Osvajam vertikalu i himničnim kašljem
likujem nad još jednim porazom sna,
dok zabadam WW light stijeg u kut usta.

Ljubio bih te.
Bockao jezikom zone na vratu,
slavodobitno pratio kako se ježiš,
kako svlačiš čednu sputanost tkanine
i nestrpljivim dlanom,
režući predigru na sitne fete
usputnih pečata usana,
utišavaš pulsiranje zbijene krvi požude
i puštaš me u hram sjedinjenja.

Duboki udisaj, katraniziram nutrinu,
budim toksičnu zvijezdu s vrha cigarete,
ogledalo mi prokazuje lice, iskrenije od svake riječi,
kratkim rezom po zastoru tame,
vidim oči koje zovu snove,
bez dubine, u sekundi ostakljene istine,

portret čežnje...tebe nigdje.

Bezukusan dan s licem pokajnika
nakon što me kamikaza sinoć opsjeo
i otjerao melankoličnog pjesnika u panici
pa spojio canabis sa vinom
urušio potpornje svijesti
i fanatizmom heroja odveo
večer u nezapamćene zapise.

I dok sekunde melju prolaznost
prinosim cigaretu ustima i
dim efektom trash sumaglice
tiho otkriva narcisoidne krošnje
kako ljube lišćem svoje odraze
na mirnom zelenilu potoka.

U daljini neprirodni klobuk
anglizma onećišćenja
pokriva drage ulice i najljepše topole
i pitura sivu po fasadama
dok porozno nebo nezainteresirano
i bez žara sipa meku kišu
po galami užurbanih glava grada.

Tišina ne stanuje više tamo.
Svojstveno sebi, utapa me u
u čajniku jeseni
s lišćem i izgubljenim perjem selica
i kao cukor i dozu vitamina
poklanja mi reminiscencije nježnosti
da me griju od sjeverca sa Sljemena.

Primakni se i lezi kraj mene
otpusti zvjerad straha i
nahrani bojama zamagljene jesenske vidike.

Ostavimo žaljenja za sutra
i zgrozimo tišinu zapletenu
u sretnoj paučini kuteva sobe.

Pusti da ti zatočim miris
u otisku glave na jastuku
i osluhni kad ti ponudim šapat.

Sami smo u prenapučenom svijetu.
Prekrhki da bi ostaklili zjenice
staračkom sjetom propuštenog.

blistaš kao inje na vlasima sna,
hladna,
cakliš se u kristalima vode

pa u jutromdanom trzaju jave,
kapneš na usne
i poljupcem zaostalim u pamćenju,
svežeš žnirance dana i
sigurnim me korakom
predaješ njemu

Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju crne,
prišili su se za ekran.

Blijeda traka šumova buđenja preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.

Vikend lijenost drži me pod krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog umora,
ponekad me prebace na periferiju apatije.

Kava i užarena aroma autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.

Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim mislima,
udahnem duboko, spretno izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju strukturu...
I sitna radost je naposlijetku radost.

Pažljivo,
dosljedan sitničavosti zodijačkog odabira,
vršcima prstiju utišavam feromone na njenom trbuhu.
Krotim energiju požude.

Pa, naočigled preslab za suzdržanost,
čvrsto joj primam obraze,
grizem vrat, usnu
-mali trag krvi draži mi nepce-
dok mitska vulva upija poraze,
posrnula očekivanja,
konture stvarnosti.

Gledam je u oči.
Vidim štovanje užitka,
doticaj oslobođene zvijeri.
Znam, pobjegla bi,
da joj trunom istine dodirnem uho,
nekim nježnim citatom,
svojom tugom i strahom.

Mene u njoj nema kao kompleta.
Kurac je njena furka.

Iskačem iz zapisa matrice
kad mi kao Ćaja zatitraš
na jarkoj svjetlosti opuštene,
tihe radosti svakodnevice,
baš nekako na ušću Frankopanske
dok sedamanestica bučno uplovljava u
čarobnu deltu Ilice.

U vrijeme utišanog kaosa.
S očekivanjima u ledenici misli.
U nevinom jutru, krmeljivom, radničkom,
s mrvicama prenutih snova na licu.

Tad minute grle napetost.
Neugoda.
Poput opipljive šutnje
koja tinja međuprostorom
istrošenih ljubavnika.
Strepnja mi se podvlači pod korake
koncima tvojih nesuvislih, strasnih, udaljenih dodira.
Posrćem pod gorkim okusom svijeta
u kojem je dobrota glasna vijest kolportera.

Zagreb me opet spašava.
Bojama, golotinjom krošanja, bojama.
Friškim dodirom lista na obrazu.
Primam ga u dlan, mrvim prstima,
otpuhujem prolaznost i hitam,
pjevušeći neki jesenji refren,
s falšem u stihovima, tamo
gdje miruju sjećanja.

Šećerim dan sa smiješkom.
Prošlost je sadašnjost s greškom.
Savršena u svojoj nesavršenosti.

Obazrivo
grizem ti usnu
«saugam» krik u dahu
sam na kauču

projiciram nervoznu maglu jutra

Otežale ruke u zagrljaju mirogojskog vela
blato
sipina
sol

Čvorovi mrtvog korijenja
tišinu plaše vrane
limena glazba
suzno inje breza
grimiz oko vrata popa

Dan kao stvoren za bol
tjeskobu slike hrane
idealna tugina meza
loša brija razumskog dopa.

Jučer je odkapalo lakše.
Degradirano, nepovratno jučer.
Kao narušena arhitektura rime.
Mijenjaju se role sluzave osobnosti zime.
Od friške romantike pokislog jutra
do patetike, sivom zamusanog neba.
Ipak, lako me nose šljapkavi koraci.
U perolakoj sam, u melankoliji.
Službeno sjetan
da izbjegnem obrazlaganja radosti
koju ćutim dok kasom kisnem ka tebi
a grad je pun retuširanih osmjeha,
sa zaostalih plakata vlastoželjnih hijena.

Kad bi barem naša ljubav
(mala pred zvijezdama)
mogla mijenjati svijet krivnje,
licemjerje trendovske milosti,
propuštenost neizrečenih šapata.

Obazrivo
grizem ti usnu,
ubrzanim disanjem lepršam niz tebe
U tebi, koje nema
sam na kauču
uzmičem stvarnosti
obazriv u čekanju.

Dosljedan neistini zbilje
(zamišljaji je uvijek čine lakšom)
lijepim na papile kapi žudnje,
s vrela tvoje ženstvenosti.

Kružim prstima po koži,
ljubim mjesta gdje ugoda ti trnce množi,
pa polako, bez dječačke žurbe,
kursorom krute pohote nestajem u tebi.

S glavom u poniznom stavu
jer lica mi nisu u interesnoj sferi,
a nebo je u monotoniji sivila,
na vrpcu kretanja nižem
mutne lokve jučerašnje kiše,
izgaženi granit pruge,
skliske fleke ispljunutog šljama
i preljevanja patosne duge
na mrljama iscurene nafte.

Pa nekako u grgljanju motora busa
iza leđa anonimnih putnika,
kao Om istočnih mantri,
poluluda točka zvučnog umirenja,
razbija zagrebačku sjetu.

Odjevam vjeru preko ofucanog pulovera,
vadim nedovršenog Pamuka
i prije nego me obuzmu Istambulske intrige,
radim krug bistrine na znoju prozora
i mišlju te ljubim,
mada znam da posrnut će u
metežu odbjeglih misli
i nestati u talogu neizrečenog.