ABECEDA (opet)

H/
HRVOJE
Mi vodenjaci smo čudni svati. Često jedino jedni druge možemo shvatiti. Kako je prolazilo vrijeme iskrice bivala sam sve opreznija. I zahtjevnija. Onda vam se počnu dešavati situacije da ponovo srećete ljude koje ste već sreli. Iako za neke kave nikad nisam znala zašto nisam popila drugu, neke sam popila a nisam trebala. Jedna od takvih koja je bila prva i zadnja bila je sa Hrvojem. Ali, kasnije smo to popravili. Na drugoj, trećoj, desetoj. Jedino čega se sjećam je da smo stalno pili kave. Jedan od zgodnijih muškaraca iskrice, plavih okica i plave brade. Ne znam zašto u toj fazi svog života otkrila sam i shvatila da volim bradate. I opet neka elektrotehnika. Nikad mi nije bilo jasno mene duhovnjakinju zašto su privlačili baš ti elektro i tehnički nastrojeni dečki. Ta mi smo dva različita svijeta. S nekima sam tu vodila traktate umnih i intelektualnih razgovora, filozofiranja (sada bi se moja kćer uvrijedila) ali i ostalih duhovitih ljudskih druženja. To mi je uvijek bilo bitno. Presudno čak. Jer mogu voditi ljubav i svršavati puno puta, ali nakon toga valja….pričati. Dobro je to rekao jedan virtualni iskričavi poznanik: s puno mlađim ženama ne mogu pričati nakon vođenja ljubavi…gledamo u strop! A kako ne bih gledala strop, valjalo je zaintrigirati moju maštu. On je bio zgodna šaljivdžija, duhoviti vodenjak i naša druženja bila su posve neobična. Jedino što su se uvijek odvijala na kavi. I nikako da dođemo dalje od kave. Istina, jednom smo došli i do kolača/torte nakon rođendana njegovih unuka i mojih lazanja sa škampima. I moram priznati da potom dugo (ako sam uopće ikada) nisam srela urednijeg i sređenijeg muškarca. Čak sam na trenutak pomislila na svoju kuhinju koja nije bila tak uredna ko njegova. I sve je bilo na svom mjestu. Čak i on. I njegov on. I više od toga. But, kako to obično biva nešto je ipak nedostajalo. Jednom (valja učiti i od djece) mi je moja kćer rekla govoreći o svom odnosu sa suprugom (oboje intelektualci par excellence) da svaki odnos između dvoje ljudi treba rasti, mijenjati se kroz godine. Ako pak ne, ako stalno stoji na istom mjestu i sadržaju, nužno zamire i time veza prestaje. Otprilike do takvog zaključka došla sam kada sam u tako dobro postavljenim temeljima priče mojeg plavookog princa poželjela više. Od pijenja kave i jedenja kolača i lazanji kod njega. Ili mene. Jer htjela sam kazalište, izlete, putovanja…sve ono što jedan muškarac i žena takovih primanja i intelektualnih mogućnosti mogu. I trebaju. Ali, avaj. Nije da on to nije htio, mogao…ispriječili su se vrlo jaki razlozi. Unučad. A djed bez unučadi nije djed. A ja još uvijek nisam baka. I bilo je pitanje ili unučad ili ja. Nisam ga postavila, ali se nekako nametalo. Jer kad treba otići na izlet, on čuva unučad. Kad treba ići u kazalište, on čuva unučad. Kad treba doći navečer k meni, on čuva unučad. A u PM unučad koje nemam. Kad ih budem imala onda ću im biti rob. A znate li što vodenjacima znači sloboda? Mislim da objektivno jedino nam ju unučad i može oteti. Drugi jok!

Uredi zapis

29.06.2015. u 21:37   |   Komentari: 25   |   Dodaj komentar

vrijeme je za ABECEDU

G/GORAN

Često su me učili (a ja opet druge) da je prvi dojam važan. I ako čovjek dovoljno obrati pozornost na te neke prve dojmove osobe i kasnije kad to raščlanjuje (normalno kad postane objektivan) shvati da je već na samom početku mogao i trebao znati to što nije. Do tada još nisam srela čovjeka takvih svjetskih referenci. Pa nekoliko diploma od strojarstva i ekonomije do Heidelberga, pa diploma švedskog kraljevskog doktora kulinarstva, pa burzovni mešetar, pa član ekipe jednog poznatog svjetskog lidera. Istina, isti je bio skinut u krvi, tako da je moj iskričar, kako sam reče, morao bježati kroz polje trstike kako bi spasio živu glavu. Zato je valjda i imao molitvenik u kupaonici. To je jedna od činjenica koju sam odmah primijetila kad sam došla k njemu. Jednog vikenda u pitoreskni zagorski kraj. zagrebački dečko odrastao na Jordanovcu eto otišao je mir potražiti u zagorskoj metropoli. I dugo i puno smo pričali. Takvog čovjeka ne srećeš često. Upijaš svaku riječ. Česti telefonski pozivi i pomalo zagonetni razgovori (neke stvari se ipak razumijem i shvaćala sam da se radi o mešetarenjima i da je velika lova u igri) uvjerili su me u napetost situacije. Nisam bila previše zainteresirana, ali nije mi bilo svejedno. Volim adrenalin, ali u dozama koje mogu kontrolirati. Jedna od ljepših stvari bje i naš Špancirfest. Kao što već rekoh, zagrebački dečki su vrlo vrlo hercik. Imaju šlifa, imaju stila, pomalo su fakini. Još kad bi imali i lovu. Ili bar smisao za make money poput recimo ercegovaca. Ili nekih drugih rvata. Ja često kažem da ovim razmaženim zagrepčancima nije bila sila, imali su sve i sva. Možda im je ponekad falilo za džeparac ali nisu morali raditi za sobu, stan, hranu…kako bi završili fax. Ponekad sam im pokušavala to pojasniti. Ali mislili su da ih to pripada. Pa je tako priča sa mojim svjetskim čovjekom postala vrlo intenzivna. Čak toliko da je moje fenomenalne lazanje sa škampina i četiri vrste sira koje sam mu spremila vu zagorje, podario prvoj kumici na glavnom kolodvoru. To je bio valjda početak kraja mojeg slušanja otvorenih usta. Jer sam ih zatvorila i otvorila mozak. Koji mi je počeo davati signale da ta priča kao i tolike koje je pričao baš i nisu sve…ukusne. Jestive. Probavljive. Poneka je zapela, poneka nije uopće prošla. A kad počnete nešto secirati, vagati…gotovo je. Možda ne i sam kraj, ali početak zasigurno. Istoga kraja. Kako sam vrlo izravna, ne okolišam obično pitam i kažem što imam za reći. Pa kaj je ispalo da nakon Španjolske, Portugala, Finske i inih destinacija nije moguće da mi dođe do našeg najvećeg poluotoka, spakirala sam kovčege i otišla na godišnji. Solo. Istina, možda je povod bio i taj što je on onako izvlačeći se rekao: čuj, ti si divna ali ja se bojim ako ovako nastavimo da bih se mogao u tebe zaljubiti. A to nisam spreman. Ne mogu si to dopustiti. Relativno lako sam preboljela to zanimljivo druženje i iz nekih drugih razloga. Nečiji mirisi naprosto nam se ne dopadnu. Nije stvar higijene, estetike…stvar je feromona. Da li je on imao neku molekulu viška ili ja manjka, nije bitno. Razišli smo se kao veliki frendovi. Čak toliko da smo još godinu dana povremeno se čuli, otišli čak zajedno na neka događanja…. bio je i mešetar/posrednik u jednom biznisu s nekretninama po mojoj preporuci, pa opet uveo u neki biznis (propali) mog budućeg jednog dečka…sve neke fore i fazone. Možda sam ja staromodna, al ne vjerujem velikim pričama o biznisu bez šuške. Jer biznismeni tipa posudi mi 100 kn da platim kavu ipak ni meni ovako plavoj nemreju proći. Bar ne dugo. Bilo mi je to jasno i onda, ali eto…nisam mogla odoljeti zagorskim bregima! Danas, hm...no chance da bi takav ostao u mojoj blizini dulje od jednog dana. Zaliječila sam sve rane tak da mi nikakav surogat muškarac nemre zamijenit...tatu!

Uredi zapis

28.06.2015. u 20:45   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

ABECEDA

F/ FRANJO

Možda baš zato što nisam nikad srela niti jednog Franju, valja mu posvetiti ovaj zapis. Kako sam često otkačena žena (znam da ta riječ nosi i negativne konotacije za većinu) moje kave i susreti na iskrici nisu bili samo u Zagrebu. Jedna takva odigrala se u centru jedne sjeverne morske županije. Igrom slučaja to je i moj rodni grad. I tako idem ja na kavu takva otkačena s još otkačenijim tipom. Tako je barem izgledalo preko prepiske. Ali to što je izgledalo bilo je daleko od stvarnosti. Jer nije bio otkačen već je bio…opićen! Na prvi sudar i kavu donio mi je trešnje svježe ubrane u vrtu u škatuljici od šibica. Koja je bila obložena sjajnim papirima. Ukrašena ručno nacrtanim cvjetićima. Razgaljena tom ludom gestom, učinila sam još luđu. Te iste trešnje objesila sam kao naušnice iza uha. Svakog. I otišla s čovjekom na glavni trg na kafe. Izgledom me gotovo prestrašio. Ali i ja njega njegovim trešnjama na mojim ušima. Jer teško da sam srela ružnija muškarca. Ali teško da sam srela i zanimljivijeg…to sam priznala jednom drugom zgodom dok smo šećući lamentirali i pričali po jarunskom jezeru. Tad sam shvatila da na trenutak nikad s nikim nisam bila tako bliska u mislima, razmišljanjima…kao s njim. I ta beomčina, umjetnik, perfomer…drugarčina i ovih dana razvaljuje tamo neke perfomanse…svako malo čitam po novinama. Istina, ponekad mi ukrade poneki blog za svoje perfomanse koje izvodi u sjevernim pokrajinama lijepe naše, ali opraštam mu. I ja ponekad zavirim u taj čudni svijet njegove mašte, taj ludi svijet današnjih modernih umjetnika. Koje ne razumijem. U načelu mislim da muškarac i žena ne mogu biti prijatelji. Barem ne prije no što su ljubavnici. A Franjo je definitivno moj prijatelj. Iako se rijetko više viđamo. I čujemo. Ali kada i ako se opet sretnemo bit će to…jednom od ovih dana. On će samo poslati sms i pozvoniti na vratima i reći…čuj stara, nemam gdje spavati a imam predstavu tu i tu u Zagrebu….jel još uvijek imaš onaj prazan krevet. Iako sada imam psa. Ne znam, možda se i on boji psa. Jer nije on, već ona. Kujica. Dugo sam čuvala tu kutijicu sa trešnjama. Kao kuriozum mojih kava. A onda sam ipak odustala. Ta bolje ih čuvam u svojoj glavi, osobito na svom uhu. Kad zatresem kosom, one se zabibaju i krenu u smjeru moje glave. Još su uvijek onako crvene i sočne. Kao i hrabro srce mog perfomera. Koji je davno osjetio što znači biti višak na ulici, biti drugačiji…a opet ostati….čovik i po!

Uredi zapis

27.06.2015. u 21:06   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

ABECEDA

E/EDO
Nije bio majka, al sam ga zapamtila. Bila su to neka teška vremena zame. Bila sam solo u Zagrebu, unatoč dva bivša muža pored. Kćeri su mi bile u Klivlend Klinik (USA). Za jednu od njih bili su još teži. Ja sam ipak bila samo promatrač. I silom prilika upoznala skyp, gmail i ostale blagodati komunikacije. Čak toliko da sam mogla komunicirati mjesecima. A on, svirao je benjo. Svirali su mi neki piano, čak iz južnih gradova preko žice, neki su mi svirali bolero sa cedeova, neki su me vodili na bečku filharmoniju, ali nitko mi nije svirao bendžo. I nitko mi nije pisao ljubavne pjesme na engleskom. A moj engleski je van uporabe više neg što je bio u…zloporabi. Iako sam ga učila deset godina. I rabila svojevremeno kao vrsna tajnica korespondentica. I noćne vruće linije telefona bile su česte. Ta naše druženje trajalo je dugih mjesec dana. I nikako da dođe ta prva kava. Zapalili smo se oboje…oduševljeni sobom. Naročito je trpio moj komp koji je tada još bio kćerin. Bez adsl-a., prastari dial up. Pa je tijekom večeri po nekoliko puta ispadala linija…danas da mi se to dogodi mislim da bih se taj čas odlogirala s iskrice. A kako je ljubav preko žica postajala sve usijanija, tako je sazrijevala i naša odluka. Naš susret treba biti poseban. Ne kava, ne restoran, ne šetnja ne…sve ne. A što da. Tjestenina al dante, tuna u umaku, flaša prvoklasnog crvenog vina….simpatična garsonjera ponad pošte, …sve to bilo je zastrašujuće za ženu koja živi sama u zagrebu. I koja gotovo da nema razloga….živjeti. nadati se. Na rubu sloma…ta dijete je operirano. Jedva je preživjela. Možda baš zato…ništa nije bilo važno. Mahnito sam odjurila kao da sam željela da me tamo negdje u usnulom naselju preko save netko konačno oslobodi mojih muka. I bezrazložnog življenja. Kada ne znaš hoće li ti dijete jutrom biti. Ili ne biti. Jebem ti Hamleta. I Horacija koji mi je stalno govorio: valja biti spreman. A što ako je čovjek manijak? U to vrijeme iskrica i druženja ovdje bili su mi jedini prijatelji. Kad mi je bilo najteže, nije bilo brata, sestre, matere, oca, prijateljica…bili su nepoznati ljudi ovdje na iskrici….svi moji prijatelji. Večera je bila prekrasna, ukusna, vino još bolje. Neki zagrebački dečki znaju biti vrlo fini, uljudni, profinjeni…prava bečka škola. To mi je često u životu godilo. Možda zbog mog austrougarskog štiha. Kao jako mlada majka je konobarila po austrijskim krčmama. Nije baš nobles, ali ako ništa vidjela je valjda kako valja glumiti damu. Pa je to kasnije svesrdno i činila. Istina, moj otac je sve to plaćao. I bendžo je bio prekrasan. I neki cd koji je svirao dok smo vodili ljubav. Iako je bilo traljavo, bilo je predivno. On je bio sretan jer je ponovo ušla jedna divna žena u njegov život, a ja sam bila sretna jer sam bila u zagrljaju. Trenutak kada smo oboje dobili. Ono što smo dali. Probali smo mi potom hodati, no imao je čovjek nekih problema o kojima se baš i ne piše (muškarci uglavnom jako teško podnose kad iz žene ostave). Kako život često piše čudne priče, ponovo smo se sreli ovdje na iskrici, pod drugim nickovima. I opet popili kavu. Godine su ostavile traga…još više mlade žene. Često sam govorila muškarcima (iz vlastita iskustva) da mlade žene traže (isprva i dobiju) ono što oni, stariji muškarci nemaju. Bar ne na dulje staze. Bila je kišna nedjelja te naše ponovljene posljednje kave. Kad sam ga ponovo srela sjetih se da je to nekoć bio drag muškarac. Tada, ruina neka. Tko zna što je on za mene pomislio? Možda ništa lijepo? Ali, dragost i blagost susreta traje i…danas. U zaboravu. Jedino često prolazih mimo te pošte i bacim ponekad pogled ka garsonjeri. Sada više niti to! Stigao je sms za ovaj Božić. Reče, V. rado te se sjetim..M. iz Sloboštine. Jedna blogerica me nedugo pitala: Jel doista poznaješ jednog M koji svira benjo? Jer i ona je znala...onomad! No, od svega bića upravo riječi najmanje vrijede. Njihov vijek trajanja (bar za autore) već čim su izgovorene, postaju ...tuđe! Osobno iskustvo riječima daje život, inače su one ipak samo...mrtvo slovo na papiru! Tako gledano, sve što sam vam sada ispričala je priča iz druge ruke! Ona prva, koja je stvorila pljesak....stvorila je vlastiti stil!
p.s. moja isprika što sam okasnila al imala sam valjani razlog!

Uredi zapis

27.06.2015. u 1:56   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

BOŽIN POUČAK!

kad si već stavila sjenu koja aludira na mene (baš si nekaj umišljam, jelda da sam to ja a ti mislila na neku drugu zločestu babu?) ajd da i ja potkrijepim slikom na sliku! dakle, iz dotičnih fotki (kada sam imala ko i ti četiri banke) jasno je vidljivo da je moja obala za razliku od tvoje bila i te kako razvedena. nikad nisam bila ravna ko daska ko ti npr na ovoj fotki (ako je tvoja) ali ne samo na njoj? obično kad sam objavljivala svoje fotke na blogu zadnjih godina nikad nisam to činila da bih se poredila s drugima (osobito ne sa curama mlađim cca 20 let) već sam naprosto uživala u nekom trenutku...sebe! no, ovaj put ću i ja napravit poredbu...al neću karikirat ko što si ti učinila već ću kao što rekoh, slikom na sliku...pa nek svatko izvuče (božin) poučak kako mu drago? žao mi je kaj ti nedostaju neki atributi žene čime je mene priroda i te kako obdarila, no tak je kak nas je priroda obdarila. i moram ti odat priznanje, svakim danom sve više dosežeš svoju mentoricu i matronu! osim u jednom. njenim raskošnim oblinama...no tko zna, morti se i tebi posreći pa ti hormonalni poremećaji koji dolaze učine da ti masno tkivo naraste i negdje drugdje osim samo u trbuhu! pa evo, uživaj u mojoj raskoši za razliku od ove karikature koju si ti objavila...i ja ću danas u holivudu!

rt kamenjak/istra...sa mojih 40 godina





a evo i jedne sa 38 godina...netko neki dan reče da imam loše noge...pa eto u dokaz toga



a evo i jedne nadomak 60 godina....opet na rtu kamenjak



p.s. zatvorih komentiranje

Uredi zapis

26.06.2015. u 19:19   |   Editirano: 26.06.2015. u 19:24   |   Komentari: 0

MAI, ĐUSI, ĐUSI, MAI...

i tak kavu sam popila i usput u povratku pročitala vegine bljuvotine (ne bih se ja vraćala na blogove koji su slike da me nije đusi upozorila)! i fakat, jutros 0 komentara a sada više od 40! njezinih se razme. nemam ništa protiv kad ljudi pričaju sami sa sobom, al kad 40 komentara i uru i pol vremena posvete nekom drugom koga ne podnose, pače tko im gadi vodu, zrak i sve ostalo...e tada stvarno moram skinut kapu a ne šešir! no, primijetila sam jedan jako dobar par...vega i eternis! zamišljam ih u reali...vega ko babuška podsjeća na sančo pansa a ete ko don kihot! bez mača i koplja te štita. horni je silnu zloću ovdje prosipao, a vega nastavlja dobru tradicju! i zna se ona prastara, tko se maća laća od njega i pogiba! stoga vego, uspori malo, zloća jede najprije vlasnika a tek onda pogađa onog kome je namijenjena! servantes bi mi pozavidio na ovom paru a ja eto njih dvoje na grbači! nisam nit znala da sam tak jaka žena, unatoč 100 cm u grudima! dosadno je đusi u pravu si, svaki dan jedno te ista pjesma...mai, đusi, đusi, mai...jbt kako joj ne dojadi? no ovo kaj sam napisala i previše je (komentar) al nek se nađe i kao blog!

Uredi zapis

26.06.2015. u 12:56   |   Editirano: 26.06.2015. u 13:00   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

VOLIM VESELA JUTRA (dobro jutro muškim baba rogama)

Utorak, 03.06.2014. u 20:58
Pošiljatelj:
Primatelj: mai_sarai
oprosti
cao, da ozenjen sam
ali jednostavno sam se morao javiti i reci:" prekrasna
si"
oprosti na uletu
pozdrav
Petak, 30.01.2015. u 19:51
Pošiljatelj:
Primatelj: mai_sarai
cao
pozdrav ,
nisam mogao odoliti a da ti ne napisem dvi rijeci.
prekrasna si i nekako posebna, bar mi je takva vibra.
ja sam ozenjen, nepismen i jako daleko.
puno pozdrava
tom
Petak, 30.01.2015. u 19:55
Pošiljatelj: mai_sarai
Primatelj:
Re: cao
ajoj x, nije valjda baš da si nepismen?...i tebi pozdrav!
Petak, 30.01.2015. u 20:05
Pošiljatelj:
Primatelj: mai_sarai
Re: cao
hvala na odgovoru, dobro skoro nepismen,
svakako prekrasna si,mozda je to sto sam daleko-pomorac,
ma ipak ne, zracis super i mislim da si ipak nekako posebna
Petak, 30.01.2015. u 20:10
Pošiljatelj: mai_sarai
Primatelj:
Re: cao
i jesam, dobar ti je filing...ali nemoj si vadit mast...pozdrav!
Petak, 30.01.2015. u 20:17
Pošiljatelj:
Primatelj: mai_sarai
Re: cao
ma sretan sam, mozes osjetit smjesak na mom licu,
mozda,posto sam ozenjen i sve ostalo , bi mogla razmislit
o mogucnosti za neku kavicu ili jos bolje casicu vina vecericu,
nekada, nebitno, kada se kockice poklope.
bilo bi mi stvarno drago, inace ja sam toni
Petak, 30.01.2015. u 20:28
Pošiljatelj: mai_sarai
Primatelj:
Re: cao
drago mi je toni...i sve najbolje ti želim, ali kao što sam i
napisala...ne petljam s oženjenima! želim i ja svog
čovjeka...svako dobro ti želim!
Petak, 30.01.2015. u 20:32
Pošiljatelj:
Primatelj: mai_sarai
Re: cao
kavica,vecerica,nije petljanje, sve ok lipoto,
sretno i hvala, poziv i dalje stoji
pozdrav
Petak, 26.06.2015. u 09:52
Pošiljatelj:
Primatelj: mai_sarai
cao
cao,
nekako osjcam da si posebna.
pozdrav,naravno ozenjen sam.
trenutno jako daleko pa malo tipkam
pozdrav i sretno
Tom
Petak, 26.06.2015. u 09:54
Pošiljatelj: mai_sarai
Primatelj:
Re: cao
ha ha dobro osjećaš! a žal mi je kaj si oženjen i tu! nije
to dobro mjesto za takve ljude. i tebi pozdrav i sretno!

Uredi zapis

26.06.2015. u 9:59   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

ABECEDA

DRAGO

i nije bio baš tako drag. Kad sam mu vidjela fotku koju je poslao komentirala sam da je ko mafioza. Iako je činjenica da je udovac ulijevala povjerenje. Ta mrtve žene ne dolaze na vrata. But, u stvarnosti to bje pomalo zgrbljen i žgoljav muškarac. I, nitko mi nikad nije toliko (uzaludno) kuckao ne po vratima već po glavi i svim mogućim medijima (od mailova, telefona i ostalih prijetnji i uznemiravanja kako bivšeg, prijatelja, poznanika etc.) nego upravo njegova nova „supruga“. Istina ona je samu sebe takvom proglasila. Nikad nisam imala baš dobro mišljenje o slavoncima. Posebno ne onima koji slušaju Škoru i Thompsona. Kasnije, za jedan božić kupila mu upravo takav cd. Dok sam ispijala svoju kavu u jednom kafiću u gradiću nadomak Zagreba (po čijem zidu su upravo Thompsonove fotke ponosno stajale), mislila sam da sam sišla s uma. Ja i cd Thompsona ali bio je namijenjen njemu za ročkas. A priča je posve lijepo krenula. On, biznis u jednom drugom, meni dragom gradu, s povremenim izletima i povratcima u Zagreb. Baš romantično. S njim sam otkrila točkice…koje su otada postale tako česte u mojoj komunikaciji. Jer to su bili…poljupci koje mi je svaki dan slao. Bje to ljubav i strast koja je buknula obostrano. To može objasniti samo pjesma Solomona Burke - Together We'll Light Up The World….poslušajte. Shvatit ćete o čemu pričam. No unatoč toj i takvoj vatri kakvu nisam osjetila nikad u životu (o vođenju ljubavi danima, noćima…možda najbolje govori moj blog koji sam napisala) bilo je tako puno suvišnih lica. I jedan čovjek bez muda i jaja. Volim ljude koji djeluju potpuno benigno, koji te gledaju u oči (vlastite zelene) i njegove zelene…pa lažu. Prvo sebe, a potom i tebe. I tada sam shvatila da su muške zelene oči jebačke i lažljive. No, kažu i moje su takve. Iako ne i lažljive. Dapače, kamo sreće da sam manje željela istinu. I izbor. Ili ona ili ja. Muškarci su bića koja vole udobnost, poznato, mir…i uglavnom su vrlo prosječni. Oni drugi i drugačiji, koji vole izazov i nesigurnost, uzbuđenje…. rijetki su. Nažalost, oni pak nemaju nešto drugo. Obično su to ljudi kojima nije do statusa, kako materijalnog tako i društvenog.Gotovo da rastu na vrlo visokom drveću, poput lišća ili plodova. Tu su, ali fali onaj milimetar, centimetar…sjećam se uvijek mi je falio kad sam željela ko klinka ubrati neki plod sa drveta (murvu, trešnju, krušku etc.) I tada sam naučila životnu priču: ako tražiš od nekog izbor, onda budi spreman i na…neizbor. Tebe. Također, ono što je sigurno u trenu postaje….nesigurno (poput onog nedohvaćenog slasnog ploda na drvetu). Iako, kasnije se pokazalo da je on izabrao bolje nego li što sam ja njega. Viđali smo se još povremeno na kavama, sjećali se naših zagrljaja, neke stvari u mom životu mjerim…. prije i poslije njega. Ali, sretna sam što mi je omogućio da ja budem to što sam bila s njim. Dobro je da je otišao njoj i da ona mora podnašati svaki dan njegovo prisustvo i živjeti s pitanjem…kako je bilo s njom? Kako je mogao biti i sa mnom i s njom? Kako je mogao….A prošle su već tri godine. Ja ne žalim, čak se sve rjeđe i sjećam. Više se i ne srećemo…slučajno. Znam samo da sam (smo)….zapalili svijet! Kako život obično piše komedije, ispada da ona i ja imamo zajedničku frendicu na fejsu! a naš fuk apartman oglašava se kao apartman za iznajmljivanje!
no nikad prije niti poslije ne bje toliko strasti, ljubavi u tako malo života (dana)!

Solomona Burke - Together We'll Light Up The World
Link

http://www.youtube.com/watch?v=mKF_zAwDHkI&playnext=1&list=PL040AD3905E4F14

54


(c/p objavljenog bloga davne 2007.g.)

je_ _ _ i vo_ _ _i

nije bila moja brvnara...bje njegov već oronuli apartman...jedna zelena laguna nadomak...pitala sam ga: zar se bojiš, odustati ćeš? ne, dapače...pomislih, glumi macho tipa, ali izazov i moja strast...glad za nekim, nečim zvanim ljubav i vođenje ljubavi tjerali su me ka njemu...nisam vidjela što je trebalo iako sam sve vidjela...nisama htjela čuti iako sam slušala...s večeri razgovori...sve je bilo jasno...ali, želja za mnom s tobom bila je jača…rekao si: uvijek si željeo plavu, kao da sam znala da će biti neponovljivo, jedinstveno.........ha, imali smo 100 godina, pa ipak bili smo bezvremeni, bili smo dvoje prelazeći u jedno...tako smo se voljeli...tako smo se jebali...pa smo opet...pitali se jesmo li, kao da nismo da bismo opet...pred jutro se gledali u mraku, pa opet vodili ljubav...pa se jebali...zašto pamtim svaki pokret...dodir...reče, pamti naše dodire, kao da je kletva bilo...ne mogu iz zaboraviti...ne mogu ih ponovit! kasnije, kada presta vrtoglavica vidjeh sve što nisam htjela...čuh istinu a ne laži...kako se vratit prije poslije tebe i sebe. otišli smo oboje, vratili se...zar nisi vidio...nema niti tebe niti mene...ostadoše neke ljušture kako bi podsjećale na neke prošle sebe kao opomena nekim drugim meni, tebi...

15.11.2007. 22:39:59

Uredi zapis

25.06.2015. u 23:11   |   Editirano: 25.06.2015. u 23:26   |   Komentari: 22   |   Dodaj komentar

ABECEDA

C/ CVJETKO

Moj SISI kao i sve ružne stvari, došao je iznenada. Iako nam je namjera bila samo brainstroming, završila sam u njegovoj vikendici. Na istočnim obroncima Medvednice. Jednog prohladnog poluzimskoproljetnog jutra sjela sam u svoj clio i otišla. Ne znajući gdje. Ponekad imam takve napadaje iznenadnih odluka. I učinim posve suprotno od očekivanog. I mene same. Jer tko normalan ide čovjeku koji mi je, istina dan prije donio cvijeće na prvu kavu, u vikendicu. U posjetu. Koja kod normalne žene i muškarca neminovno završava u krevetu. Jer ja sam u to doba svoje rane iskričavosti bila još posve normalna. A on plav, plavook, privlačan, nabildan, kako mišićima (istina bje i nešto špeka) tako i umom. A vikendica ubava. Na brežuljku, istočnih obronaka Medvednice. Znam da se ponavljam, al baš mi se dopala kao moguća destinacija mojih vikenda? Neka purgerska sela i zaseoci. Ubrao mi je neke plave cvjetiće uz rub ceste. Umjesto kamina bje stara peć na drva, neka pileća juhica koju je skuhala omama (tak ju je on zvao). Muškarac od pet banki ima dadilju. Koja mu kuha. I posprema. I sve je bilo tako puno mirisa i okusa da ni proust ne bi odolio. Pa nisam niti ja. Ali on jest. Tj. njegov mali koji nije postao veliki. I to bje moj prvi susret s muškarcem koji ne može. Poslije su zaredali na iskrici (osobito njegovi imenjaci) gotovo tako da sam već pomislila naručiti istraživanje atomske agencije iz Vinče da li iskrica ima neka štetna zračenja za jaja i muda. Jerbo za mene su ta dva atributa različita. Uvijek sam razlikovala one muškarce koji su imali muda (gotovo da sam srela jedva pokojeg) i one druge. Bez muda ali s jajima. I unatoč pokušajima nastavka storije u Zagrebu, nije išlo. Ja sam odlučila definitivno otići kroz vrata njegovog vrlo atraktivnog stana. Još atraktivnije lokacije. Koje li mene. Ta mogla sam biti druga Žuži? Zato mi se ipak u ovoj priči dalje ne…duži!

Uredi zapis

24.06.2015. u 23:17   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

ABECEDA

obećala sam ovih dana nekima, a vala i sebi! na godišnjem sam i počinje sezona kiselih krastavaca ko i one pomalo davne 2010.g. (ili neke slične nije niti važno) kada sam sve to i napisala! istina, abeceda počinje sa slovom A, al ja ću je danas početi sa slovom B! ne stoga što izmišljam neku novu, već je razlog prozaičan? slovo A mi se negdje zagubilo...ali naći ću ga, tu je negdje med svim tim slovima. u stvari, nakon moje smrti neće ostati ništa baš opipljivo (čak niti pepeo) već puno priča. stranice i stranice pisama, pjesama, tekstova, eseja, blogova...cijeli moj život stane u sve te tekice i šalabahtere. znaju to one, moje kćeri! čak sam si namazala i guščju paštetu kako bih malo prigrizla i sjetila se na dane kad mi je to bilo važno? pa pa da krenem (ova moja abeceda ipak ima manje slova nego engleska ili grčki alfabet, jer sam neka slova sažela ili naprosto preskočila, osobito ova s kvačicama....sva sreća)!

B/ BOŽIDAR

Sve je u osnovi počelo znatno ranije. Još u prosincu 2006. na sam badnjak. Dugo su me i često pitali o tome. Zašto baš tada, iako nije bilo pravog odgovora. Možda je taj dan kćer bila sažaljiva prema meni i konačno otjerala svoju mamu od sažaljevanja same sebe ka kompu. Nakon dva propala braka i ostavljena muža što je drugo preostalo. Valjalo je učiniti nešto još…drastičnije. A od slova A do slova B proteklo je prilično dana, mjeseci. Kad se zaljubiš nije lako zaliječiti rane. A još kad pri tome imaš pri srcu i bivšeg supruga kojeg kao svog ljubljenog čovjeka života isto moraš pospremiti, ne znaš u stvari što pospremaš. I u tom pospremanju otpila sam svojih prvih 14 kava. Božidar se pojavio u veljači 2007.g. i već u samom startu nije imao nikakvu šansu. Jer ja s oženjenima ne samo da ne pijem kave već se i ne družim. Ali uvijek u životu postoji neki ali. Kako reče guanta, tko sam sebe ne popljuje i nije neki čovjek. A imponiralo mi mr dr pa sveuč. prof. a godio klavir uz naša ispijanja kava. I rezolutno sam znala da neću biti s oženjenim. Ali sam ipak bila. Tada sam naučila mnoge stvari o sexu. Kako verbalno tako i stvarno. Svinganje mi bje strano a čovjeka koji je u tome bio doajen, gutala sam kao nekoć x100 romane. I opet je bio puno stariji. To je valjda bila još boljka od propalog braka. Ovom nije trebala vijagra. Dapače. Ali meni unatoč svim privlačnim epitetima i prilozima i priloškim oznakama kako umnim tako i fizičkim nikao nije odgovarala ona..zaposjednutog teritorija. Iako sam slobodna, vrlo sam monogamna. I ne volim povremeni seks u prilici ili neprilici neke hotelske sobe, moga stana u intervalu da li i kada će mi doći kćer. Pa je priča od prekrasnog druženja koja su često završavala uz kavu na jarunskom jezeru, završila time da jednog dana naprosto više nisam poslala sms, on nije meni. I tu je priča završila. Elegantno i damski i gospodski kako je i počela. On zasigurno još svinga…ova iskra je nevinašce. I smokva bje premekana zanj. Jedino kaj faktor vrijeme ne ide mu u prilog. Sad je možda u staračkom. A možda i u jebačkom. Nikad se ne zna?"
DEEP PURPLE: HUSH
Link

Uredi zapis

24.06.2015. u 0:45   |   Editirano: 24.06.2015. u 1:40   |   Komentari: 34   |   Dodaj komentar

HUSH

ti baš žuriš! eto, ja se upravo vratila s jedne kave...nije iskričava, al je dejting! i tak...čovi ništ ne fali...dapače...osim cca 10 centimetara (visine, ne dužine)! a tvojih je godina...pa se pitam, jel ti morti posuđuješ muškima centimetre...pa da čovjek od vas nekoliko sklepa jednog poštenog! kad kažem poštenog onda mislim meni ravnog, jer kao što rekoh volim egal odnos u svemu!

natočih si beilis ne od zadovoljstva već od jada...jbt a lijepo je pisalo u profilu da ima 170-180 cm? zakaj je morala bit donja granica a ne gornja? i koliko još ima niskih muških na ovom svijetu? imam dojam da sam sve upoznala? curke...kakva su vaša iskustva?

Uredi zapis

23.06.2015. u 21:53   |   Editirano: 23.06.2015. u 21:54   |   Komentari: 53   |   Dodaj komentar

SIŽE

potaknula me poruka jednog zanosivog od 46 ljeta koji bi samnom eksperimentalni sex?
pa sam posegnula za jedan svoj zapis iz 2011.g. na mom blogu...samo ga cepejam...vrlo je aktualan!

On je od 2003. tu. U sretnom je braku. On pak živi odvojeno. U stanu. Visok 1,75 al u stvari ima metar i 70. Živi u kućici na drvetu, al u stvari s roditeljima. Živi sa stilom, a stil mu se sastoji od supruge. Živahan je penzioner sa 53 i ima penziju od 2.000 kn, ali sigurno će on platiti kavu. Živi s nekim posebnim a onda otkriješ da to nije neki gmaz već gospođa za po doma. Potrošiti, popeglati, prati. Sve na p...po potrebi. To bi bio otprilike sažetak iskričavih muškaraca. S tim da su varijacije znatne. U jutarnjim satima poglavito su to dečki s kravatama (svi normalni svjetski intelektualci prestali su to nositi devedesetih, a naši ercegovci su to uveli u poslovni svijet upravo tada) oko 35 do 40 godina. Svi nabrijani testosteronom al obrijane glave. Navečer je svita pomalo drugačija. Uglavnom osamljeni ljudi koji vrebaju neku enku. Nije važno ak je i 25 godina starija. Ili mlađa. Važno da djeluje ko žena. U sitne pak sate, stupaju na scenu oni. Bado, mazo, sado, udo. Ne daj ti bog ak se zatekneš u neke sitne sate a da ne želiš da on pred tobom svršava, liže, plazi. Opet, bez obzira na godine. Iako je spol još uvijek bitan. Pred jutro možda niti to. I onda mi začudno kad sretnem nekog u kariranoj košulji, u snijegu a irvasi oko njega? Pa normalno da odmah s njim sagradim brvnaru. I poželim se...sanjkat! Ili kad sretnem starog frenda kak se izležava na plaži (vjeerna fotka) a u stvari leži u jednoj bolnici u GB netom operiran. Još jedan on pak mi hiće lire, drugi maila pjesme tj. linkove, treći mi je poslao više ruža nego što ima prosječna cvjećarna na cvjetnom. I nakon svega trebala bih suvislo pričati o religiji? Odmah me zabolio trbuh od smijeha. I gležanj od hodanja. Pitate me gdje sam to bila? Nisam u žutoj kući. Al sam doma. Za lapom! I iako se gotovo ne makoh, obišla sam cijeli jedan...universum!

ha ha ha ha

Uredi zapis

23.06.2015. u 15:57   |   Editirano: 23.06.2015. u 15:58   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

LEA

danas je otišla jedna moja mala (najmanja) ljubav koja je u moju kuću došla prije 19 godina (davne 1996.g.). to je puno godina i za ljudski vijek a ne za jednu krasnu sivu tigrastu mačku križanku engleske domaće mačke i perzijske mačke. danas ju je kćer uspavala...neki dan kad sam ju vidjela u pragu, rasplakala sam se. i oprostila s njom...bila je kost i koža! kako se čovjek veže za te male dlakavce? nisam mogla ne posvetit koj koji redak mog bloga!
i zatvorit ću komentiranje, to je naprosto moja osobna stvar na mom blogu!
kak zgleda wiskas maca...e takva je bila moja lea!

al evo i njezin foto pod stare dane grije kosti...!

Uredi zapis

22.06.2015. u 15:58   |   Editirano: 22.06.2015. u 19:57   |   Komentari: 0

TAK JE ĐUSI

sretan ti ročkas, najboljoj iskričarki i blogerici!
samo za tebe jedan song...vječna si ko i ova stvar

Link

Uredi zapis

22.06.2015. u 9:24   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

BAKIN FOTO SELFIE SESSION (da vam ne bude dosadno na blogu)

već sam toliko puta napisala da je prag preljepi! meni najdraži...a želim malo podijelit s vama djelić tog mog bivanja...unučica je predivna (samo jedna fotka a i nju ću maknut)...željela sam da vidite moj plejs gdje sam boravila ovih dana...volim te antikne stare stvari (odmah se bolje osjećam neg u tim nekim modernim prostorima i namještajima)...a kak mi je bilo pomalo i dosadno, fotkala sam se...oko mene svuda ogledala (jedno antikno)...šetala sam pragom i fotkala...uvijek kad šećem ponovo jasno mi je zakaj ga tako volim! ljudi su nam jako slični, srdačni...svijetli...obični...veseli! a kultura je na nivou...ta prag je ipak uvijek bio dio evrope. istina, vidjela sam i scenu koju u životu nisam (naši domaći dečki ipak odu u grmlje)...dečki pijeju pivčinu na asfaltu i jedan se digne i bez po beda spiša se na cesti! fuj. dosta piju i to mi se ne sviđa, svaka luknja na okrugu žiškov je neka birtija. moji su skoro u centru grada pa sam pomalo bauljala...jedna scena u prekrasnom parku me natjerala da ju sfotkam...tenisice obješene na grani drveta! ha ha...ima jako puno mladih...obojenih...crnaca, indijaca, kineza, vijetnamaca...svih i svega! moš jest u restoranu kakvom želiš...talijanski, kineski, japanski, indijski a ima i knedlička! sve u svemu šarenilo boja i okusa...dobro reče moj "zetić"...prag su obogatile sve te kulture i česi nisu nimalo manji česi sa njima nego li bez njih! kad bi mi hrvati to shvatili...al meni to uz ove naše došljake teško ide! morti i zato kaj oni teško prihvaćaju ovo kaj su našli i na kaj su naišli? i drme po svom? sve u svemu, lijepo je bilo biti tamo a još je ljepše biti tu...doma!

bela

ogledalo ogledalce


još malo starinskog štiha


moj pogled na dvorište


volim starinske stolce...jedan takav mi je bil u hodniku


ovo mi se činilo zgodno...toranj...dječica po njem...kvart



zbog ovakvih kuća volim prag

tenisice o kojima sam vam pisala

evo i zadovoljne bake

još malo foto sešna by baka



etc...ima još al neću više! jbt kaj je naporno sve to...al volim takve itinerere koje iako nosim u svojoj glavi ostavit i tu...a malo i na fejsu...uživajte...ili preskočite, kako vam drago reko bi moj šeki! ugodna nedjelja

Uredi zapis

21.06.2015. u 11:05   |   Editirano: 21.06.2015. u 11:08   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar