TAKO JE KASNO DA BI MOGLO BITI…RANO? (deja vu)

u tiho magleno jutro samo jutarnja glavobolja podsjeća na večer. i poneki blog u sitnim satima. bilo nas je više koji smo tražili svoje izgubljene polovice noćas. uvukla sam se u vlastiti krevet ko tat. i ona mi se pridružila u neko gluho doba noći. ne možeš ne vidjeti i tuđe glavinjanje. frend se ponapio jer je raskinuo s curom. frendica je sjela na kućni prag nečijeg dovratka. pričali su nešto a ja sam samo željela ti reći: uhvati me za ruku i povedi me! odvedi me tamo gdje ne postoji sutra, već samo danas. i dugo me ljubi. želim utažiti žeđ ljubavi. koliko je osamljenih ljudi ovdje....iza svih tih zabravljenih prozora? koliko je osamljenih u nečijem zagrljaju? primijetila sam da, ili nedostaje ili je previše. taman, teško? je li uopće moguće popuniti...ispuniti tu prazninu koju čovjek nosi? davno sam već rekla (i ovdje) što tražih ne nađoh, što nađoh ne tražih. pa ipak jesen se uvukla u zrak. bilo je jako važno staviti crvenu ogrlicu, naušnice....pojas. pozavidio bi mi i sam stendal na maloj crnoj haljinici. to je onaj osjećaj kada znaš da će te sve savršeno odvesti u nesavršenu pičku materinu. deja vu. a ja sam doista umorna od uzaludnosti traženja onog čega nema. znam, reći ćete...našla si to u sebi. ali ja bih ipak još poneki zagrljaj, stisak ruke u ruci...onako završit u širokom luku u strujnom krugu. u stvari, bilo je samo pitanje vremena kada će stvari, ljudi...biti iza mene. ponekad ti zavidim jer si otišao i nema te više. ja nas nisam još preboljela. nikad niti neću. kako si ti ponio sebe u sivilo pepela i ja ću. jedino ne znam koliko još čežnji ću ispratiti?
davne '87 23/11...čatež...ova jesen bje naše proljeće...huxleyev kontrapunkt i danas svjedoči na mojoj polici pun prašine...nisam dirala rampiona dugo već. započinje sa:
nećeš se kasno vratiti? ne, neću se kasno vratiti.
/napisah i objavih 28/09/2013, facebook/

Parni valjak: Jesen u meni
Link


YOU'VE GOT A MESSAGE
skrih se med tvoje riječi! ako me nađeš ikad, nek to ne bude...nikad? čitam te i bol tvoju osjećam. je li naš susret bje tek bljesak dviju duša koje su se okrznule? ili smo od zrcaljenja vode i sami postali ona, uranjajuć jedno u drug? da mogu, obojala bih sve ulice tvojom bojom! i onda te samo voljela. možda me jednom nađeš ovdje kad već nisi tamo gdje jesam? a tko zna, možda ćemo jednoć zajedno čitat ovo? ti na sjevernom, a ja na južnom polu? voljela bih da si me volio? voljela bih da si me snatrio ko što kroz svoje pjesme....jesi!al nisi.
(moje, zapisano u tvoje 06/01/2016)

jednom rječju....PRELJEPO…

Carol Anne McGowan-Mad Girl's Love Song

Link

Link

(tnx Sylvia Plath, tnx tajana)

Uredi zapis

28.09.2016. u 8:26   |   Editirano: 28.09.2016. u 10:39   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

JEL TO SVE?

kaj možete..kaj možemo učinit? ok, i ja sam pristaša kulture i kulturne ignorancije ljudi koji su nasilni..verbalno (mentalno) , no ovo kaj vi dopuštate rexiju sexiju sa svim njegovim bolesnim umovima je nakaradno? jer, umjesto da se suprotstavite svom silom argumenata (ima već i više od mjesec dana kad sam pisala i predložila peticiju kontra njega) vi ignorirajući blog u stvari ignorirate sebe? jer, ste jednoj takvog spodobi omogućili da se tu razbaškari..to ga dođe ko da smo srbima umjesto u rat, dopustili da iscrtaju svoju famoznu liniju...karlobag...virovitica...kaj već? jer vaša najveća moć je u nemoći! otkad je to moć? otkad bijeg znači pobjedu. otkad ignorancija znači napredak? jel to sve što možete? di su svi oni bloški variorsi koji su godinama ratovali tu...protiv mene npr...ili nekih drugih žena? zar sam vam ja inspirativnija nego li rexi? u stvari, biće da ja više vjerujem u vas nego li vi u sebe? nikad nisam bila šutljiva većina, dapače jezičina i izrečena misao uvijek u životu obila mi se o glavu! no, glava još uvijek na ramenu, bistra uma a bome i tila (sinoć se samozadovoljila onak baš višekratno)...reklo bi se u zdravom tijelu zdrav duh! žal mi tog čovjeka jer nema on s kime razgovarati, nema on koga pojebati, nema njega tko zagrliti! on je tu na blogu i priča sa sobom...dan i noć! ok, nije to loše povremeno (npr ko ja, ovak skromna i samozatajna) al brate mili nekoliko puta dnevno...pa kaj smo svi zanijemili? dar govora izgubili? jer ak već nemrete podnijet sebe, ne morate nit rexija? nije nemoguće zato što je nemoguće, već je nemoguće samo zato kaj vi mislite da je nemoguće? pa na koncu, ak već nemrete napisat nešto suvilsno zašto rexi sa inačicama takav kakav jest na blogu NO PASARAN (znam, crveni vam idu na žifce), ona bar napišite javno ZAŠTO GA TOLIKO VOLIKE I TOLERIRATE? ja ću, trust me, uvažit vaše razloge za ljubav i trpež glede rexija...pače, ako mi kažete ijedan razlog zašto uljudno s njim pričate na svom blogu...javno ću se ispričat rexiju da je ova saga o njem samo moje mišljenje! koje ću i dalje upražnjavat (al bolje nego li vi sex) na svom blogu. a vas ću se klonit, ko što sam i do sada! jebeš nas s mudima...mi znamo ne samo bit jebeni, već i jebat!

Uredi zapis

26.09.2016. u 17:08   |   Editirano: 26.09.2016. u 17:12   |   Komentari: 96   |   Dodaj komentar

DRUGO STANJE (svijesti)

bridget jones bje samo uvod u anatomiju.... bijelog vina! ah taj darcy, da ga nema treba ga izmislit! iako sam još uvijek čvrsto pri činjenici da uz bijelo vino samo slušam gluposti, uz crno pričam, a uz šampanjac ih...činim! dugo nisam pila šampanjac pa očito ne bje niti gluposti? osim ako izuzmem onu o mišljenju i izvedbi projekta....zajednički život! kao i svaki projekt, dobar je dok je u glavi. potom krene u fazu realizacije, a od realizacije do sterilizacije...kratak je put. ponekad i dug, no, iskustvo nas uči...svaki prekid je sve duži a veza sve kraća! što i nije neko postignuće? zato valjda i najnovainiji film brigite i darcya nije bog zna kaj, stoga preporučujem ne otić u kino. iako je to bio dobar razlog za propustit pivnicu. jer, kao što sam onomad prvi put pivnice (stiksine) napisala, uvijek ću se radije priklonit druženju jedan na jedan nego li čoporativnom. što ne znači da slijedeći put neću...u čopor! iako bih teško mogla reć koji je uopće moj čopor? dugo ga već nemam ako sam ga ikad i imala? nedostaje mi ludosti. dugo sam ju imala i bila njena mezimica tako da mi ovo sušno razdoblje egzila od nje teško pada. ne mogu ja uvijek biti clown and bard oliti kozer! voljela bih, ah sve bih više voljela biti u publici i naprosto...pljeskati? ako mi se plješće...ako pak ne, morti bih i palcem rekla: dolje! sad mi trenutno pada napamet neki dobar steptease...mog muškarca? morao bi imat dobro, čvrsto tijelo! potom...nabildani mozak. a može i šutjet. pametnije je šutjet nego li pokazat da si glup! anyway, jedan dobar kurac sam otpravila...ne u svoj krevet, al nadam se ne nit u ropotarnicu? tek toliko malo za sitne sate i ovo učmalo mjesto gdje rexi sexi sije uzaludne spermiće ko što se sije neuzorana livada u jesen? sinoć sam bila nenadjebivo sexi...pripijena crna haljina (znam da će ri sad cmizdrit jer nije imao priike vidjet pločice iz kupaone)...duboka izreza naprijed (nisu nit moje sise za bacit), malo otvorenih leđa...a tek mjuza? jedan dragi bračni par bio mi je inspiracija. a morti i jedan dobar lik koji je sjedio polak nezainteresiran, naoko? toliko da kad sam otišla doma (u pratnji jednog dečka), sjela u svoj auto (solo) i potom dotičnog uhvatila u faru svoga auta (prije toga je sviralo dugme i njegovo sjedište moga auta)...iako smo cijelo veče glumatali kako smo nezainteresirani, iskra je pala! drago mi je da frca i van iskrice...ili je to ipak samo moje stanje svijesti? nije nit važno...iza mene orange plahta, orange prekrivač...prazan krevet! tražili ste, gledajte! ponekad je (još uvijek) djelić sekunde dovoljan da takav i ostane. ili pak ne. možda je ipak kvaka u....vinu? bijelom! next time...hm...?

kakav bi to zapis bio bez linka...za sve pokojne...umrle...stradale...čak i nas koji smo kakti živi!

Pink Floyd - Wish You Were Here

Link

Uredi zapis

25.09.2016. u 1:00   |   Editirano: 25.09.2016. u 9:09   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

KOMPOZICIJA (koja dobra stvar)

da parafraziram jednu blogericu od sinoć...imam toliko toga pisati, reći..al ne kažem, ne pišem...ništa! s vremenom i nekim bojama i godinama čovjek više ne rasipa ono što ima. iako ima puno. više no što treba za samog sebe. no nije sklon više samo tako rasipati to što mu je od viška. pušta neka teče, oteče. unatoč toga, još uvijek puno previše toga ima. i onda uhvatiš sebe kako promatraš sve to svoje koje ne želiš da je tvoje. i htio bi dati, ali ne samo tako pobacati...razasuti! ne ide to više tako. pa ispada da ne spremaš više zimnicu, al spremaš svoje emocije, davanja, htijenja, želje...kao da će netko to iskati? i hoće. iako uvijek netko drugi nego li što smo mu namijenili. i gotovo da bi uživao u promatranju tog života, samo da nije tvoj? al jest tvoj i nemaš onaj neki drugi. probni, pa da znaš kako bi u onom pravom. what done can not be undone! pa tako, kada pošalješ sms nema povuci nepročitanu poruku ko na nekim sajtovima. ili kad zavoliš nekog, nema "vrati meni moje krpice ja ipak ne bih s tobom jer je preteško"...etc. a s tobom neću zato što si ti težak sam sebi. a meni je i previše moje težine. te tlak, te šećer, te pička materina...kako se uopće prepoznati i dotaknuti u moru..ne smiješ, nije zgodno, ne bi trebalo? dođe mi da skončam u širokom luku ko onomad ljuba tadić u kiklopu! strujni luk i basta! nema više šarene laže želja, očekivanja i kada sve znaš. kada znaš i da su kremšnite u samoboru samo još jedan pokušaj ne tako dobrog kolača! i kada je neki dobar film ipak samo replika već tolikih dobrih da uželiš neki...loš? ili pak da ti se konačno dogodi da ti se dopadne netko kome se i ti dopadaš? bi, da nije previše toga zapisanog još od glinenih pločica...smijemo li uopće išta pokušati više? osim otaljavati dane, mjesece, godine...parnjače su već davno u ropotarnici! valja uhvatiti (al kako kad to nije moja brzina) neki kasni voz za minhen. spavaća kola, ako već ne kupe prvog razreda? dugo nisam putovala vlakom, predugo! kažu da tamo svaki vagon ima svoje ubrzanje, usporavanje...a zajedno da čine...kompoziciju! dugo već nisam nijednu sliku s kompozicijom stvarne sreće okačila o zid. možda da ju objesim, tada bi tamo i ostala?

(na ovome sam zahvalna fejsu koji podsjeća na ono što smo nekoć napisali...ovo npr prije tri godine)! i gotovo ništa ne bih niti dodala niti oduzela? iako mi jedan frend sa fejsa kaže da kukam...a ja mislim upravo da promišljam život?

Uredi zapis

22.09.2016. u 7:20   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

PRI KAVI

ćaskam danas pod pauzom na kavi s frendom, koji je par godina mlađi od mene o budućnosti! svojoj? ponukana jutrošnjom porukom jednog simpa mi čovjeka kojeg je uštekalo u križima. kak se odmah sjetimo nekog kad nam netko treba u životu i kad nam taj isti život priprijeti prstom? i ima on mamu doma nadohvat ruke, koja ga često pita jel gladan ili sit, te iako žive odvojeno u kući, uredno vodi brigu o svom sinku jedinku. ima i djecu, ko i većina nas. na koju normalno nemremo računat. jer nas su odgojili tak da mi o svojim roditeljjima brinemo, al sačuvaj bože da naša djeca brinu o nama? pa kažem ja njemu (frendu, isto sinku jedinku koji ima majku s kojom istina ne živi, al uredno ode vikendom na ručak) da moramo mislit o svojoj starosti. to ne znači da iz interesa moramo nekog nać, već da nam više nije do sexualnih veza, viđanja od nemila do nedraga, držanja za ručice, obilaženja razno-raznih izložbi, događaja, kina etc. ne nužnoo kao prioritet, već kao nešto što činimo...zajedno! možda su moje godine te koje uvjetuju takav moj stav (u ranim pedesetima, preciznije još do prije godine-dvije nije mi to bilo prioritet), jer koliko do jučer mi je bio važan sex, provod i relativno pun i sadržajan život! ne monotonija, ne zajednički život, ne jutrom pun krevet samo da se budim uz nekog...već, much more, much more! a onda, gotovo preko noći shvatim da mi to više nije napeto...radije sam s njim u svojoj ili njegovom domu, radije zajedno provedemo cijeli vikend i kuhamo npr...i onda zajedno odlazimo na neke događaje. koji nas pomalo počnu zamarat...pa smo više doma nego li vani. štoo ne znači da bar jednom tjedno ne odemo na...plesnjak, kino, kazalište, neko događanje. nažalost, većina ljudi živi tako da već godinama nejde nikam..niti radnim danom niti vikendom! zato sam ja mnogima zahtjevna..jer većina nije u kinu bila...hm...možda ne desetljeće, al godinama sigurno. o plesu da ne govorim, tamo ne idu ljudi prek pol stoljeća? sve ono što je drugima privlačno (osobito muškima kao npr tv) meni je doista sporadično...uglavnom n e gledam tv. i kako onda naći nekog za...po doma? teško! no ja ne odustajem...od dobrog zajedničkog života! istina, sve sam svjesnija da je to nemoguća misija s ljudima ovdje na iskrici? jer, nikad u životu nisam srela više neiskrenih i nesposobnijih ljudi nego li ovdje? jedno će reć, a drugo napravit. jedno kažu da žele, drugo mogu. i tak u nedogled. pa ipak,, ljude koje sam ovdje srela kroz ovo gotovo desetljeće mog bivanja pomoglo mi je da bolje razumijem muškarce i njihov strah. oni se boje više nego mi žene. oni stalno bježe...u posao, nogomet, neka muška druženja...oni naprosto teško prihvaćaju svoje starenje. i teško ili gotovo nikako se ne oporavljaju od toga da ih je npr žena ostavila, da je umrla i ostalih razloga (često nemaju pojma zašto ih je žena ostavila) i to da više neće moći ili će teško moći nakon pol stoljeća. pa onda kažu kao npr moj frend...uf...žene su naporne...stalno nešto hoće. pa onda reduciraju svoj život na entu potenciju. i tako skroz do starosti. a onda se čude kad obole, ostanu solo i nemoćni kako to da nema nikog oko njih? kad su godinama izbjegavali upravo žene koje su htjele biti partnerice al ne samo u krevetu? a potrebiti su...i nažalost jako se i često zapuste...takvi sami. žene su ipak lakše nose sa sobom u tim nekim godinama. što ne znači da im je lako. no, u dvoje je definitivno lakše...stoga znam što hoću i što mogu! no, to ne mogu sama? mirno čekam nekog (ne nužno muško, to može bit i žena) s kim ću podijeliti starost...materijalnu i financijsku, emotivnu i toplu ljudsku, onu čisto praktičnu...ja pomognem tebi, ti pomogneš meni! vraćamo se u starosti u prvobitnu zajednicu i trampu...padaju u vodu svi principi nedodirljivosti pred pragmatizmom? ma kako mi to zvali? anyway, gledam sve više oko sebe...svatko ima nekog...za nešto...pri ruci! znam da ću slijedećeg dečka tražit iz kvarta...onak, skoro pa prek ceste...zlu ne trebalo. život se definitivno nakon pol stoljeća (u mom slučaju nakon 60) pretvara u nešto drugo...dobar dan tugo (starost jest okrutna i otužna)! što ne znači da već koliko sutra neću zatreperit u nekom dogy položaju, ludovat u nekom zagrljaju...no sve je to uglavnom ko kad ribica iskoči iz mora...a zna se gdje i kako pliva!

Uredi zapis

21.09.2016. u 17:04   |   Editirano: 21.09.2016. u 17:21   |   Komentari: 67   |   Dodaj komentar

KAD DOLAZI DAN U KOJEM ĆU SE ZAUVIJEK PROBUDITI? (citiram Medin naslov)

doista, obično se probudim i sjednem na krevet! koji od nedugo škripi baš tamo gdje sjednem (jedan sustanar mu je to učinio) i to je gotovo jedino što me podsjeti da sam...živa? uglavnom ne nalazim razloga za ustati, ali uredno ustanem, odem na posao (nedjeljom prošetat pesu) i krene...život! koji je negdje drugdje u mislima, al neuredna stolica, loš bakteriološki nalaz i ostale životne radosti oliti pizdarije nas podsjete da je i...ovdje? u pravu si, stalno čekam da se nešto drugo dogodi do li što mi se događa? no, i ovakva stara moram još štošta odradit u tom svom gotovo potrošenom životnom vijeku. jedino je pitanje što je istinsko i pravo...ono kada bauljaš i sve odrađuješ (školu, posao, djecu, roditelje, unučad) u jurnjavi i ne stigneš zastati i imalo dohvatit svoje misli jer si mlad! (uglavnom nam se 2/3 života svedu upravo na to a da toga nismo niti svjesni, dapače to zovemo životom) ili je to ovo vrijeme kada je sve iza tebe (posao, brak, djeca, roditelji) i kad ostaješ gotovo sam sebi svrhom i razlogom na proplanku od života i kad svako jutro pokušaš naći razlog za biti? pitao si me neki dan kako se očituje moj život sa životinjama, biljkama? pa tako što jutrom prvo biće koje pomilujem jest moja pesa...a i s večeri, zadnje! sobne bilje nemam niti sam ikad imala (sve su uginule pa sam odustala)...al zato sjednem uz savu i pričam...istina, one (biljke i rijeka) uglavnom slušaju...što ne znači da su poslušni. ipak sam to ja!
i da, ne dolazi!

Uredi zapis

20.09.2016. u 14:57   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar

ČOVJEK ZA PAMĆENJE

Na današnji je dan 1930. godine rođen Vladimir "Vlado" Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.) hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih disidenata i mnogi ga smatraju ocem hrvatskog liberalizma.

Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od Proljećara osuđen je na četiri godine zatvora kao politički zatvorenik, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen u montiranim političkim sudskim postupku na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.

Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost. Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a. Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se kako mu nedostaju praktične političke vještine, te je ugled njegove stranke ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ.

Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!". Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao sramtno nisku uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca.

Nakon izbora je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, je na stranačkoj konvenciji poražen, te je zajedno s pristašama izašao iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.
U hrvatskoj će javnosti ostati zapamćen najviše po nezaboravnom govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA. Tom je prilikom rekao: "Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji."

https://www.facebook.com/sekularnikalendar/photos/a.776933195675859.1073741

828.775723462463499/980556668646843/?type=3&theater" alt="" />

Uredi zapis

19.09.2016. u 9:04   |   Editirano: 19.09.2016. u 9:06   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

ODA (JEKA)

Između pranja suđa i izrade krustade, sjedoh napisat ovu odu, radosti i životu, ponukana jednim zapisom! Mjesecima sam bila tužna i tužno mi je bilo bit u mom domu, pa sam bježala iz njega. Kad netko drag nam ode iz našeg života i odnese svoj dio tog života, ostane samo naš dio koji ne tvori tu cjelinu. Taj lijep život koji smo imali, teško napuštamo i vraćamo se opet u samoću. Jer, samoća je hendikep. Antipod tome nije zajedništvo samo sebi svrhom i razlogom, već istinsko zajedništvo dva bića, ljudska, iako mi moja pesa mnogo znači. Upravo jedan od razloga ovoj odi i radosti jest njeno ozdravljenje i spoznaja da neće otići. Kao i moj oporavak, prvenstveno onaj zdravstveni. BO, bi rekli znalci. To me ipak nije spriječilo dok sam šetala svojom savskom pustopoljinom da izronim nešto vlastite vododerine. Jer, sjećam se nekih šetnji, dana...a i godina. Sjećam se lijepog života, jer nije lako svakodnevno obilaziti mjesta sreće. Kutak ovaj, trenutak onaj, detalj ovaj, sjećanje ono...svuda oko mene bili smo neki prošli mi. Na koncu, ne pustih u taj svoj prostor desetljeće nikog. Valjda je bilo vrijeme ili valjani razlog jer to prošlo vrijeme donijelo mi je novo vrijeme. Spoznaju da ću i želim opet biti s nekim! Danas, sutra...ne u euforiji, ne u prisili, ne u moranju...naprosto želim graditi svoj dom s nekim. Berba je prošla uspješno, reče, jesenji dani sunčanih jutara ustuknut će pred maglom, koja se uvlači u naše kosti, što smo stariji. I ne bježim više svaku subotu u pivnicu, svaki petak na plesnjak...naprosto, ne bježim više! Sada odem kada to želim. Ne kupujem više bjesomučno krpice, kupujući ljubav. Više ne moram ući u šoping centar i pitat se: što bih mogla kupit (a ne trebala) jer sam...ozdravila. Tu sam, još uvijek u pokušaju? Lijepog li života, koji je iza mene. Jutra kada sam se budila uz njega, rukom i sada dotaknem, posegnem na prazno mjesto kreveta. No, sada to više ne boli i ne natapam orange plahte. Samo spoznaja da je praznina..tu! Možda nečija praznina bude opet nečija...punina? Zajedničko spremanje ručka, zajedničke šetnje, zajednički ples, slušanje glazbe..ili naprosto, onog drugog kako priča. Hm...čaga će mi možda najteže pasti, zato više nerado idem na neka mjesta...to više nije to? Jer sumnjam da ću više ikad (jer nisam nikad) sresti nekog tko me tako pratio u toj mojoj ludosti. A imala sam ih i za nekoliko života. Lijepo je kad te netko prati i u ludosti, dapače...skoro ju cijenim ko i mudrost? A bilo ih je, o da...bilo je ljudi u mom životu koji su me baš dobro pratili. A poneke i ja slijedih, no sve rjeđe i sve manje. Ne stga što to ne bih htjela već stoga što nema više takvih bardova...kao da su nestali? Ili su nastale neke (moje) godine kada više takve ne srećem? Još uvijek neke pjesme sjećaju na nas, još uvijek neki zaostali predmeti, nezavršene stvari, nedovršene priče....stik pun tvojih (o kako i mojih, pa dvojim da ti ga uopće i vratim) pjesama, u tragovima...mojih suza, u talozima mojih bambusa...o da, tragaocima uvijek ostaju tragovi! U stvari, nije ovo žal za propuštenim, nedogođenim...ovo je oda dogođenom, lijepom životu. Slavim ga. Onaj ružni zaboravljam. Ubrat ću večeras ispred haustora jedan žuti pupoljak ruže...sebi! Ženi koja traje, čovjeku koji ne posustaje. Samo osluškujem, u predahu! U daljini kao da čujem topot? Jedino ne znam jel to u odlasku ili dolasku? Prije vlaka nego i princa na bijelom konju. Kažu da je bitna razlika u tonu...vlaka koji dolazi i onog koji se udaljava. Nedugo su mi konstatirali nagluhost pa otuda možda zabuna, odlaska u dolasku? Neka, saznat ću na vrijeme. Kad me zagrliš onako kako me jednom davno jedan čovjek zagrlio...iznenada. I taj zagrljaj nikad neću zaboraviti...sjedim u kafiću i čekam na njega da dođe! A on dolazi s leđa, zagrli me...tada mi je stvorio sav svijet moje ljubavi za njega. Potom ga je zrondao. Tako to valjda biva, najprije se zida a onda se ruši. I vlakovi, odlaze i dolaze. Jedino što ja više ne stojim na peronu, već s večeri ove mirno u svom domu. Ne očekujem nikog, što ne znači da nitko ne dolazi? Ili neće doći? Ovaj put sam ja na redu, za doći. Nisam više Simonova, čekanje mi nije sudbina. Kak reče Bukowski: samoća nije najgora stvar na svijetu. Treba ju samo prihvatiti, jednako kao i zajedništvo. Mogu ja to, hoću ja to!

A evo i priloga prošloj odi, koju sam napisala ni manje ni više nego prije 9 mjeseci, iako je Jeka stariji, mnogo stariji zapis s jednog mog bloga:

JEKA
“kako ću znati kad te sretnem? da si to ti. možda samo prođem. možda te samo ovlaš dodirnem. dušom. ili možda poljupcem. onim prijateljskim. jer za onaj drugi nemam vremena. niti volje. kako ću znati da sam te srela? hoću li? možda ću te samo ispratiti pogledom. promatrajući te. ispitujući tvoje lice. više cijenim govor šutnje. jer riječima  više ne vjerujem. toliko je toga...prošlo. pokušavam se prisjetiti likova, imena, dodira....i ide to nekako. iako ne baš pravim redom,nizom...sve mi teže prispodobit lik i djelo s...imenom. gotovo da sam srela sva slova abecede. desetljeća rada s ljudima ostavljaju traga tako da ih više...ne vidim. desetljeća dubokih emocija ostavljaju kratere...lava oliti magma kad krene ponese i sprži sve pred sobom...potom slijedi faza hlađenja i skrutnjavanja. i pustoši. prijašnjeg života. no, niče neki novi...drugačiji. danas sam željela zagrliti te. željela sam da me zagrlilš. iako ti nisam znala ime (jesi li to ti?¨). pa te zato nisam mogla dozvati. poželjela sam otići u planinu. tamo stanuje ona. jeka. iako sam jučer čula jeku... u grotlu save. pas je lajao...a vraćala se jeka.

Uredi zapis

17.09.2016. u 20:01   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

PITCH KLUB

Veceras se društvo iz pivnice seli na čagu (plesnjak udruge 40+) pa ako koji bloger zaluta gore na šalatu Šloserove stube) bit će nam drago (škvadra za druženje)

Uredi zapis

16.09.2016. u 9:28   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

OSTATI PRI SEBI (dosljedan sebi)

"Pristojan je svijet ostao doma

....Pristojan je svijet, dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio prozore i sa stoičkim mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti prljavosivi oblaci, najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj statičnosti leži, između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova potencijalnog "manjeg zla" da mu se "živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom spremni’", leži u onoj "šaci jada", u "velikom govnu" i drugim nacionalističkim psovkama preko kojih pristojan svijet, eto, nije mogao prijeći. Razlog je u direktnoj poruci koju im je odaslao vođa SDP-a: Držite se dalje od mene, mamicu vam lekarsku!

Zoran Milanović stoga će ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma, kao netko tko, zatekavši se na čelu pogrešne partije, nije uspio kapitalizirati čak ni tradicionalno podatno pučko šovenstvo. Kako se pak dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju odigra za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo, stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.

Bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati svoj status unutar "političkog centra" disciplinirano slijedeći sve tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke narative – ne želeći uvidjeti da upravo"zlatna sredina", sa svojim obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom "političkog centra" u mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje ostatke ljevičarskog identiteta.

Nevolja sa socijaldemokratima – avaj – u tome je što će gotovo sigurno iz debakla umjesto pouka izvući alibije. Sudeći prema početnim cmizdrenjima, krivnja će pasti na glupave birače, na navadu neprosvijećenih hrvatskih građana da, iz neobjašnjivih razloga, "ukazuju povjerenje desnici" i time trasiraju put u vlastitu nesreću, a ne na "lijevo-liberalnu" partiju koja je, besramno podilazeći upravo rigidnim desničarima, pristojan svijet udaljila od glasačkih mjesta. Krivi će biti oni kojima se zgadila stopa rasta "manjeg zla".

Radi toga hrvatskim socijaldemokratima, nakon poraza, ne treba poželjeti što skoriju rehabilitaciju, nego, naprotiv, što težu i opakiju bolest, takvu koja će možda otvoriti prostor za vjerodostojne lijeve alternative, a sam SDP otpraviti u nadležnost vojnih lekara.“

Index/Viktor Ivančić/Peščanik

potpisujem!

Uredi zapis

15.09.2016. u 8:46   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

ZNAŠ KAJ MENE IRITIRA?

znaš kaj mene iritira (osim drvenih prozora koje još uvijek imam i ne mislim ih menjat) to kaj više nemremo svi sa svima razgovarat niti na jednom blogu? svi razgovaraju samo na "svom" ili svoje škvadre blogu a nekad to nije bilo tak. hm...mogla sam šetat od bloga do bloga navečer i svuda ostavit po jen komentar i tak bi mi prošlo fino večer...jedino ak je negdje bila dobra spika, onda sam se znala i zadržat , al nikog nisam zanemarila? bar se nadam? no očito sam kroz vrijeme stvorila jako puno neprijatelja. mislim da je ta faza došla s objavom mojih sllika...pamet se još i oprašta, al ljepota nikako! i baileys su mi teško opraštale curke ovdje? obično sam uz njega znala provest veče. sama konstatacija da to pijem odavala je snobovicu? ili slonicu? pa su me počeli krstit svim i svačim. večeras sam pri čaši crnog vina. nakon buteljice vani, pod zvijezdama. frend potegnuo iz dubrave da popije samnom piće! tako je kad nemaš ljubavnika, al imaš frendove. više ne pijem baileys (bar nisam od zime i svog ročkasa), al sam ovih dana dobila na poklon votku (proizvedena u francuskoj, al sumnjam da je dobrra ko francusko vino)...pa ću se vratit votki-đusu. to je moje piće od nekih davnih dana (prije cca 20 let)...da nekako prezimim do zime? ha ha....sad će škvadra mislit kak ja ločem...a meni jedna čaša dobre cuge potaman! no, u pravu ste, nemate pojma koliko stari ljudi masovno piju, opijaju se! kako sam često med ljudima, imam priliku to vidjet...na cesti, u uredu, u stubištu (ogromna stambena zgrada puna penzića)...i tak...muškri prednjače, no nit žene ne zaostaju. a i ova moja udruga...imala sam priliku ovu subotu vidjet hrpu žena pripitih...a vidiš po njima da su cugerice! kako sam od djetinjstva gledala svog starog koji je bil cuger, poznati su mi simptomi cugeraja...i nemre to nikakav puder ili kaj već sakrit? neki dan sam srela jednu ženu na ulici..onak iz daleka mi se približavala i kužila sam da na njoj nekaj ne štima (iako je bila zrihtana i našminkana), no iz blizine sam skužila i kaj. nemre šminka sakrit dugogodišnje cuganje i tragove toga! no, to me ne iritira...samo me žalosti. kako je hrvatska ipak zemja cugera, šećeraša, pretilih i potištenih ljudi. dok sam ljetos hodala pragom vidjela sam osmjeh na licima ljudi, sretne ljude. tu i tamo vidim to i ovdje (obično projure u nekom bijesnom autu) ali generalno (neću reć an ženeral jer mi boža svaki put dobi napadaje od te francuštine)...tužna smo i jadna nacija! uživam još dva dana u goodišnjem odmoru! nema više...barem ne ove godine. no to me ne iritira. što me iritira? čak ne niti pobjeda hdz-a, niti poraz sdp-a, još manje ostavka milanovića koji kreten je davnih dana trebao otić, odnosno nikad nije takav bahat i nekulturan trebao niti doć. svoje zelene oke mogao je drugačije unovčit.. eto npr sinoć gledam svog ljubimca, alena delona...prastari film al on je bio pravo muško...kakvo mi se uvijek sviđalo! uvijek sam gledala starije muškarce, no sada gledam mlađe...na svu sreću i oni mene? bit će to još neko vrijeme...do moje 65. a tada ćemo se opet početi družiti...moji vršnjaci i ja! tad ću i ja reći ono što govore ove curke sa 4 banke...sex je precijenjen! jer ga uglavnom neće biti. do tada...sablažnjavat ću i dalje svojim komentarima, pisanjima i pojavom manje više sve žene ovdje. no, one mi ionako nisu zanimjive i nikad nisu nit bile. sama sebi sam dovoljno ženstvena...još uvijek me zanimaju muškarci. zamislite? na dejting sajtu! ljudi moji, kako je to moguće?

Uredi zapis

13.09.2016. u 22:58   |   Editirano: 13.09.2016. u 23:07   |   Komentari: 48   |   Dodaj komentar

OTUŽNOG LI DANA!

Post festum, nakon 11. rujna (koji mi višestruko znakovit kako svjetski tako i privatno), mogu samo reć da je i Hrvatskoj postao D day. Stoga ću metnut par riječi J. Lukovića i njegovu predivnu misao o....ne samo izborima? Ovaj moj komentar i zapis se ne odnosi na nikog od nas ponaosob, on se odnosi na...sve nas! Svi smo mi krivi i zaslužni što smo tu gdje smo!

JOSIP LUKOVIĆ: DOBRODOŠAO

"....Kažu da se život sastoji od gomile sjećanja, a činjenica jest da se juha ne radi od samo vode i mrkve, već je potrebno i meso, začini, rezanci… ljepota je u raznolikosti, a ne monotonosti kojom je, tako suprematistički, ocrtavala se stvarnost njihovog doba. Kažu da u svakom dobu, događa se trenutak pomračenja, trenutak kada kompas podivlja i kada ulične svijetiljke zamjene zvijezde. Kažu, tada osjetljivija bića teturaju, poput utopljenika ridaju na koljenima brdima ruina na atlantisu potonulom u boci, i tada se pretvaraju u prafinske svijeće koja sagorjevanjem osvjetljavaju put. Kažu da mnogi ostanu samo trenutak zasljepljujuće svijetlosti zakopane u vremenu i prostoru, ali kažu da postoje i one iskre, koje te nemirne duhove stave pod svoje okrilje i zajedno tvoreći legiju, tihom revolucijom kreiraju svijet. ”Kakvih li lijepih misli” – promrmlja A. – ”Ali znaš, dogoditi će se to, kad tad. Samo je pitanje, hoćemo li mi biti ti koji će uhvatiti pero i ispisivati stranice povijesti i stvoriti si stvarnosti kakvu zaslužujemo, definirati svoje doba i biti lijepo sjećanje generaciji, ili ćemo biti samo male grančice otpale od rodnog stabla, koje sada pasivno plutaju na toj rijeci koja ima još jednom doći.....”

Hoće li?

Uredi zapis

12.09.2016. u 11:00   |   Komentari: 12   |   Dodaj komentar

KRONIKA DANA


kad napuniš neke godine života, posve ti je normalno da te uslikaju sa čašom u ruci! pri tome te uopće ne brine što će tko pomisliti? dapače, boli te za to kaj si ko misli! nije petak, al je subota...nakon djevičanskih ročkasa (roštiljada, odojak... je fakat bila izvrsna kao i živi ljudi) uslijedila je pivnica...a kako je dan bio naporan, prilažem nove priloge onima koji kronično vode računa o mom životu! živjeli!

Uredi zapis

11.09.2016. u 0:38   |   Editirano: 11.09.2016. u 13:10   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

NIRVANA

Uredi zapis

08.09.2016. u 23:28   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

MOJ OBRAČUN S NJIMA

(da parafraziram Krležu al radi se samo o BUNJIŠTU OLITI BLOŠKOM JATU)!

O čujte...o počujte! Po ne znam koji put se pokazala istinitom tvrdnja, tko s vragom tikve sadi obiju mu se o glavu! A tikava ovdje ko u pravom bunjištu (za one koji nemaju anića to je gomila na seoskom gospodarstvu (ima još značenja no recimo da mi ovo odgovara) ! Istina, i ja sam na neki način vrtlar ovog vrta (bloga) al nikad, doslovce nikad nisam bila dio jata. Već deset godina stolujem i samujem kako ovdje, tako i uvijek u mom životu, kako poslovnom tako i privatnom. Laskanje nikad nisam iskala, jer tko ga ište, bolje nije nit zaslužio. Pisala sam svoje misli, djela, nedjela i time očito zavrjeđivala vrijeđanja svake vrste. Jer, nigdje u životu (a prilično sam godina doživjela, brakova i djece odživjela i ostavila iza sebe, poslova i firmi promijenila i odradila, ljubavnika otpravila) nisam kao ovdje doživjela zavist, zlobu, jal glede mog života. Koji nije uopće bio lagan, al očito prilčno plodonosan i dobar jer vaš nit do koljena. Zašto umjesto da se ugledate u druge (koji vas vabe i kojima zavidite) i poradite na sebi da biste bili...imali...bolje, više, ko npr ja...vi uporno trgate, razvlačite,gmižete, prešućujete snishodljivo i licemjerno se dodvoravajući jedni drugima, vrijeđate...sve što nije nimalo dostojno čovjeka? Jer, što vam je zajedničko osim da čerečite mai? Što vas drži ovdje, jer obično podignete svoje pognute glave i nema vas niti čuti niti vidjeti tek kada mai nešto napiše i ustalasa vaše dupe, jer znate da priča o vama, iako vas nije niti takla ili spomenula. Dakle, ja sam ovih dana pisala isključivo i samo o dva blogera, rexiju i wasyxu...njihovom bloganju i tragu ovdje. Nisam ja zapisala u enciklopediju što je blog, već netko valjda pametniji i bolji od mene kad se dotični uopće pojavio kao vid pisanja. Zanimljivo kako ovdje nitko nije išao polemizirati s wikipedijom i mojim mišljenjem o blogu kao mjestu pisanja a ne crtanja i vješanja linkovlja, glede opisa što je esej, roman, pjesma kao i ostali pisani i pismeni izričaji? Al su se svi našli stručnima za osporavat što blog nije? Niste kadri bili nit to elaborirat, reć neke argumente u svoju obranu, zašto bi npr crtanje i slikanje, vješanje linkova glazbe također trebalo biti blog? Jer doista, to nisam nigdje pročitala da to jest blog? Ako vi jeste, bilo bi mi drago da mi podastrete? Tada ćemo razgovarati o meritumu stvari. Ali vi tako ne znate, vi jedino što znate jest ad hominem...o mai, kakvu kosu ima, kakav nos, kolko se puta pojebala, jel stara ili mlada etc. A potom sam dotičnu dvojicu secirala i kao čovjeka, više kao ilustraciju jer sam htjela progovorit o društvu u kojem svatko misli da može biti svašta, analogno onoj famoznoj rečenici: još nikad tako mnogo ljudi nije tako malo znalo o tako puno stvari. Zgubidani i ništ koristi (to su obično ljudi koji nemaju nit struke nit zanimanja već bogu krate dane od kojih nitko, pa niti oni sami nema koristi (ne mislim samo na materijalnu)..već su uredno prolaz do wc-a, al se oni razumiju u sve a osobito ogaditi čovjeku život svojim ponašanjem,etc...kako li sam ih već okarakterizirala. I zašto dižete svoj glas? Jel vas briga što ja mislim o njima? Jel vas briga što npr mislim o Franceku, prvom predsjedniku HR, kojeg sam poštivala kao legitimno izabranog predsjednika, ali kao generalčinu i stoga sigurno ne demokratu nisam uopće držala do njega? O tome sam godinama pisala, progovarala. Nije vas briga. Pa zašto vas je onda briga kaj mislim o nekim ljudima koje btw niti ne poznajete? Jel zato što znate da kroz njih progovaram o vama, jer braneći njih branite u stvari sebe? Njih ako jest, mogu oni i sami ukrstit mačeve ili riječi samnom? Jel vas zanima bloški moral tj. amoral pa ste harangu na ženu koja samo iznosi svoj stav i mišljenje o ljudima i pojavama u društvu? Jer vi ga nemate niti ga drugi imaju o vama, vi ne postojite kao individua kao osoba...sa svim svojim osobinama. Vi uglavnom nemate nikoga, vi ste uglavnom nitko...ali tu virtualno ste veliki. Jer da jeste bilo bi i vas i pisali bi o pojavi, događaju a ne o osobi (rexi se danima ovdje izruguje ženi...ne samo meni. A gdje ste vi svi? Žene? )Na koncu većina vas je polupismena, poluobazovana i nit ne razlikuje jedno od drugog. Kad bi znali razliku pisali biste o tome što sam ja pisala...pa argumentima i protuargumentima..kao npr zašto je wasyx bloger? Zašto branitelj ima penziju 6 tisuća kuna za 5 godina ratovanja a svaki drugi radni čovjek za 40 godina rada dobije 2,5 tisuće kuna penziju. Reče stiksa da takve treba nagraditi? Ili bolje rečeno, valjda platiti? A zna se tko su plaćenici...oni rade nešto za plaću a ne zbog ideje, morala uvjerenja etc. Za to nema nadoknade. Ako ti ljudi imaju morala, (kao i saborski zastupnici) trebali bi se solidarizirati s narodom koji su branili...koji predstavljaju? Ali jock, jebe se njima za koga, oni su namirili svoje dupe. Ili možemo o tome kako to dobro piše rexi tako što vrijeđa žene, muškarce i neka druženja na kojima nikad nije niti bio...danima već? Pa bi to elaborirali, dokazali etc? Možda bih ja ustuknula pred silom argumenta, al vi jedino što imate imate argument sile, i to sile čopora. Vas ne zanimaju argumenti, vas zanima kako ćete nekog (a zna se i koga) uvaljat u blato, okarakterizirat lošim, izvrijeđat, omalovažit...etc. Morate mene unizit kako bi sebe uzvisili, mene uvaljat u blato kako bi bar po nečem bili ravnopravni. Pa si tako jedna styxa, notorna bloška i iskričava kurtizana od 2003.g. koju je prejebalo pola zagreba (tako kažu) uzima za pravo sudit o meni da sam se jebavala previše 90. godina i bavila se ljubavima i ljubavnim romanima A. Žube ? Hm...te 90. draga gđo stixo ova žena je bila udata žena i odgajala dvoje djece. I potom, nakon prvog muškarca u svom životu, imala drugog...ali je najprije ostavila onog prvog. Za kojeg (drugog) se opet udala i postala „poštena žena“ (ovo poštena žena ha ha više treba vama nego meni). Da se meni više ništa ne dogodi u životu, imala sam krasan život u dva braka...prvi put 13 godina a drugi put 15 godina ljubavi i sreće. Nisu mene ostavljali muževi kao što su vas vaši sa bremenom braka, hendikepiranom djecom, bolesni i slično čiji teret vučete i danas. I ovaj potonji koji me “ostavio” nije otišao zato što mu ja nisam bila dobra ili dovoljna, već upravo suprotno...bila sam mu too much! I bilo ga je sram što je u tuđoj kući umjesto u svojoj, što vozi ženin auto umjesto svoj, što ispada da je ništ koristi. Ja mu nisam kriva što je imao tako loše mišljenje o sebi pa je morao otići u trenutku kad se suočio s tim da ne može ostvarit ono što je sam obećao? Ja znam da bi uz mene bio i ostao (ne postao) bolji i dobar čovjek samo da je smogao snage korak po korak opet gradit život. Al lakše je pobjeći...od sebe, drugih. Ovako, ode mast u propast.. Često puta nas nitko ne može upropastiti kao što možemo sami sebe. Osobito mi škorpioni. No, više ne brinem o nikom, osobito ne o punoljetnima. Na koncu dotični se svojim činom post festum pokazao kako nije čovjek, al to je samo moja stvar i ne lomim je preko bloga. Na koncu, sve što sam rekla na blogu je istina i ja od istine ne bježim. Zašto vas ona toliko vrijeđa, nemam pojma. Onaj kojeg je trebala povrijedit, odšutio je (da li zat što je velik čovjek ili nešto drugo ostavljam njemu samom). I proputovala sam sve i svašta (cijelu HR uzduž i poprijeko, dio svijeta, doživjela sve i svašta...od koncerta bečke filharmonije do tucet orgazama, od djece, evo i unučadi...u poslu postigla sve što sam htjela (mogla sam više al nisam htjela jer mi posao nije važan) i više me uopće ne zanima. Dapače, mirno uživam u svojim zadnjim godinama posla uz dobru plaću, dobar posao i ljudi me cijene. To što sam uglavnom živjela preko svojih mogućnosti (materijalnih) nije baš za pohvalit se, no kak se veli, sve se vraća, sv se plaća. Ljudi me vole. Konačno sam naučila i ja voljeti sebe i oprosstiti sebi sve moje ludosti, iako još uvijek previše volim i činim za druge. I bližnji me vole i pomažu, evo i ovih dana. E sad, zašto vi i vas ne, gdje ste vi, što ste vi tko ste vi...hm...mene uopće ne zanima. Vjerujte mi, bavim se sobom i svojim životom, kojim unatoč izdašnosti nikad nisam zadovoljna. Uvijek hoću još, više, bolje! Pa stoga i u ovim godinama idem na plesnjak, čitam, pišem, društveno sam aktivna, ne gledam sapunice i stupidne domaće tv reality, niti ćaskam sa susjedima o vremenu, kozama ili sličnim stvarima. Svaki dan hodam i osjećam se zdravom nego li prije 15 let (žao mi je vege što stalno spominje starost, al ja ju razumijem da je njoj starost breme). meni ova moja starost još nije nikakav teret, osim što nemam s kim podijeliti sebe...svoje umne, fizičke, emocionalne i sve druge kapacitete. Meni ne treba rame za plakanje, majstor za šarafanje, financijer...meni treba partner. Nažalost, na takvog ne naiđoh u svih ovih 10 let. Svi bi mi se useljavali, udomljavali, da ih bedinam i pružim svašta a zauzvrat ne dobijem ništa...a to nejde. Kad shvate da nejde, pobjegnu glavom bez obzira...ili im ja lijepo kažem...no chance! Imam svoj svijet koji sam uvijek gradila, gradim..i dijelim s drugima. Imam frendicu s kojom sam dobra više od 40 godina, imam ljude s kojima sam od jučer dobra al znamo da se imamo, imam bivšeg koji mi dođu bez beda prošetat pesu kad sam bolesna, il dođu zapalit auto na kleme iz Karlovca u Zagreb...no vama to ionako nije važno. Vama je važno ne što ja sve imam, već što sve vi nemate. Pa vas zato moje imanje boli! Imam ljude i prijatelje do kojih držim i koji mogu računati na mene. I moja djeca su uvijek mogla računati na mene, a mogu i ja na njih. Ja imam svog anđela čuvara. Zato ne trebam vas! A vi? Vi niti sami sebe ne čuvate a kamoli da zavrjeđujete anđela? Tako gledano, boli me što vas boli moje imanje, bivanje. Jer bih voljela da jeste...da imate...da budete. No jednako tako svi muljatori, jebiveetri, uhljebi, ništ koristi ljudi (kojih je koncentracija ovdje ko nigdje drugdje) bit ćete od mene uvijek prokazani, pokazani. To je za men misija...ko što vi vjernici vjerujete u boga (bez obzira što ga niste vidjeli) ja vjerujem u pravdu, istinu i čovjekoljublje! Svakom prema zaslugama, iako sam vas počastila sa puno previše sebe pa ste umislili da ste zavrijedili. No, svaka moja vrijedi...za mene! Što je to vama, zaboli me. Znam da vas boli jer ste unatoč jatu, ptica svaka za sebe. Kad zagasite ekran opet ste oni jadni, mali ljudi sami sa sobom. Jedina je razlika med nami što smo mi neki hrabri i imamo muda uvijek i svagdje reći: čovjek je gol, ja sam gol (što ne znači da je manje čovjek)! Ja sam svoja i čovjek za sebe...pa onda mogu bit i tuđa, svačija, ničija...čopor me ne određuje, ne pripadam mu. Nažalost, onda kao jedinka čovjek uglavnom strada. Jer, čovjek je čovjeku vuk a to sam osobito osjetila ovdje na blogu. Al kak reče jedan pametan Crnogorac: vi činite što znate, al ne znate što činite! (zatvoreno komentiranje)

Uredi zapis

08.09.2016. u 19:35   |   Editirano: 08.09.2016. u 19:38   |   Komentari: 0