MOJ TIN

KOLAJNA XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nemaš rane da mi zadaš,
poćivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu -
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom žaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

(moj tin, moj fejs....2.12.2013.)

Link

Tin Ujević - Pobratimstvo lica u svemiru (1932)

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Link

Uredi zapis

02.12.2016. u 16:54   |   Editirano: 02.12.2016. u 17:01   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

NA ZAPADU NIŠTA NOVO

upravo je prošao najteži dio dana, tjedna...onaj nedjeljni ručak! s krasnim pogledom ka plješivici i sljemenu obično nedjeljom ručam sama. i taj događaj unatoč protoku vremena i nadalje mi je gotovo nepodnošljiv. osta još samo pokoji gutlljaj druge čaše vina. rekoh ti, umjesto da ti pričam kako mi je, napisat ću blog. potom ću čitat druge što pišu (iako rijetko imam kog?) no, da se vratim današnjim divljim (oliti oboritim) oradama, blitvi i...samovanju! kad potječeš iz velike obitelji (četvero djece) onda ti je privatnost poželjna. nikad nisam imala svoju sobu do li tek u srednjoj školi kad se jedna sestra već zaposlila i otišla od kuće. odrastanje u obitelji punoj djece nosi želju za imati svoj plejs samo za sebe...za čitanje, za igru, pa i za dragog dovesti! potom su došla i vlastita djeca...koja su imala svoju sobu, ali ne i ja kao roditelj svoju spavaću? moji starci su oduvijek imali svoju spavaću sobu pa mi to bilo čudno (ja sam bila ta koja sam svoj sexualni bračni život uškopila na uštrb dječje sobe) jer sam ja svoj prvi bračni krevet i spavaću sobu imala upravo nakon...dva braka! no, život je takav...djeca odu, supruzi odu...ostanem sama sa svojim pogledom na plješivicu i sljeme. nedjeljom on je baš samotan. godinama često pozivala sam kćer i zeta na ručak, gotovo svaku nedjelju..potom prestala. iz nekih mojih razloga koji baš i nisu moji. ova druga kćer sa svojim dragim živi u jednoj evropskoj metropoli i uglavnom se čujemo prek skypa. imam ja još uvijek obitelj, pače...ona se i proširila...unučicom! al nemam s kim objedovat nedjeljom? ljubavnike i "važne" ljude koje sam nekoć češće pozivala k sebi na fini ručak, uglavnm sam prestala. tu i tamo, netko to i zasluži a ponekad sam i ja dobre volje...pa pozovem! ili frendove...no sve rjeđe. zato mi valjda toliko i nedostaje moj čovjek? manje jedem, zato sam valjda i smršala koju kilu? pogled na plješivicu je i dalje isti, fina klopica također, but...ja sam stvarno spremna opet za...život u dvoje? stoga naslov laže, ima i te kako ima na zapadu nešto novo! čežnja za tobom!
(objavljeno face 29/11/2015)

p.s.
( godinu dana nakon, 29.11.2016.)
doista, na zapadu ništa novo! jer, tada tog 29.11. 2015. g. nisam nit slutila dok sam ovo pisala koliko sam bila spremna za ljubav i zajednički život (iako sam pisala o tome) koji je uslijedio. no, kao i toliko puta do sada...nisi (nismo) znao, nisi (mo) mogao...i znam da stalna samo mijena jest, al ni danas ne razumijem zašto, kako, kuda...od tolikih snova i sanja ne ostaše nit...pjane pjene? od gotovo idiličnog zajedništva (s ponekom svađom), otkuda čovjeku (muškarcu) tolika snaga da zatre svaki trag...razori ....ljubav, čežnju...sebe...ženu koja ga je voljela, koju je volio? nisam znala al sada znam, koliko može biti okrutno srce čovjeka koji je volio i...prestao!
samo sam žena!

Link

Uredi zapis

29.11.2016. u 18:59   |   Editirano: 29.11.2016. u 22:15   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

MOJ OPROŠTAJ S NJIMA (VAMA) UZ KAVU!

PISMO SIMONOVE SIMONI (nije ljubavno)

Nisam Simone (de Beauvoir), al još uvijek sam sklona "traženju smisla i življenju slobode"! Neki su me ovdje ovih dana proglasili egoistom i složila bih se s njima! Jer, „.. sam izraz opisuje potragu za osobnim interesima ne uzimajući u obzir interese drugih i ne brinući o štetnosti vlastitog ponašanja prema drugim osobama. Sebičnost se u ovom kontekstu kritizira kao suprotnost altruizma i solidarnosti. Obratno postoji stav da altruizam postaje moguć tek kroz ostvarenje vlastitog blagostanja analogno primjeru da je prva mjera u pružanju prve pomoći zaštita samoga sebe ili primjerice čuveni biblijski citat: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga".
Tako gledano, ne može biti egoista netko tko vodi brigu o sebi. Da li može biti egoista netko tko ne vodi brigu o sebi? Opet, tako gledano, dapače, može! Da li samo zato što, kak je znala reći moja 15. godišnja kćer svojevremeno, „mama, ali svi živi...etc.“ koji argument joj ja nisam uvažavala. Jer, meni argument da „svi nešto čine“ nije argument, sam po sebi! Pa tako, manje više „svi živi“ uglavnom hvataju krivine kad je posao u pitanju i nastoje što manje raditi! Pa tako, većina nastoji gdje god može ušićariti nešto badava (kako na nekim promidžbenim akcijama tako i u sitnim pogodnostima i koristima) prvo na poslu a potom i u privatnom životu! Pa tako, većina nastoji uz što manje truda postići veće (čitaj materijalno isplativije) rezultate! Pa tako, većina u prometu se ne drži prometnih znakova već ih često krši. Pa tako, većina nastoji gdje god može ne platiti neki porez ili daće, glumeći sirotinju i primajući plaću u vidu minimalca, a potom obilato ispod stola dobivajući u koverti! Time ne samo da zakidaju državu, već i sve uredne platiše poreza! I tako bih mogla nizati do ujutro! Pitam se koliko se vas (vi ovdje ste mi samo „uzorak“) prepoznalo u ovim navodima? Reći ćete (kao što reče i medo) svi ste vi samo obični ljudi! A zašto obični ljudi ne bi bili moralni, pošteni, radišni, spremni voljeti bližnjeg svog i pomoći mu a ne biti jalni i ljubomorni? Zašto je običnim ljudima to tako teško? Zar je toliki napor biti neobično običan? Jeste li probali? Day by day! Dakle, što je s ljudima koji čine loše sebi time što iako si olakšavaju život (prakticirajući zaglupljujuće stvari poput nogometa, turskih serija, šoping centara, razgovora o vremenu i šupljoglavih svakodnevnih postavjanja slika i sličica kojima bi se djeca u prvom pučke ismijavala, jer su ih prerasla) u osnovi si ga otežavaju. Njima će se vratiti ta prosječnost, ta ispraznost, taj lažni moral, ta prijevara! I opet ću se vratit na svoju kćer koja je rekla (pametna neka mala) nakon što sam joj prigovorila da čita stripove, romane i ostalo ljubavno i ino smeće: znam, ti bi bila najsretnija da ja čitam...enciklopeciju! Danas mi je zahvalna! Voljela bih sretati ljude od kojih bi mogla naučiti...bolje voljeti, bolje pisati, bolje raditi, bolje pričati, bolje...ako već ne, a ono..dobro? Da se opet vratim na Simone de Beauvoir koja je bila „.. kao nepristran, hladni promatrač i moralno angažirani sudionik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena...“ . I na kraju, postavit ću pitanje (na koje sam nakon dugih krzmanja našla odgovore koji me baš i nisu zadovoljili, no važno je postavljati pitanja) da li je društveno korisno i ljudski (u razvoju čovjeka) prihvatljivo ponašati se poput...varati bližnje, partnere kako poslovne tako i intimne, skrivati i koristiti prava koja nam ne pripadaju („branitelji“, „socijalno ugroženi“, „poslovno uspješni“) jer uzimajući sebi ono što ga ne pripada, uzima drugom, kojeg pripada! Tko je taj tko određuje što koga pripada? Sigurno ne pojedinac koji uzima (mimo reda i zakona) ono što misli da ima pravo! E to jest egoizam! Biti bahat i bez mjere u svojem siromaštvu duha i ostvarenja! Onoga što bi mogao, a neće! Onoga što bi htio a ne može! Tako gledano, svojom slobodom i življenjem ukazujem i pokazujem (bez crkve u pozadini koja me tjera na takav nauk) kako se može biti običan! Jer takvi obični, ispravni i pravi, mogu iznjedriti, podići one druge...velike! Ne trenutne političke i ine moćnike, već prave ljudske mogućnike! Ako sam (a često sam) tim svojim ponašanjem upravo ukazivala na ove druge (ne stoga što jesam, već su se oni osjećali nelagodno, prozvano i normalno ugroženo) žao mi je što se i oni ne trude barem u traženju smisla i ljudske slobode od sebe samih. No, kako to biva, nesposobni su uvijek imali sposobnost da onesposobe sposobne! Nažalost, ovo društvo, ova država počiva na tome i takvima! Ne od jučer...otkad pamtim. I ne znači da ću ikad doživjet drugačije. Al ću znati u svojoj glavi što jest a što nije. I neće mi nikad moći nitko (kao što nit nije) podvaljivat da je šamaranje tuđeg obraza, kao da miluješ svoj! I istina je, ne milujem vas, već vas upravo šamaram! Nakon što sam toliko puta išamarala sebe stoga i znam cijenit čovjeka i skrbit zanj! (moj c/p objavljen 24/10/2012. na jednom "ljubavnom" portalu i fejsu)

Uredi zapis

25.11.2016. u 17:02   |   Editirano: 25.11.2016. u 17:14   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

POSPREMILA

.... sam ladicu na kojoj piše: iskrica i zablude. i sebe, koja je vjerovala čovjeku i riječima!

"Oprosti,htio sam samo reći
laku noć..
I pozvati zvijezde neka ti
sklope oči..

22.12.2015. u 19:33

"Hvala vam krasna gospo
U svoj život što pustište me
I u istom smjeru krenut možemo

22.12.2015. u 19:52

"O tako ste mi dragi..
O Krasna Gospo..
I molim vas...
Smjestite me negdje u sebe..
Negdje u prvu ladicu...
Gdje me možete vidjeti i uzeti stalno..
!

"I tak na pučkom valceru .,...
Upoznao sam pravu princezu...
Ono ima sve i zagonetni osmijeh....
Joj u ponoć htjede s svojom dvorjankom
zbrisati...
U zadnji tren uskočih u kola...
I poslije 7 brda i sedam prelaza me
poljubila..
Kak se ljubi-prelijepo...
I tak kak to već ide živjet ćemo dugo...
I lijepo ćemo si kuhati...
07.12.2015.

26.11.2015. u 13:03
"Ako te ne vidim uskoro
Bit ću samo pjesnik
I još ću jedan život
Sanjati zagonetni osmijeh

Nije dobro vrijeme
Slab sam na tebe
Moje vrijeme oduzeto
Ne da mi da te zagrlim

24.11.2015. u 16:26
O njoj ne znam ništa
O njoj znam jako malo
A znam kako miriše
Znam kako oajeća

Uredi zapis

22.11.2016. u 21:46   |   Editirano: 22.11.2016. u 22:55   |   Komentari: 1

LOVERE...ČOVJEČE

Posve si u pravu al ne mogah ti to tam kod tebe napisat, loverhunters? Šteta. I sama sam jedna od tih i takvih jedino kaj se ja bojim da bum dočekala okruglu godišnjicu na badnjak...10 let je dobar komad života. Nije da ga nisam živjela i ovdje...al što trazih ne nađoh, što nađoh ne trazih!

P.S.
e da, imam i danas isto pitanje od prije prije tri godine tj postavljeno na fejsu 21.11.2013g. i glasi:

za sve one koji su bili 21. 11. 1996.g. (bjah ta) na trgu za stojedinicu jedno malo podsjećanje...i pitanje:
što bi vas danas odvelo na trg u tolikom broju? isto pitanje vrijedi i za sve one koji nisu tamo bili (iz ovih ili onih razloga)?

Uredi zapis

21.11.2016. u 10:32   |   Editirano: 21.11.2016. u 13:40   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

CABARET...CABARET

ne bje to ona slavna predstava zijaha sokolovića već jedno posve zgodno druženje s mladim ženama koje su izvrsno pjevale sving,jazz...izgledale...dečki...ma sve je bilo onak kak ima biti! glazba kakvu volim, pače obožavam. nakon toga dobra zabava i druženje nas nekih iskričara. do sitnih sati...pustit ću samo djelić takvog čega...

Link

iako mi ovo više paše i bje više toga...

Link

a i ovo je prokleto dobro...najbolje!


Link

Uredi zapis

20.11.2016. u 1:25   |   Editirano: 20.11.2016. u 1:33   |   Komentari: 19   |   Dodaj komentar

DVOJIM (OTVORENO PISMO SINIŠI GLAVAŠEVIĆU)

Jesu li zaništa otišli, pali, stradali ili su ipak sa svrhom i razlogom? Jer, oni su ga imali (ti pojedinci)...to što ga mi nismo i nemamo razlog (ko država, ko narod) , tko nas jebe!

Uz kavu, ne mogu ne sjetit se njega, heroja Vukovara /znanog, al ima toliko onih neznanih dječaka...jednog sam poznavala osobno. I znam sigurno da je njihovo mišljenje o padu Vukovara, o današnjem životu Vukovara posve drugačije od službene politike. Čak i nas koji nismo tamo bili i u stvari sjetimo se na Vukovar samo danas, sram bilo. Možda da je cijela Hrvatska razorena ko Vukovar i prognana..tko zna, morti bi danas bili sretna bogata, uređena i neopljačkana domovina svih njezinih građana? Umrli smo i mi s Vukovarom, naš moral, moral ostatka Hrvatske. Žrtvovan je jedan cijeli grad i njegovi ljudi za očuvanje fikcije jednog generala, šačice pollitičara i poltrona Evrope, Amerike...a ostatak Hrvatske je šutio, zabavljen svojom riti.

Ovako nam samo ostaje (meni barem) da čitam, slušam Glavaševića i sretna sam i znam da još uvijek ima...hrabrnih ljudi! Oni mi daju smisao da nastavim dalje u ovoj vukojebini od ljudi, koji su dobili rat a izgubili sebe...ha ha ovaj dio sam fakat ja napisala a tek post festum pročitala do kraja rudanicu i skužila da pišemo isto...neka, nije bitno tko je od koga, a nije nitko prepisivao...naprosto ima nas kaj mislimo svojom glavom)!

http://www.index.hr/vijesti/clanak/sinisa-glavasevic-1991-optuzujem-sabor-r


h-za-zlocin-nad-15-tisuca-hrvata-u-vukovaru/583572.aspx

Cijeli tekst govora Siniše Glavaševića prenosimo u cijelosti.
"Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.
Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode.
Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost?
Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.
Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku na živo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku na živo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.
vukovarOsuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.
Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike.
Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za IZDAJU. Optužujem vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato vas optužujem.
Optužujem vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lužca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Osuđujem vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara. "

Stoga s razlogom potpisujem današnji uradak Vedrane Rudan i pridružujem se njezinom otvorenom pismu!

http://www.rudan.info/otvoreno-pismo-sinisi-glavasevicu/#more-5403

Uredi zapis

18.11.2016. u 15:34   |   Editirano: 18.11.2016. u 15:40   |   Komentari: 32   |   Dodaj komentar

HTJELA SAM

večeras ostavit jedan zapis na temu seljaka na brdovitom balkanu, al sam odustala. jer, neki bi rekli da je neprimjereno danas kad svi pričaju o vukovaru (btw vukovar postoji i onih 364 dana u godini al nitko ne priča, čak niti ne šapće) pričati o balkanu? pa ću to drugom zgodom.
možda je primjereno (unatoč vukovaru a možda baš zbog vukovara) stavit c/p jednog mog zapisa od 16. studenoga 2012 ·objavljenog na fejsu? ha ha skoro da sam sigurna da većina danas nemre nit povezat što je to i kako bilo važno te 2012.g. i o čemu ja to.....samo zato što četiri godine nakon nitko nit ne pamti...većini se jebe, jer se ne jebu svi. vi i inače uglavnom radite ono što rade svi, pa se tako i jebete kad se jebu svi. veselite se kad se vesele svi, tugujete kad svi tuguju. nemate vi svoje ja...al imate kolektivnu svijest koja vas je odvela u kolektivnu...pičku materinu, kao državu, kao narod, kao...pojedinca (ima li takvih)?

MOJ PRILOG
A što se euforije tiče, bjah tamo danas...iza podneva...dovoljno kasno nakon presuda a opet dovoljno rano prije pojavljivanjanjih samih. I bilo je zanimljivo to iščekivanje, pomalo podsjećalo na očekivanje...godoa? Treštala je neka muzika...poneki su pjevali s visoko podignutim rukama u zraku. Ljudi su stajali u grupicama...onak u ofucanim odorama...sa onim nekim sabljama, zmijama, tigrovima i ostalim zvijerima na izbljedjelim kaputima...onak ostarjeli i pomalo pofucani ratnici...počesto sa nekom rascopanom zastavom...bilo je i opijenih (više mladeži neg ovih pravih dečkiju ratnika)..svi su čekali...osluškivali...bili tako važni. To im se vidjelo u pogledu, držanju. A opet, netko im je oduzeo slavu, gard, sve ono što i kako su bili te davne 1995. kad su "ujahali" u Zagreb nakon oluje. Bili su to isti oni dečki, ali sada umorni od nerazumijevanja, prijevara, iznevjerenosti...umorni od obećanja. I uzaludnosti! Do danas! I kao da su danas opet uskrsnuli...polako sam hodala Trgom i upijala tu sliku. Ono poslije bila je euforija...i neka je! Valja pamtiti ovu razdjelnicu od ruba ponora i usklika radosti! Amer je osim svojih muda (lako je sa 80 suditi pošteno, ne jebe te karijera nit ovisiš o euro političarima) uspio prikupiti još dvoja i eto (za nas...njih generale...3:2...)! Reklo bi se, tijesno al pisat će se samo...rezultat!

Uredi zapis

17.11.2016. u 23:01   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

FAKING FILM

moje mladosti...lovac na jelene! kako je to bilo drugo vrijeme. kako je to bio drugi i drugačiji život. iako sam bila mlada (dvadeset i koja, jer nekoć filmovi nisu dolazili odmah u jugu) kužila sam taj film već tada. i svijet ga je prepoznao ne samo kao prosvjed protiv rata u vijetnamu. to je duboko antiratni film...za sva vremena. drago mi je to moje prepoznavanje koje i danas bukti! i danas ova cura ko da ima 20 u duši i dalje se bori s vjetrenjačama (jedino kaj je to onda bil sk a sada je to crkva i hdz)...no principi, metode i stupidnosti su isti! jedan čovjek će večeras plesati salsu daleko, daleko..no tako mi je blizu! mi koji se prepoznajemo, prepoznajemo se kilometrima unatoč. no, nakon više od 30 let od tog filma mogu samo reći...i dalje sam faking jedna, jedinstvena...solo...kako u duši tako i oko sebe. motali su se mnogi muški, neki su me jako vojeli, neke sam ja voljela...al nikad nitko...to the end! a nisu doorsi u pitanju. u pitanju je razumijevanje i prepoznavanje? jebeš ljude koji nisu u stanju prepoznati ono drugog...pa se sjebu, ovako ili onako? propustili su trenutak spoznaje i samospoznaje..propustiil su nešto za čim su dugo tragali a potom još duže žalili. neki žale i danas? anyway, ja nemam za čim, a bome niti za kim! osim za sobom...no idem gledat faking film...srest ćemo se opet, makar se nikad ne sreli...ti moj preptostavljeni i željeni čovječe...čovječe?

Uredi zapis

15.11.2016. u 20:58   |   Editirano: 15.11.2016. u 21:00   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

HEJ NARODE!

udaje mi se kćer! upravo sam danas saznala krasnu vijest..eto, i druga. sretna sam majka...iako oni već pet let žive ko muž i žena (i odnos im je bolji nego u većini brakova) nekak sam sretna...nek oni ozakone to (istina povod je usvajanje djeteta radi manje peripetija) jer ipak, kad čovjek nešto potpiše oćeš nećeš teže to nekak ostaviš...odeš? ako ništa, ima više peripetija, papira, košta etc. no, neću o razlazu...dijelim ovo s vama jer upravo me ona priije gotovo deset let ovdje logirala. nakon razvoda i velike ljubavi rekla je: mama, dosta mi te gledat kak samo hodaš po kući i plačeš i čistiš...logirat ću te na iskricu i ajde među ljude! eto, kako djeca znaju (a ona je uvijek znala....jer iako dijete, stara je duša) ponekad više od svojih roditelja! sretna sam danas...a u veljači, kad mi bude ročkas bit će to dvostruko veselje! nakon doktorata prve kćeri, eto i druga me usrećila...još da samu sebe usrećim nekim tko će me voljeti? i ja njega? hm..biće, kažu kad se najmanje nadaš?

Uredi zapis

12.11.2016. u 22:04   |   Komentari: 16   |   Dodaj komentar

HOMMAGE

mom prijatelju koji mi daje inspiraciju za pisanje! s kojim ozbiljno (na rekla bih poluozbiljnom sajtu a nije fejs) pričam o ženi i muškarcu? o muškoj impotenciji, a ženskoj submisivnosti! jer, to je uzročno posljedično. i u osnovi se ne razlikujemo, kad i kako bi to bilo, kad bi bilo. jer njemu je to još uvijek neka..bliska budućnost. meni već gotovo i prošlost! tko o čemu ja o muško ženskim odnosima? oni drugi poslovni me ne zanimaju. jer ih odradim još uvijek perfekcionistički. ponekad se pitam (a to mi reče moja frendica) da ja...svršavam dok radim neki posao? hm...ja pak mislim da svršavam dok plešem? u stvari, ne svršavam! i reče mi jedna druga frendica (prema njoj ja sam cvjetak) al žena od porijekla i formata (ha ha..i danas sa 70 nosi torbicu sa mašnicom i hoda kozmetičarki da joj spali neke pjegice) kad sam joj se pojadala za muške nedostatke , da si nađem dvojicu! jednog za sex a drugog za intelektualna zanovijetanja? znam da je sada u modi..2 u 1, al ja još uvijek pijem samo pravu kavu..ili tursku ili espreso! ove druge, instant mi baš ni nisu po volji. samo pijem kavu, vani potop a ja na suhom! kaže mi treća frendica da je u kurcu? zato što joj se sviđa muškarac koji je papak i nemre otić od sadašnje. tipično muški! to sam doživjela (i preživjela) prije cca šest let. najgore je kad ljudima i pojavama damo ona svojstva koja nemaju. nije problem razumjeti svoje muško ako je impotentno, no prije valjda ono mora razmjet sebe? i nije problem u malim plavim tableticama...već u prostranstvu muškog ega i testosterona. nije dobro kad im sav siđe u dupe (jaja) al je još manje dobro kad im se sav popne u glavu. kako probudit mrtvaca? da nije žalosno, bilo bi mi čak i zabavno! jesam li previše...hm...morbidna? samim time što spominjem mrtvace? al, ima živih...toliko živahnih...koji pak k. mlate po....čelu? rekla bih čak, na kraju, ovo nije hommage mom znancu već...k. (fejs je fino mjesto pa se ovdje ne spominje ime gospodnje zalud)! a i ovaj zapis je vjerojatno znanstvena fantastika, jer u stvarnom životu taj problem ne postoji? viagra je samo reklamni slogan koji plaši malu djecu...u nedostatku...štrumfova? ili je ipak teza:
muškarci su impotenti samo zato što žene nisu submisivne
istinita?
ima li neka antiteza? a još bih se više radovala...sintezi?

(c/p moj zapis face 11.11.2013.g)

znam, reći ćete danas je martinje pa je primjereniije pričat o pijači, no ja ću to večeras!

Uredi zapis

11.11.2016. u 9:47   |   Editirano: 11.11.2016. u 9:50   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

POSTHUMNO (prođe i pet ljeta otkad te nema)

Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala iz negdašnjih davnih novogodišnjih večeri. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: blizu smo nagodbe? Nisam imala snage, kao da sam znala da je sve bespredmetno? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!

„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..." (m.proust)

Uredi zapis

10.11.2016. u 19:24   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

OBJAVLJUJEM DA SAM ŽIV!

Objavljujem da sam živ!
Čulima osjećam svaki čin.
Nekoć sam pazio da drugi ne govore loše o meni
pa sam se ponašao onako kako su drugi htjeli.
Savjest me cenzurirala.

Usprkos mog isforsiranog dobrog odgoja
uvijek je tu bio netko da me okleveta.
Kako sam zahvalan onima koji su me naučili
da život nije scena.
Od tada sam se odvažio da budem onakav kakav jesam.

Ja sam ratnik:
LJUBAV je moj mač
HUMOR je moj štit
DOSLJEDNOST je moj dom
SLOBODA je moj tekst.

Oprostite mi ako se moja sreća pokaže nepodnošljivom.
Moj izbor nije potekao iz mudrosti.
Dajem prednost mašti na indijanski način,
a ona podrazumijeva nevinost.

Možda je samo trebalo da budemo ljudi.
Bez ljubavi ništa nema smisla,
bez ljubavi riskiramo ponovno okretanje leđa svjetlosti.
Zbog toga je neophodno da samo Ljubav
inspirira tvoja djela.

Čeznem da otkriješ poruku skrivenu iza riječi.
Ja nisam neki mudrac već samo zaljubljen u život.
Najbolji način da druge budimo je da to činimo
ne brinući se.
Ionako sve što radimo smeta onima koji spavaju pored nas.
Cilj ne postoji. Cilj i put su jedno.

Ne treba nikuda trčati, samo treba zakoračiti
cijelim svojim bićem.
Kada smo veći od onoga što radimo,
ništa nas ne može poremetiti
ali kada dozvolimo da stvari budu veće od nas,
naša neravnoteža je zagarantirana.

Možda samo trebamo biti voda koja teče
i put ćemo sami stvoriti.
Ne dozvoli da korito porobi rijeku
pa da se put pretvori u zatvor.
Volim svoju ludost jer me cijepi protiv gluposti.
Volim ljubav koja me čini imunim pred nesrećom
koja svuda buja inficirajući duše i atrofirajući srca.

Ljudi su toliko navikli da budu nesretni
da ih osjećaj sreće čini sumnjičavim.
Ljudi su toliko suzdržani da im je
spontana nježnost neugodna,
a ljubav ih čini nepovjerljivima.

Ne možemo više gubiti vrijeme
nastojeći učiti duhovne tehnike
kad smo još uvijek prazni Ljubavi.
Molim da mi oprostite.
Objavljujem da sam živ!

( Chamali, Indijanac Quechua )

jako dobro...dijelim, a trebala bih si to objesit ili još bolje, ofarbat cijeli zid i to napisat tak da svaki dan kad se jutrom ustanem prolazeći...zastanem...pročitam...i nađem smisao (razlog) ustajanja!

Uredi zapis

10.11.2016. u 9:10   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

QUO VADIS

je naslov poruke koji me ponukao na ovaj zapis. a možda i to što sam pasijans stavila kao rezervni položaj večeras? a možda i zato što mrzim telefonske razgovore i vođenje ljubavi na daljinu. pitanjima tipa: što si radila danas? ili; što ima? kretenizam! osim trampova o kojem uopće neću nit pričat. nekoć je ta država bila kolijevka demokracije, čak i neke nove građanske civilizacije. sada se pretvorila u svoju suprotnost. sva sreća da živimo na starom kontinentu gdje su svećenici zaposjeli sve važnije čuke! no,, nisam htjela o politici iako mi ona već desetljeća kroji gaće. kad smo kod njih, skinula sam ih. ne gaće već hlače (iako dalmoši upravu za hlače kažu gaće)! nakon što sam ih obukla naopačke? hm...to mi se nije baš dogodilo da komplet hlače (više su to tajice) obučem naopačke. a prije toga sam skinula grudnjak, hula hopke i raskomotila se. volim se tako komotno obući kad sam doma...trenirka (iako ne bilo kakva, trenutno ona s markom wilson...bijela...hm...jbt tko još nosi bijelu trenirku, osim za tenis?)...bez grudnjaka, osobito kad sam solo...kokice su iza mene. ovi učestali zapisi ovih dana uopće ne znači da sam nešto više osamlljena, nezadovoljna ili spisateljski obdarena. naprosto, dođe tako meni da pišem. oni koji me se sjećaju od nekad (nick nike45) znaju da sam sklona tome? a kako idem desetgodišnjici ususret reklo bi se da je zame ovo i kultno mjesto. ponekad i okultno, osobito kao zadnje vrijeme. gotovo da navečer tipujem sama sa sobom kladeći se...dal će se itko il nitko (osim rexija i mene) pojavit? a znam kud idem. upravo popločujem moj slijedeći pakao, uz dobre namjere! i čašu onog dobrog, domaćeg bijelog vina. jesam li vam rekla /znam da jesam, ali to je tako tragično da moram ponoviti/ da više nemam s kime niti popit čašu vina? jer moj exač nije pio, al je uredno pušio. i sadašnji proivzodi izvrsno vino al ga ne pije. i puši. pa mi dođe da stavim oglas ko nekad: tražim nepušača za...suživot! jeste li primijetili da sam sama sebi dovoljna? varate se. nisam. nitko nije, osim što fingira i laže.. sebe...druge...sve! sjećate se one izvrsne serije: kuda idu divlje svinje? morti otuda i naslov mog bloga? i danima već provociram, al nema vas. vas više nemre nitko nit isprovocirat? vi ste nevidljivi...nepostojeći...ni bog vas nemre naći? zato vam i ja umjesto laku noć velim, bok!

Uredi zapis

09.11.2016. u 22:50   |   Editirano: 09.11.2016. u 22:50   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

VICTORIA STATION (gužva ili samo tijek misli)

prije no što odem, valja mi zabilježiti misao? žurim se, al zastajem. najavljeni simplon expres u vidu moje kćeri ipak će me pohoditi u subotu. petak je rezerviran za zagorski cug s kojim ću ravno otić podno LA i breg zvan holivud. potom nedjelja, kada će konačno na red doći pipa. ne ona obična već ona ponad masažne kade. koja je nekoć bila bloški predmet, pače eksponat broj 1. niti jedna aukcija nije mogla proć bez nje? a potom se prošupljila, ona ista. ne pipa, već kada. a nismo u londonu i ne govorimo engleski. nešto malo češki. pojavljuju se tu i neka druga, iako ne i suvišna lica. jedan majstor koji će pipi konačno zavrnut šijom i prestat će curit. valjda. jer, prošli put namjere su bile...identične. ali se nisu ostvarile. radi prozaičnog razloga. naime, sve su kartice prerezane. a ventili su skupi. osobito oni koji dodaju koji centimentar? pa da stvar šljaka. sve je u pravovremenosti. da datin prijelom nije išao na bolje, vjerojatno ne bi bilo niti nedjeljnog ručka iako je namjera bila drugačija. no, kao i obično...lazanje ne ginu! a sada idem ipak prošetat...nju! moju obitelj! i ne garantiram što će se sve događat ovaj vikend? a nit ova tri dana...tko će koga sjebat a tko odjebat? hm...sjebani smo svi. i on koji to više nije, i ona koja je al više nije. a drugi on čeka u redu,dok prvi zakaže. il otkaže? hm...sve u svemu...prava željeznička stanica sa vlakovima bez voznog reda. sad konačno opet prazne slavoniju koju su onomad napunili. sramota. no, zato će nam viktoria stejšn bit kao i obično...krcata! neki će i za irsku? bez povratne karte. iako je pjesma o karti u jednom smjeru posve dobra. za razliku od takve karte. bolje ju je ne kupit. dobro je bar na trenutak pratit tijek misli koje misle same! volim biti promatrač! zahvaljujući toj gužvi (u mojoj glavi) još sam vjerojatno živa? jer, da nisam, ne živa, već živa (hna) vjerojatno bi se moji homozigoti već uzjogunili i krenuli na put oko mog svijeta. slično kak spermići putuju tak i ta krvna zrnca oplahuju...sve moje obale! ponekad i plačući, no to više liči kao klokotanje neke vode brzice nego li kao...oplahivanje nekih emotivnih obala. nekoć sam se zajebavala da imam plavu krv, pa je dotična poplavila od muke. u stvari, danas je utorak i spremam se za četvrtak! kojeg nisam nit spomenula? a zbog njega je sva ova strka. jer, otkad nemam njega, imam vas! i njih. nju ne dam. jel vam ovaj zapis onkraj uma i razuma? nije, jer takav već ovdje postoji, samo nije na naslovnici. samo sam..plagijator. ali ne diplomskih i doktorskih radova (jučer mi je moja doktorica osporila nalaz i dijagnozu prave doktorice, a ja sam se usprotivila tome, pače, ignorirala sam svoju doktoricu u korist prave doktorice pa doktorica više neće samnom pričat? plagijator sam...ljubavi i čina od pričina! jednom, ima davno reče mi jedan čovo (moj): ti si autor istine! (posprdno se razme). nisam tada pogledala na korice knjige, ali autor je još tamo...kraj mog ormarića! gasim svjetlo, ponoćni expres samo što nije zašao na moj kolosjek?

Uredi zapis

08.11.2016. u 22:38   |   Editirano: 08.11.2016. u 23:21   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar