Sve i ništa

Više nego očigledno je da je čovječanstvo na prekretnici. To je oduvijek tako bilo; ljudski rod se oduvijek nalazio (i još uvijek) nalazi u ciklusima gdje se dobra vremena izmjenjuju s onim manje dobrim vremenima. Ali što je dobro ili manje dobro? Vjerujem da u nekom univerzalnom, prirodnom poretku stvari ne egzistiraju pojmovi poput dobrog ili manje dobrog (može i pojam loše). Isti pojmovi su proizvod subjektivnog dojma pojedinca, a taj dojam je počesto uvjetovan društveno-moralnim normama koje je postavio isključivo čovjek. Zbog čega, razloga je bezbroj. U ime koga; to već ulazi u domenu manipulacije.
Kao što napisah; sve što se događa, događa se isključivo kao posljedica djelovanja ljudskog roda. Ovo sve što se događa doživljam kao početak jednog velikog pospremanja - nešto kao kad se odlučimo raščistiti tavan, šupu, garažu; za tako nešto prvo trebamo dobro osvijetliti da vidimo odakle početi. Pospremanja što nas samih, a onda kao posljedica toga i svijeta oko nas. I mislim da smo na početku duhovne evolucije čovječanstva gdje ćemo morati mijenjati usađene obrasce ponašanja i djelovanja (neshvatljivo mi je da se ljudski rod ponaša na isti način i po istim obrascima tisućama godina). Vrijeme je za promjene. Za korak naprijed unutar nas samih, probijanje vlastitih granica, jer samo tako i na taj način možemo svijet u kojem živimo učiniti ljepšim, boljim i pravednijim mjestom za život. Prestanimo se hraniti strahovima. Oslušnimo sami sebe, povežimo se nanovo s dušom i svaki osjećaj unutar sebe, svaki udah i izdah, sekundu ovog blagoslova zvanog život, hranimo ljubavlju i radošću. Dovoljno daleko smo odmakli da znamo da iz pozicije straha i brige nikada nije i neće proizaći nešto dobro. Jednom kad izađemo iz kruga ponavljanja istih grešaka i počnemo djelovati iz pozicije ljubavi a ne iracionalnih strahova, početi će vrijeme novog čovjeka. Čovjeka 2.0.
Vrijeme je za update i reset.

Pitanje:
Ispao sam iz štosa kako lijepiti fotografije ovdje.
Mislim, znam, ali koji servis koristiti?
Guglao ‘tinypics’ i došlo sex tinypics mature i sl tematika.
Hvalaaaaa :)
Samo ljubav ❤️❤️❤️❤️

“If you end up with a boring miserable life because you listened to your mom, your dad, your teacher, your priest, or some guy on television telling you how to do your shit, then you deserve it.”

—-
“Ako završite u dosadnom i bijednom životu zato jer ste slušali mamu, tatu, učitelja, svećenika ili nekog tipa na televiziji koji vam govori kako da serete, onda to i zaslužujete.”

Nisi sam! Nisi sam!!!
Urlikom su parali nebo svijetleći križevi,
Moj vidokrug, crne krovove i usnule, bijele galebove na njima.
U ulicama presvučenim gromoglasnom tišinom noći.
Nisi Sam! Nisi sam!!!
Stotine glasove moje duše
Gromko su odzvanjali od sjajne oklope titana
Skovanima u paktu između pijanih noći i
Otužne glavobolje stvarnosti.
A nikad se nisam osjetio tako sam.
Jebeno usamljen.
Jebeno jeben kaotičnim smislom besmisla postojanja …
Nisi sam! Nisi sam!!!
Odzvanjati će svaka stopa moga koraka u nekim hladnim noćima,
Avenijama nepoznatih gradova,
U najmanje čuvanom zakutku, rupi, iz koje proljeće se prolama.
Nisi sam! Nisi sam!!!
Sam sam.
U trenutku rađanja nikoga ne povlačimo u život s sobom.
Sam sa sobom.
Kao i u trenutku smrti … nikoga ne vučeš za sobom.
Dar početka je udisaj.
Dar kraja je izdisaj.
Ono između … sam krojiš odijelo koje ti najbolje pripada.
Život je ono između udisaja i izdisaja.
I tu ima mjesta samo za ljubav.
Volim te.

Inače, tog čovjeka po ničemu ne doživljavam i isto tako ne pratim njegove blogove, ali netko mi je ukazao na blog u kojem ničim izazvan proziva pa i tumači što bih trebao činiti, za istoga:

Činim što činim kada god hoću i želim, bez ikakvih problema i preseravanja samom sebi, bilo kada i bilo gdje pa tako i ovdje.
Spomenuo sam te negdje?
Nečim izazvao?
Trebao bih se ispričati?
Naravno da neću, ne zato jer sam budala nego više empata (a znam i točno zašto) koji u ovom trenutku ne osjeća spram tebe ništa više i ništa manje od sažaljenja (a to i nije nešto pogotovo jer ne ide od srca, nego onako negdje pri dnu onih donjih čakri).
Jer što možeš očekivati o čovjeku koji s svojom pasivnom agresijom (koja izgleda prelazi i u otvorenu kao u mom slučaju) na račun bolesti druge već godinama siluje zapisima kako je patnja jedini način da se približiš smislu života. I ne osuđujem, ti nećeš, ne znaš i ne želiš bolje od toga. I s toliko godina u dupetu i s kao iskustvom kojeg imaš još nisi naučio da je tvoja istina samo tvoja istina i da ne mora nužno i nije ničija druga istina? Da je ljepota upravo u tome da se sve te istine, tvoja, ovoga, onoga, moja uklapaju u jedan tok one jedne univerzalne i konačne istine.
Preispitao se na tvom mjestu koliko ima koristi od toga da još udišeš zrak oko sebe.
Možda je vrijeme da se krene ...
Zar ne vidiš da su ti angeleki počeli letjeti oko glave?

Jednom kada zazvone zvone
I upozore nas na vrijeme kajanja,
I upozore nas da budemo tu,
u posljednjem sutonu,
Na premijeri svih propalih noći,
igrokazu lažne poniznosti i bestijalne požude.
Jednom kada se upali noćna rasvjeta
I opomene nas da je svemu došao kraj,
baš tu na početku,
Na ulicama ušuškanim zvucima listopada,
Djelići djetinjstva miješaju se s bojama lišća.
A snovi …
snovi odlaze i dolaze kišnim potocima u papirnatim brodovima,
ispušteni odlaze u noć kao igračka umornom i usamljenom lavežu pasa,
nestaju među masom bez lica koja pravdu krvlju zaziva.
Jednom kad zazvone zvona,
Uskrsujući mrak kao posljedicu nedostatka snova,
Kada nam toplina iz dlanova preobuće se u led …
Jednom …
Jesti ćemo sivilo iz očiju jedni drugima.

Kao danas slobodan dan. Iskoristio sam ga da se naspavam, javim nekim ljudima u HR, i između ostalog da prolistam vijesti.
I ono ... jad, žalost, katastrofa.
Referiram se na stanovitog Marka Skeju (a u paketu i njemu slične) ...
Pitam se gdje je nestao moj Split?
Gdje je nestala ona urbana, zdrava sredina? Gdje je nestala ona esencija iz koje su kao na pokretnoj traci izlazili vrhunski sportaši, vrhunski glazbenici, vrhunski umjetnici, književnici ...
Gdje su nestali, ne stanovništvo, nego ljudi tog grada? Ljudi s velikim LJ? Koji su oduvijek znali što je ispravno, koji su se bunili protiv tiranije, koji su pružali otpor kad je trebalo ...
Ne mog, ne želim i neću da vjerujem da je ovo moj Split.
Moj Split (barem onaj kojeg sam poznavao) je želio Hrvatsku, bez Juge, ali želio je i napredak, ne samo ekonomski, materijalni veći onaj drugi,mentalni i duševni ...
Što je ostalo od svega toga?
Marko Skejo?
Jbt ...

Link

Netko je ovdje nedavno potegnuo pitanje zašto i zbog čega smo na blogu. Mislim da ne postoji neki univerzalni razlog primjenjiv podjednako na sve, a opet možda se sve svodi na trebanje nekoga/nešto/nečega. Trebanje pažnje, razgovora, smijeha, suza, interakcije. Istini za volju do prije možda koje tri godine nisam znao (ili nisam želio znati) zbog čega sam na blogu. Volio sam navratiti, boraviti tu katkada češće, katkada rjeđe, ali uglavnom sam prisutan i otprilike ne gubim kontakt s onim što se događa na blogu. A opet kada pogledam unazad ... kao da je nestalo radosti kod većine ljudi na blogu. Većina je osjetljiva, počesto se krivo interperetira napisano i isto kao u stvarnosti skupa s vremenom se u nepovrat bacaju riječi koje pokušavaju konstantno omalovažavati one koji su drugačiji, koji drugačije razmišljaju, one koji nisu većina. Ali opet, toga je uvijek svugdje bilo i osim ako se ne dogodi neko čudo i dalje će biti. Vesele me ovdje neki ljudi za koje nisam nikada mislio da će me njihov zapis razveseliti i da ću se istinski radovati zbog njihova napretka u pronalaženju vlastitog mira i sreće. Mišljenja sam da osviješten unutarnji mir svakog čovjeka (ne samo ovdje na blogu) je velika dobrobit za sam svijet bez obzira koliko se pojedinac u mnoštvu od sedam i nešto milijardi stanovnika ovog predivnog planeta činio mizeran i beznačajan. Sretan čovjek je zlata vrijedan pa čak i ako ga ne poznajemo i ako ga nikada nećemo upoznati.
A ja ... zašto sam ovdje?
Od kako znam za sebe oduvijek sam bio drugačiji. Onaj s drugačijim načinom razmišljanja, onaj koji iskače iz okvira, onaj koji se ne uklapa u propisane drutvene obrasce i norme ponašanja. Kada si dijete ne razumiješ baš to nešto, a oda stvaraš otpor prema onome što te guši, otpor prema onome što slušaš oko sebe, a znaš ( zapravo kao dijete ne znaš nego osjećaš) da to jednostavno nije istina, da su te riječi, ti propisani obrasci ponašanja čudovišta koja žele srušiti moje dječje svjetove u kojima nije bilo jala, ljubomore, ružnih riječi, ičega negativnog. Učili su me (i neki još uvijek pokušavaju) kako da budem koristan član društva, krotak, ponizan i kako to već ide e ne bi li zbog toga ostvario neke benefite (uglavnom materijalne prirode koje mi nemaju apsolutno nikakvo značenje). I da, bio sam dijete, nisam sve ni razumio što mi pokušavaju reći, objasniti. Čuo ih jesam, pamtio jesam, ali nisam shvaćao čemu bi to trebalo služiti ... samo sam svjedočio kako je iz dana u dan pritisak sve veći kako polako zacrnjuje one moje svjetove u meni. Jednom, nekada, nakon jednog događaja odlučio sam sačuvati to u sebi. Odlučio sam ne čuti.
Danas sam ono što nazivaju gluhom osobom. Koristim slušno pomagalo, ali za koju godinu više ni ono neće biti dostatno. Paralelno s tim gubim sposobnost razumijevanja onoga što čujem (nešto što se naziva evocirani slušni potencijali) a isto tako primjećujem da gubim sposobnost govora. Naravno sve medicinske pretrage koje su na raspolaganju sam obavio i one nisu pokazale nikakvu traumu koja bi mogla biti uzrokom oštećenja sluha - to je ono što sam maloprije spomenuo. Jednom, nekada poslije nečega valjda sam negdje duboko u sebi odlučio da ne želim čuti. Sada se ne znam vratiti na tu točku da se opet uključim. Jer više nego ikada želim čuti, slušati, smijati se i razgovarati. Želim unucima kao što sam i kćeri prije spavanja pričati priče čije su riječi samo izlazile kroz usta i zbog kojih je malena zaspala nasmijana. Želim opet čuti kišu kako lupa o stakla, i govor rijeke, šum lišća ... želim čuti život.
A do tada, dok tražim negdje duboko u sebi onu točku (vjerujem da ću je pronaći i nikada, ama baš nikada ne odustajem) ovdje sam. Slušam očima, prstima pretvaram slova u govor na ekranu, upuštam se u konverzacije. I bez obzira kakav blog bio (je li po mome ili nije po mome guštu, dolaziti ću. Ostaviti tu i tamo neki zapis, ponekad duhovitiji, ponekad manje duhovitiji, u komentarima malo izbockati druge blogere (ipak sam horoskop škorpion). Ovaj maleni kutak virtuale je u ovom trenutku za mene idealni nadomjestak onoga što ne čujem i ne razumijem u vanjskom svijetu. A i ne trebam ni razgovarati.
Idem sada malo prošetati,lijepa je večer ovdje. Ugodan vam ostatak večeri uz pjesmu po mom izboru:

Link

hehehe
:)))))

Bilo je to jednom na brdovitom Balkanu, centralna republika bivše države, u zemlji seljaka ... ovo nije priča o četi đaka. I u toj centralnoj (središnjoj po novome) republici živjela je jedna žena. Rat je taman bio stao, krpali su se ostaci života na hrpe e ne bi li se nekako nastavilo s istim. Sve je još mirisalo na krv, na barut, tragovi rata bili su prisutni, prijateljsta su se prekidala i rađala nova, gdjekada bez ikakvog smisla i logike (ma kako sad ona dvojica najbolji, a prije rata se smisliti nisu mogli),ali eto, život je bubanj stroja za pranje rublja upaljen na najjači program. Ali vratimo se mi ovoj ženi (a i ne da mi se nešto raspredati na veliko, to ćemo drugi put, jednom). Završio rat, a ona u najboljim godinama. Tridesettreća se bližila, a na njoj kao da ratne nedaće nisu ostavile traga. Lijepa, ali s jednim velikim ALI. Narod te republike je takve ljude zvao baksuz. Ode ujutro u kupaonicu, potegne vodu, cijev pukne. Zalijeva cvijeće, cvijeće uvene. Nađe potencijalnog ženika, ovaj ili bankrotira, ili se propije ili ode po cigarete i ne vrati se više nikada. Od rođenja pa sve do tada kao da joj je veliki tmasti crnosivi olujni oblak pun baksuza stalno visio iznad glave. I što je ona počesto pomislila; k'o da se onaj gore sa mnom pravo zajebava. Čak su je se i mještani počeli kloniti. Dok u jednom trenutku ne naleti na kakvu bakicu koja joj narodskim rječnikom objasni da je ureknuta. Nabacilo joj uroka. Neko joj radio vjenčiće. Imao lutkice od pruća. Pisao zapise. Bajao i čarao. I nju sjebao.
Uputi tako bakica snašu našu nesretnu kod kod bivšeg hodže Elvedina (ne znam kako se kaže bivši hodža, rashodhodža, rashodža?), jer on zna sve o tome, jer on će joj napraviti zapis, on će je molitvom očistiti, on će SVE učiniti da iznad njene lijepe glavice ponovo sunce zasja.
I bi tako. Pokupila ona para, spremila bombonjeru, kilo kave i šećera u kocki i s autobusom lokalnog prijevoznika zaputila se na put u trajanju od dva sata. Po dolasku, raspita se za dio tog mjesta gdje taj živi te se zaputi sve poskakujući od sreće što će konačno i njoj sunce svanuti. Zastala je ispred trošne kuće na kojoj su crvenom bojom bile ispisane tri naopake šestice. Valjda kućni broj, pomislila je. Pokucala je jednom. Ništa. Drugi put malo jače. Treći put još jače, i nakon što se opet nitko nije javio, stisne kvaku na vratima i uđe. Na sredini trošne prostorije sjedio je rashodža i močio je noge u nekakvoj posudi. Rashodža E. je spavao. Ljepojka se par puta nakašlja, ovaj se trgnu,nešto promrmlja i onda je učtivo pozdravi.
Dva sata sjedila je ona kod njega. Dva sata on je njoj pjevao, čitao nešto, govorio, galamio. A onda joj je nažvrljao nekakav zapis, smotao, poškropio vodom u kojoj je noge prao i objasnio joj da kad dođe pun mjesec da to trlja među grudi. Tri puta protrlja i jednom poljubi. I tako sat vremena, od ponoći do jedan. I da to nosi stalno uza sebe i da nikad ne čita i nikada ne otvara. I da nakon toga pričeka mjesec dana i da će vidjeti što će biti. Taman se spremala da mu da para, šećera u kocki, kave i bombonijere kad se ovaj zakašlja, problijedi i samo skljoka s one stolice mrtav na pod. Opalio ga infarkt.Ova je gledala i onda zaključila da je bolje da se izgubi dok je i ovdje nisu optužili da je vještica i da bi bilo najbolje potpaliti ražanj za vola s njom.
Dođe pun mjesec i ona učini tako. Prođe mjesec dana, kada primijeti da su joj se nedaće prorijedile. Uskoro je upoznala muškarca, vjenčali su se, ostala trudna, a onda su preko nekog njegovog spakirali stvari i pravac Njemačka. Dvadeset godina poslije, ona je imala troje djece, i dva restorana od kojih je jedan imao salu za vjenčanje s specijalitetima zavičaja iz kojeg je potekla. Sjekira je pala u med (fuj, odvratno; najviše nevolim kad cjepam drva pa mi sjekira upadne u med ufff to čistiti poslije). Živjela je kao bubreg u loju (ovo je još odvratnije nego sjekira u medu, jedno veliko bljaaaaaakkkk). I ...
Eto nas opet kod onog s početka priče velikog ALI (e ovaj ALI treba biti boldan i veličina fonta 729). Počelo je kopkati što zapravo piše na papiru koji joj je dao sada već ohohoho rahmetli Elvedin, hodža bivši. Izvukla ga je, pažljivo razmotala i vidjela nešto nažvrljano na arapskom, jedino što je raspoznavala neke brojeve. Ali dosjetila se ona - otići će kod ovog što je sudski tumač za te egzotične jezike pa neka on prevede da šta tu piše. I bi tako.
A kad je konačno predigla službeni prijevod, ostala je skamenjena.
Rashodža je napisao slijedeće:

Uzmi tri jaja, dvajspet deka brašna neka je pola oštro pola glatko, tri i po deca mlijeka, dec mineralne, malo soli, malo ulja i malo ruma i to fino sve umuti pa da vidiš kakve palačinke ćeš da imaš, moja ti.

A ona ... opsova mu glasno majku i s receptom pravac kuhinja oba restorana.
I tako, eno je ima lanac palačinkarnica, od Hamburga do Frankfurta, Berlina i Stutgarta, i sve sveudilja dana danas misleći e jebo on meni mater svoju.

Poruka: Ne brinite za potrese na Kvarneru. To se Piranski zaljev vraća Hrvatskoj. Samo ljubav. #volimstosevolimo##ljubavsepiranskimzaljevomzove#

me vidjeti da admini na Iskrici postoje.
I da rade svoj posao.
:)

Moje povećalo nije okruglo.
A stvarnost mi je sve manje gusta.
Prolazim kroz ljude kao kroz eter.
Lebdim. Ti, dušo?
Pronalazimo se; tu negdje su ti neki zakoni koji kažu da ćemo se zavući jedno drugome ispod vjeđa. A jednom kada budem(o) tamo … Oči boje mirisa nježne jutarnje proljetne kiše.
Zajedno s tobom, biti ću onaj koji gleda. Jednom, ne sada. Budni smo, ne od jučer. Od sutra.
I tako stalno, i stalno, i stalno, sada, ali ne ova sadašnjost.
Sadašnjost gdje ispijajamo kavu i biramo sjećanja iz mreže zlatnih duša.
Tišinom iz ničega pišemo scenarij za vlastiti novi život. Kojeg se po običaju nećemo sjećati. Jednom, ne sada.
Ali svakako ćemo osjećati, više nego bi trebalo.
More than that perhaps. Pogotovo u danima ogoljene duše na vjetrometini.
Lijeganjima i buđenjima.
Među raštrkanim nevoljenjima i sudarima svih sadašnjosti svake uobličene duše na planeti. Kada ćemo zažmiriti na vlastita ludila pitajući se jesmo li upravo sudjelovali na sprovodu vlastite savjesti.
Vrijeme neumitno nesvjesno iz svijesti izvlači zakrpe za pokidane snove.
I tako u nedogled, iz života u život i obratno ...
Nikada se ne pitajući čiju namjeru i čije snove živimo.
I u ime koga tuđe bitke vodimo.

Link
Link

Malo glazbe za u pozadinu:

Link

Link

mogao bih još, ali me boli zub.

Igrali smo se riječima.
Topili smo onaj prostor između redaka otrovima sumnje, posesivnosti ...
To je ljubav?
Da ti za vlastitu sreću treba netko drugi, da ti sreća ovisi o drugome?
Među požutjelim slikama iz prošlosti vrijeme na prašini istih ispisuje opomenu pred ovrhu.
Može li duša duši biti sreća? Kad tragamo za onom drugom idealnom polovicom, za čim tragamo?
Za olakšanjem što imamo pokriće za vlastite strahove, opravdanja i sumnje?
Da se lakše nosimo s sobom samima?
A možda jednostavno ona vlastita sreća u nama teško da može raditi bez toga, svojevrsnog osigurača.
Smatram da smo sretni točno onoliko koliko smo u stanju podnijeti, većina ljudi.
Ne previše da nas pretjerana euforija ne ubije, a opet ni premalo da istražujemo koliko je zapravo dubok bezdan depresije.
Opet, s vremena na vrijeme naletim na ljude koji su sami. I zrače srećom.
Jesu li shvatili da im za vlastitu sreću ne treba nitko osim njih samih? Da je ostala samo spontana želja srca za nadopunjavanjem te vlastite sreće u svojevrsnom fluidu koji su eksplozija mirisa, boja i zvukova onog iskonskog Početka Svega za koje vjerujem da je stvoreno upravo tom istom ljubavlju. S nekim tko može, a i ne mora nadoći. Jer praktički se ništa ne mijenja.
U središtu tromeđe prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zapravo si jednako sretan. A to je već poprilično daleko od one priče o bezuvjetnom davanju i primanju.
Nadopunjavanje ne stvara osjećaj obveze. Sve i ništa je moguće.
I to više nije igra s sumnjama i strahovima.
A još manje nadjebavanje i počesto podjebavanje koje je postalo dio folklora.
U ovoj točci nema ega.
Kako god da okreneš obje strane izaći će jače.
I zahvalnije.