što će naslov moem zapišu

Krvavi prsti, davno izgubljenih noktiju i dalje neumorno grebu žbuku sa zida. Sitni mali kanjoni gledajući očajničkim očima iz blizine čine se na domak ka slobodi.Samozavaravanje onih što nemaju izgleda. Svjesni ili ne isto im se piše. Nagon za postojanjem i hvatanje trenutaka. Iskra života? Zatočenici u prostoriji bez vrata, prozora ikakva otvora. Samo zidovi, ravne površine odijeljene pravcima pod pravim kutem, ništa više. Čak se niti ne zna što je zid, što je pod, a što strop. Netko se igra gravitacijom. To su uznici odavna shvatili zapisujući crvene kanjone svojim prstima. Kada bi barem netko uspio pobjeći, skriti se od onog što ih stvara. Od onog što........
Odjednom se pojavio u prostoriji i nasta tajac. Nema pomaka već samo širom rastvorene oči. Na drvenom stolu razmota bijelu tkaninu i ukažu se sječiva, brižno poslagana po nekom samo njemu važnom redoslijedu. Oštra. Spremna za opnom proći i prosuti nečije postojanje po podu. Nestanak je neumitan. Da li tvorac ima pravo uništavati ono čemu je udahnuo život? Brižljivo njegovanje i stvaranje, promatranje kako raste i onda ga hladno zgrabiti za vrat i unijeti se u oči grubo. Taman kada žrtva pomisli da će bez zraka ostati zahvati ju sječivo i počne parati. Nekada u trenu nestane, a nekada agonija nema kraja. Glad za novim prekida bol. Dokrajči ga u trenu i već novog stvara, već novog hvata da ga skrši.
Usnuo je čudan san iako pitanje je da li je ikada u svom životu spavao. U podrumu velike staklenke poredane po polici. Različitih veličina i oblika. Neke s natpisom, a neke opet bez. Neke prašnjave dok pored njih mogu biti one sjajne. Neke zamućene, a neke toliko prozirne da pomisliš kako u njima nema ništa ipak u svoj svojoj različitosti jedno je isto. Celofan pričvrščen gumicom. Redovi staklenki nanizani u nepreglednim policama. Podrum bez kraja i početka a on u sredini svega. Da li je to uopće podrum ili neprekidno carstvo mraka sa vidljivim detaljima. Kao zvijezde kamo god da pogleda samo redovi prepunih polica. Staklenka do staklenke i grabi, hvata. Kako koju dohvati tako mu i padne na pod te se uz tresak razbije te nestane. Nema niti krhotina niti celofana niti zagonetna sadržaja. Ničega nema osim zvuka koji poprati lom o imaginarni pod dok mu već ruke drugoj staklenki hrle. S vremenom ruke postaju vještije. Napokon uspjeva i jedna od staklenki biva otvorena. Otvaraju mu se usne i grabi u sadržaj jezikom, otkida zubima. Žvače nezasitno. Kako sadržaja nesta izgubi se i on sam dijelom, zgasne. Vrijeme je i da se izbrišu police i staklenke pa i sjećanje na njega što ih je neumorno stvarao i grabio žudeći opet da oblikuje novog, drugačijeg. Ljepšeg.
More nesta i stvori se nova misao. Čemu se upinjati u lovu bez prestanka. Ostavi se lovine čovječe jer znaj koliko god ih stvarao još više ih satireš i uništavaš. Na kraju taj lov glave će ti doći znaj. Ostavi ih da žive, rastu i umiru. Promatraj ih sa strane i hrani. Neka jačaju i množe se u ruci su ti suvišni. Praznih ruku imaš više no da su ispunjene.
Uništavamo li sami sebe trčeći za snovima. Što kad ih uhvatimo, sažvačemo, progutamo. Satiremo li sebe same u tom lovu i uništavamo kao sadistički ubojica u lošem hororu.


čitanje poezije

Na barskom stolcu prebirem vrijeme u kojem mi kaplje pitanje smisla žurbe. Najavljena sedmica puzi ka osmici. Početak za one što se znoje dok ih tuđe oči promatraju. Moj pogled klizi po publici što mami detaljima. Nekoliko pari dobrih cica i jedne pamtljive. Draži mi je pogled što se kovitlao na ulazu po meni prije pola sata. Prepuštam ih drugima. DAnas pijem drugačije.
More fatalizma i nekoliko ukradenih slika. Drsko, bez srama. Grčki profil u ljubičastom. Usne koje iz jednog kuta gledajući vape za ljubljenjem, ali samo iz tog kuta. Inače se ružno svijaju dok zbore. RAskošna brineta što se srami sebe i uvija dok čita samo da bude nezamjetnija. Kako li se samo lijepo smije kad joj nešto kažeš. Samo njoj a čuju svi. Gladna.
hmmmmm Selma ...... čvrsta i nesalomljiva pruža na prvi pogled minicu i prekrasna bedra sputana čizmama. Kako li ta žena lijepo čita, možda i ne tako lijepo ali u ovom okruženju. Daleka od mog svijeta i nepotrebna danas, jučer, sutra možda. ........priče o vodi šume u daljini. Baš da vidim

........aj odredijo si dva puta mjesečno po pola sata
vrijeme sad

VRIJEME JE STALO

Zakopao se jučer u šljunčane i pješčane staze dok mi nit one od netom polegle trave nisu mogle pobjeći. Blizina plaže u proljetnom periodu. Popikane rašlje u vodi iščekuju ruke što vade ribe. Snovi o plivanju i noge u vodi. Bazga i bagrem uvlače se u misli. Jebene misli potpiruje Sunce što ga oblaci nikako prekrit. Koprena na vodi zove noćne kupače da razbistre mulj u glavi
Dost

.

brige me al tu sam do podne ;)

Link

e aj mi nemoj komentirat :z

Osjećam dobro

I dok voda prolazi pod nogama umjetno cvijeće ne zanima kukce. Oleander terasa različitih cvijetnjaka. Benigno i težina u zraku a opet........nikad me nisu tako dirale pogledom, nikada. Drama i još nešto, olakšanje. Moje olakšanje što vidim dalje od ičega. Krhotine zida služe vjetru za igranje i daljine. Ono smo po načinu kako odlazimo, a sakrivamo po rukavima greške u koracima. Koliko je poželjno pružiti šansu i izložiti se blatnjavoj bujici prepunoj granja, otpada .......... lešina čiji smrad ne ulazi u nas. Samo pružiti šansu za ono ukorijenjeno možda što čezne za buđenjem, promjenom, a slijepo. Zaslužuje li se havarija, istrebljenje, ako li pružiš priliku ...... hmmmm samo zbog toga a u stvari gdje je stvarnost?
Utapaš se u onom što iščekuješ i prekriju te valovi. Zaklope se nad tobom i nestaneš. Što ako kao martinidn preduhitriš valove i zaroniš pod vodu dok pluća ne izgore u traženju zraka i nestaneš. Stvoriš li se nekako kao nov ako pogodiš pravo vrijeme za nestati pod vodom?
Osjećam dobro iako znam da vrijeme vaganja i boli prelazi šumom i valja se šuljajući. Traži žrtvu oblijepljeno žući, krv, kožu......kosti. Glupo zvuči ali samo mir i ništa više. Samo mir jer osjećam dobro kako zori na trsovima okupanim zrakama Sunca. Suha žuta ispucana zemlja i šake što se ovijaju oko nje, mrve i usitnjavaju.
Prsti oko vrata guše i glade izmjenično

prajvit zapis
e psssst vid dana jel vidiš, ha?
E al kad ti ja tako vidim i nikako drugačije. Vidim ti nekvi šljunak i kajjaznam, al da ne pričam sada točno mjesto zbog moje "paranoje" i opsjednutosti da me prisluškuju, gluposti nečega. I znaš onako kad te vidim kako hodaš i svašta a nit ne gledam u tebe već samo stignu tenisce u moju blizinu dok gledam u Sunce što prekrivaju oblaci. neš ništa reć' nego samo se uglavit u blizinu i šutnja počinje
Nestaju oblaci dok se prazne toplom vrelom kišom i onaj miris vode što juri opet gore da uživa u letu prema nečijoj glavi, a odakle će krenut tko će ga znat. Ne trebaju riječi dovoljna je i pomisao na sladač iz kioska pa da nam se u rukama pojavi. Ma pričat ćemo o Juri i kamenju i travi i lišću i oblacima što nestaju. Ceste ne zaboravi uvesti u priču o stepenicama. Pričati ćemo o kajjaznam čemu ma može i o ovome ovdje koliko god to duboko u sebi mrzim. Mamilica što u mrežu mami vrijeme igrajući na niske strasti bivšeg vremena i ono kako je bilo dobro.........
Očmol pričat o ljubljenju i mijenjat sličke iz novčanika, ma ne imamo ih na mobovima al onako kad su u novčarci baš je nekako guba. romantično starinski nekako opipljivo. samo još drveni okvir da mi je smjestit u kožnu navlaku za šarene svjetlucave papire što mame............aj pričat čmo jedne godine
Ma pričat ćemo koliko god bio ili ne bio tu ili tamo, sa tobom ili bez mene. Znaš što znam i znam daš spoznat jednom koliko sam spokojan kako god glupo to zvučalo :)

aj cmok tebi najprvo
ostalima pozdrav a i pičkama cmok digod bile......prošla kazna

hmmm ( ajebiga, moro)

naše molitve ne režu klinove na kristovu križu
srušiti ga sa bolnog trona u vreli pijesak tako je ljudski znaš
ne ometaj nas šapatom već samo šuti pognute glave
tekućina pamti patnju kroz koju je prošla cjedeći se kroz zrnca
snijeg u ovom trenu trpi agoniju stvarajući nečije novo carstvo
molim te, samo šuti ovdje pored mene jedan čas i nestani kad trepnem

Link
jedna ali. kajjaznam

ili više njih

jebote kaj sam rječit
ah da malo čem uredit zapis
Uređivanje zapisa
Gotovo nečujan zvuk iz mojih ustiju nagnalo ju je da proviri kroz vrata. Povodac u ruci i loptica igračka koju mi donosi kad joj bacim.
-Uz nogu kujo idemo u šetnju. Lajat ćeš na Mjesec

to mi se nudi prek iskrice al stra' me da nije sjebano
očel tko probat prije mene?

mošte se zgražat i gadit i kajjaznam a aj čem poslije ovisno o komentarima metnit sličku. jel okej?
hmmmmmmmmmmmm našo ovo a stalno se sličke mijenjaju. mošte naletit na kajjaznam
Link
grozota to bi osjetljivi ljudi fakkat trebali izbjegavat al ajd ak se prst na mišiću slučajno omakne .............


eeeeeeeeeeeeeeeej ne ljutim se fakat. cmok

umitnička imstalacija samonazvanog umitnika pod naslovom
moj pogled i paučić

jebenmti koji seronja :)
sad ak napišem koji kurac iščekivanm ovdi ziher će se sjatit jato mislečih vilipa je netko razočaro
ma je jebenvas je ziher
vilip ga razočaro dok ga gledam krmeljavih očiju. jučer ga fakat razočaro a zakaj? zato kaj piše nako kako jučer piše kad oče

Negativ Venere stoji nepomično u okviru vrata moje sobe. Kako li je uopće tamo dospjela mogu samo nagađati jer probudilo me to biće kako stoji i promatra me. Njen bešuman hod kroz prirodno okruženje, noć, na mekim tabanima činio ju je nevidljivom. Pružila mi je šansu za bijeg u stvarnost daleko prije omotana crnim ručnikom i rukavice do lakta. Jedino svjetlo tog hodnika bile su njene rukavice. Zube je skrila usnama dok joj oči nisu niti trebale. Znala je mirisom doći do mene. Odakle uopće crnkinja u svem tom bjelilu?
Vrijeme čekanja nestaje. Oči mi se privikavaju na svjetlo. Još možda poneki ubrzani treptaj i slike kreću bez prestanka. Ruke su joj cijelo vrijeme uz tijelo. Ne koristi ih. Čisti mi oči od snova jezikom i poravnava nemirne obrve. Toplina tamnog tijela juri kroz bjelinu plahte i pokrivača ka meni skrivenom u omot kao balzamirani faraon.
Samo usne i noge kojima me prihvaća. Krevet i komoda do kao putnici u prepunom autobusu ševe se bučno ne obazirući se na suputnike. Jebe se njima za ostatak svijeta. Kopulacija je os ove sobe. Mali Buda promatra nas sa komode i u svim tim titrajima gubi ravnotežu. Pada na pod i otkotura ispod kreveta. Previše strasti para njegovu svijest. Umiruje se u prašnjavom utočištu.
Gledam ju kako se uspravlja uz krevet i ovija natrag svoj ručnik oko bedara. Vlaga joj se cijedi niz dijelove golih nogu. Kako li voda pronalazi put i ispravlja nered kaosa kao voda što se slijeva po hladnom staklu što odvaja ugodu sobe od vrtloga vani. Stoji tako naoko neodlučna. Priprama li opet svoj povratak u tamu? Produži svjetlost čovječe kuca mi u glavi. Moja ruka samovoljno spašava trenutak i zavlači se pod ručnik, u nabore. Tekučina što opija hlapi u sobi. Prstima si njome crtam šare po licu. Nije mi dovoljno. Otimam se za bojom jezikom i usnama. Sva mi je glava u slici njenih nogu. Zar samo to? Oslobađam joj ruke uzničkih rukavica. Jednu vežem oko svog kurca dok mi druga okružuje vrat. Guram joj mirise u nosnice jebajuči joj mozak kroz sinuse. Zar da me se sjeća samo kao prolaznika u svojoj pički ili možda niti to?
Mali Buda izvlači se ispod kreveta i odlazi u kuhinju. Nedugo za tim čuje se zvuk tave sa uljem i nešto za gladne želudce . Svjetlost svijeće titra u kuhinji. Plastična flaša napunjena sokom od bazge i omlet. Pečena zemlja na podu strpljivo čeka naše stope. Jučer je bio tvoj dan zemljo, a danas?
Danas je isto.