Narodi nam se Kralj nebeski

Od Marije, čiste Djevice.

Na tom mladom ljetu veselimo se,

Mladoga Kralja mi molimo.

Po njemu slijedi sveti Stjepan

Prvi mučenik Gospoda Boga.

Na tom mladom ljetu veselimo se,

Mladoga Kralja mi molimo.

Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje

Na tom mladom ljetu svega obilja

Na tom mladom ljetu veselimo se,

Mladoga Kralja mi molimo.

Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira. Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme. U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne. I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju. Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu. Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice. Zaustavila sam vrijeme – na trenutak. Vječnost u sekundi, utopljena, pronađena...U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spojene duše...A iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene... Iz tih dubina bezdana, kad su zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: 'ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu.? I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak. U tom trenu objave tajne nisam znala ništa. «Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu Mjeseca što se još ocrtava na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je da je besmrtan u trajanju trenutka, ali sa prvim naletom mog nemira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš mi u praskozorje o jutarnjem nebu, a ono ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Pitam se, jesam li previše vjerovala anđelima, koji su mi pričali priče o tebi?

Zar ćeš se vječno skrivati u nekim sjenama kojima se ne zna ni porijeklo ni korijen? Zar ćeš vječno pružati vrat tuđim bijesnim usnama što će te gristi i ostavljati tragove koje ćeš poslije tako bjesomučno i od sebe kriti? Zar ćeš se vucarati bekrajnim noćima vječne tame i uvijek počinjati priče iz početka? Zar ćeš uvijek polako padati u svoje zanose i iz njih izlaziti gorči od pelina? Hoćeš li se ikad sjetiti kako pada zavjesa i kako je težak taj muk tišine dok ne počne pljesak odobravanja? Hoćeš li uvijek dopustiti da ti vežu oči i hrane te mrvicama sa stola? Hoćeš li? Zar si tako slijep?